Krajišnička pisma

Pisma turskih velikaša i primorskih knezova pisana na narodnom jeziku, bosanskom ćirilicom i hrvatskom varijantom (poljičicom), odlikuju se velikom uglađenošću i iznimno su značajna za izučavanje kulturne, pravne i socijalne povijesti Dalmacije u 16. i 17. stoljeću

Piše: Bože MIMICA

U ozračju našeg odnosa prema islamskom svijetu, poglavito Bošnjacima, nataložile su se još u doba turske ekspanzije neke predrasude.
Premda se etički sustavi velikih svjetskih religija izvrsno slažu, a sudbine islama i Zapada povezale od 7. stoljeća, još se osjećaju recidivi turkofobije iz 19. stoljeća usprkos činjenici što su Hrvati među prvima nastojali promijeniti stav prema nekrstu (Josip Eugen Tomić 1879. u romanu Zmaj od Bosne i Rikard Jorgovanić 1888. godine osudom trivijalne hajdučko-turske novelistike).

Sitni sukobi

U takvom ozračju privukla me zbirka pisama iz arhiva Baltazara Bogišića u Cavtatu, nekad u vlasništvu velikog omiškog arhiva, a koju je za Srpsku akademiju nauka pribavio ruski emigrant Aleksandar Vasiljevič Solovjev, profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu (1920.—1946.) i Sarajevu (1952.—1961.). Pisma su pisali turski dizdari, age, nazori, kadije, poljički i primorski knezovi, koji su pod Turcima sačuvali određenu autonomiju.
Najveći broj pisama potječe iz Poljica i Zadvarja, a manji iz Makarskog primorja i drugih područja. Zbirka ima veliko značenje za proučavanje kulturne, pravne i socijalne povijesti ovog dijela Dalmacije u 16. i 17. stoljeću, pisana je narodnim jezikom, bosanskom ćirilicom i njezinom hrvatskom varijantom (poljičicom), a pisma su upućena omiškom providuru. Neki intelektualci iz Omiške krajine imali su preslike te zbirke, ali se čini da je nisu mnogo koristili.
Pisma se najčešće odnose na sukobe carevih (sultanovih) i duždevih (mletačkih) podložnika, najviše između Omišana i Poljičana. Obično su dosta sitni, bez teških posljedica: Omišani nekim Poljičanima otmu ovcu, poharaju njivu, ne plate dug za drva ili careva harača za baštinu na turskoj zemlji, itd. Ozbiljni problemi su rijetki i nastoje se u miru riješiti.
Omišani su, primjerice, nekog poljičkog pastira koji je radio u njihovu gradu silom odveli u duždeve soldate, pa makarski kadija moli omiškoga providura da ga oslobodi i pošalje kući, jer želi s njim sačuvati prijateljstvo.
Teži slučajevi javljuju se pri otmicama muslimanskih djevojaka, a pisma tada imaju prijeteće tonove.

Formula ljubaznosti

Krajišnička pisma odlikuju se velikom uljudnošću i uglađenošću, čak kad su u pitanju i teži slučajevi. Svako je pismo ovako adresirano: Mnogo svitlomu i uzvišenomu gospodinu providuru; mnogo uzvišenom i plemenitomu i svake časti i gospodstva dostojnomu gospodinu i prijatelju na sucistvu, itd. Gata: Poljički muzej, crkva sv. Ciprijana i spomenik popu glagoljašu Svako pismo, čak i ono s prijetnjama, završava ljubaznim pozdravom: I Bog veseli vašu milost, u dobru zdravlju i većem gospodstvu; i Bog vas umnoži u gospodstvu; i Bog uzvisi vašu milost mnoga lita. Dakako, ne zaboravimo da se u tako zaslađenim formulacijama katkad skriva orijentalna licemjernost, ironija ili podsmijeh.
Mnogobrojna pisma koja su stizala u Omiš registrirao je kančilir ilirskoga jezika (hrvatskoga), a zatim su prevođena na talijanski radi providura Mlečanina i čuvana u prijevodima i konceptima odgovora omiške kancelarije. I u omiškim odgovorima na pisma dominiraju formule ljubaznosti, obećanja da će se ispraviti nepravde navedene u pismima ili slične tužbe Omišana koji se žale na prekršaje sultanovih podložnika.

Odbjegla Jejupka

Dakako, ovo navodim imajući na umu postanak i razvoj bosančice, osobito njezine franjevačke varijante, i na utjecaj bosanskih franjevaca u Dalmaciji. Zanimljivo bi bilo navesti koji odabrani primjer krajišničkih pisama u izvornom obliku i s prilagodbama suvremenom standarnom jeziku. Primjera radi, ovdje citiram pismo zadvarskoga zapovjednika Omer-kapetana omiškom vlastelinu Zan Mariji Bnetkoviću u povodu Jeđupke (Ciganke), koja je pobjegla iz Omiša sa stvarima vlastelinove sestre. Potpisnik mu javlja da neće skidati haljine s odbjegle žene jer je to sramota i za kapetana i za vlastelina, uvjeravajući ga da u vlastelinskoj kući malo vrijede haljine koje je nosila ciganka:
U svemu visoko poštovani i svake plemenite časti dostojnom vlastelinu Zan Mariji Bnetkoviću, kumu našemu, od mene Omer-kapetana Motuzovića. Potom razumismo, ča nam (!) pitate iz radi one Jejupke da je odnijela pokojne tvoje sestre robu: dva zubuna od svile i jednu suknju. Istinom je došla i na sebi donila zubun, suknju i zelen zubunac od svile, ča ste joj poklonili i kad je bila k vam došla. Ča nosi Jejupka ovoliko vrime, na sebi što nosi, skinuvši na koga ćeš ih obući? Ča je Jejupka nosila, ono je već sramota vladikam (gospođama) nositi one robe, valja ča je je kancelir jednom poljubio jošte ću ono ča je dao kancelir, onim joj. Ju ne more prav biti, moj kume, da ona tebi bude došla, po Boga ne bi bižala. Ča je je kancelir ljubio, je platio, a ja sam kapitana, s Jejupke neću skinuti haljine, začem mi je sramota. I Bog te veseli.
Kada ste bi(li) u Rogoznici, ufatili bi hote(ći) uzet pa neka kančelir ljubi, pak što joj da uzet a na golo ostaviti, to nije lipo.
Da se dade vlastelinu Zan-Mariji Bnetkoviću u Omišu.

Objavljeno: 31. srpnja 2003.
IZVOR: "Slobodna Dalmacija"

Back to "News - Arts, Culture &..." Top of page Next