www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.


IZ POVIJESTI OMIŠKE KRAJINE I POLJICA (3)

 

Protiv pogrebnih naricanja!

S područja omiške regije u sastavu Neretvanske kneževine najviše imamo iznimno dragocjenih spomenika, ali je zanimljiva i svagdanja kultura Omiša. Frana Grisonija u vizitaciji najviše smetaju plesovi i rukomet pred crkvom te glasno naricanje pri ukopu mrtvaca

Piše: Bože MIMICA

Omiška regija u doba Neretvanske kneževine osobito je poznata kao rasadište gusarstva pa se može učiniti da je u kulturnom pogledu zaostajala za drugima u Dalmaciji. To dakako nije točno. Poznato je da s područja Neretvanske kneževine potječu dva dragocjena srednjovjekovna spomenika: Kartular samostana sv. Petra u Selu, napisan latiničkim pismom, i tzv. Povaljski kartular (ili Povaljska listina), najstariji hrvatski ćirilicom pisani spomenik na srednjodalmatinskom otočju.

Poljičke predaje

Osim tih dokumenata, neki autori uz Omiš vezuju još dva značajna srednjovjekovna rukopisa: Ljetopis Popa Dukljanina iz sredine 12. stoljeća i glasoviti Hrvojev misal, naš najbogatije i najljepše ukrašen glagoljski kodeks s početka 15. stoljeća. O tome i o još nizu spomenika već postoji brojna literatura pa se ovdje osvrnimo samo na kulturu svakidašnjeg života Omišana u 16. i na početku 17. stoljeća.
Kako o svakodnevnom životu Omišana nema mnogo podataka, utoliko je veća zasluga Cvita Fiskovića koji je među prvima o tome pisao. Koristeći se prikupljenim podacima iz vijesti o gradskim prilikama iz tog vremena, zapisima, dokumentima i arhivskim bilješkama, on je uspješno dočarao neke vidove svakidašnjeg života omiških građana.
Budući nije bio središte značajne svjetovne i crkvene vlasti, Omiš izraženije razvija narodnu, pučku kulturu, koju pohranjuju bliski dodiri s Poljicima gdje su živjele drevne narodne predaje i običaji. Zacijelo je život Omišana bio zanimljiv u vrevi malih trgovaca, mletačkih vojnika, obrtnika i težaka. To potvrđuju ostaci starih prodavaonica (botega) i obrtničkih radionica u gradskim ulicama, a među arhivskim spisima i neki podaci o narodnim plesovima, pjesmama i glazbi u 16. i 17. stoljeću.

Priuli i Grisoni

Početkom 17. stoljeća Omišani se okupljaju na trgu pred župnom crkvom, plešu i igraju rukomet. Kad je 1603. godine Mihajlo Priuli, biskup grada Vicenze, došao u Split kao papinski apostolski pohoditelj, odbio je posjetiti Omiš jer je to bilo ispod njegova aristokratskog dostojanstva. Budući da je morao obaviti vizitaciju, poslao je Frana Grisonija, svećenika iz Crkva sv. Petra u Prikom iz 10.-11. stoljeća i glagoljaško sjemenište iz 18. stoljeća pratnje, da pregleda crkve u tom gradiću koji su stranci smatrali strahotnom periferijom.
Grisoni je obavio zadaću, pregledao crkve i popisao neke vrijedne umjetnine koje pokazuju srednjovjekovno i renesansno umjetničko blago Omiša na početku 17. stoljeća: bjelokosna kutija, srebrni tanjuri, kaleži, križevi, kadionice, tamjanke, piksida sa staklom (kutijica za lijekove), svijećnjaci, reljefni njemački tanjur iz 15. stoljeća s likom Bogorodice i riznica bogate crkvene odjeće s izvezenim likovima svetaca i bisernim ukrasima, različiti ogrtači, jastuci, prostirke i drugi predmeti.
Pri obilasku je primijetio i neke neurednosti, npr. da susjedi bacaju smeće na krov župne crkve. Osim posjeta crkvama, razgovarao je s pomoćnikom župnika, glagoljašima i pročelnikom bratovštine Sv. Duha, a na oltaru njihove crkve bio zadivljen slikom Silazak Sv. Duha mletačkog majstora Palme Mlađeg.
Zamjenik apostolskog pohoditelja je primijetio mnogo nedostataka i nepravilnosti u omiškim crkvama, koje nisu bile u suglasju s odredbama Tridentskog sabora, ali slične propuste biskup Priuli nalazi tada i u Splitu. Grisoniju su u Omišu ipak najviše smetale dvije pojave: plesovi i rukomet pred vratima župne crkve koji su se tu, kako su ga obavijestili, igrali s najvećom bukom, te pretjerivanje u glasnom naricanju pri nedoličnim, kako ih je on nazvao, vjerskim običajima pri ukopu mrtvaca.

Preobrazba castruma

Naredio je stoga da se zabrane plesovi i igranje loptom pred crkvom, i to pod prijetnjom kazne izopćenja iz Rimokatoličke crkve, dok je kod pogrebnih naricanja bio oprezniji i umjereniji te je zapovjedio da ih se, ako je moguće, ukine jer je zacijelo shvaćao neobuzdane izraze boli nad pokojnicima. Kao što se iz te zapovijedi vidi, Grisoni se početkom 17. stoljeća užasavao pred omiškim pogrebnim obredima, za razliku od našega humanista Jurja Šižgorića (oko 1420. - oko 1509.), koji je stoljeće prije u svome djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije i grada Šibenika, 1487.) cijenio i hvalio pred učenom Europom hrvatske narodne pjesme, a među njima i naricaljke.
Omiški svećenici nisu ispunili zapovijed papinskog izaslanika Grisonija. Naricanje je bio prastari narodni običaj, ukorijenjen na ovim prostorima vjerojatno još u rimsko doba. Uzalud je Crkva, prijeteći i izgonom neposlušnih vjernika, od 1593. godine nastojala ukinuti taj običaj. Šibenski crkveni sinod 1602. posebno je zaprijetio ženama koje se usude pratiti naricanjem pokojnika u crkvu. Međutim, nikakve zabrane nisu urodile plodom. Kao što su plaćene narikače, zvane prefishe, ispraćale mrtvace u starom Rimu, tako su i naše narikače sudjelovale i na raskošnim pogrebima istaknutih ličnosti u dalmatinskim gradovima.
Omiš je u to vrijeme, pod mletačkom vlašću, doživio preobrazbu od feudalnoga castruma na Cetini s malim podgrađem predurbanoga tipa u planirano urbano naselje kvadratnog oblika sa zidinama. To potvrđuje i odredba o gradskoj čistoći, koja znači početak urbane kulture kao u drugim dalmatinskim gradovima. U izvješću sindika (državnog nadglednika) Andrea Giustinijana i njegova pomoćnika Oktavijana Valiera, koje je mletačka vlada 1575. poslala da prikupe podatke o stanju u Dalmaciji i na Levantu, nalazi se i zanimljiv opis tadašnjeg Omiša.

 
 

Objavljeno: 30. srpnja 2003.    
IZVOR: "Slobodna Dalmacija"

 

 

 

    Back to "News - Arts, Culture &..."                                                    Top of page                                                                                                           Next