Omiš, Croatia
© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.
IZ POVIJESTI OMIŠKE KRAJINE I POLJICA (2)
Neretvansko gusarstvo
Omiš, središte Neretvanske kneževine, bio je opasno gusarsko gnijezdo. Mlećani plaćaju Neretvanima danak za plovidbu, ali njihovi gusari ne miruju. Dužd Petar I. Kandijan gubi glavu kad 887. s brodovljem kreće na njih da ih kazni zbog kršenja sporazuma
Piše:
Bože MIMICA
Danas Omiš, turistički gradić od 6000 stanovnika (po popisu 1991.), teško možemo zamisliti da je u srednjem vijeku bio opasno gusarsko gnijezdo na Jadranu. U tim burnim vremenima Omiš je važno središte Neretvanske kneževine (današnje omiške, poljičke i makarske općine s Bračom, Hvarom, Korčulom i Mljetom). Tadašnji Omiš, središte gusarskih akcija, prikopsio je Mlečanima, tada najjačoj pomorskoj sili, moćnom bizantskom caru Manuelu Komnenu (1120.-1180.) i njemačko-rimskom caru Fridriku I., kralju Jeruzalema i Sicilije (1152.-1190.).
Danak za plovidbu
Mlećani su tada Neretvanima plaćali danak za slobodnu plovidbu, što
ih nije lišilo povremenih gusarskih napada. A kada je mletački dužd Petar
I. Kandijan 887. godine krenuo s brodovljem da ih kazni zbog kršenja sporazuma
i iskrcao se kod Makra, bio je poražen od Neretvana i glavom platio taj pohod.
Omiš jedno vrijeme pripada Neretvanskoj kneževini, od kralja Petra Krešimira
IV. (1058.-1074.) staroj hrvatskoj državi, a od 1444. godine Mletačkoj
Republici, u kojoj je 1601. godine imao 1300 stanovnika, što nije mali broj za
ondašnje gradove. Pod Mlečanima postaje neosvojivom graničnom utvrdom
u čestim nasrtajima Turaka. Nakon propasti Venecije dolazi pod vlast
Austrije (1797.-1806.) te pod francusku upravu (1806.-1813.). Poslije
Napoleonova pada ponovno pripada Austriji (1813.-1918.).
Prvi spomen o neretvanskim gusarima nalazi se u Chronicon Venetum Ivana Đakona,
kapelana dužda Petra II. Orseola. Ta kronika obuhvaća razdoblje od 805. do
1008. godine. U njoj se opisuju sukobi Neretvana i Venecije i prvi pokušaj Mlečana
da okončaju napade na svoje brodove. Kada je 830. godine čitavom
europskom dijelu Mediterana zaprijetila opasnost od arapske flote, Neretvani
sklapaju mir s duždom Ivanom Particijakom o obustavi međusobnih sukoba na
moru i nesmetanoj plovidbi mletačkih brodova neretvanskim vodama, a Mlečani
su se obvezali na plaćanje godišnjeg danka za slobodnu plovidbu.
Međutim, sporazum se nije dugo poštovao. Kroničar zapisuje: Izlazeći
iz svojih špilja na okretnim i brzim brodovima, Neretvani su se poput sokola
zalijetali na brodove koji su plovili njihovim vodama, bez poštovanja mletačke
zastave. Godine 834. i 835. zabilježeno je mnogo gusarskih napada i
zarobljavanja nekoliko mletačkih brodova, koji su se vraćali iz luka
vojvodstva Benevento. Posade su bile masakrirane.
Kačići nadziru more
Takva
okrutnost zapravo je osveta za mletačke napade na neretvanski teritorij
radi hvatanja robova. Kad je ojačala, Veneciji je trebalo slobodno more da
bi proširila trgovinu. U tome je ometaju Saraceni, koji su povremeno napadali,
a često i Neretvani i Hrvati. Budući da je glavno središte hrvatskoga
gusarstva bilo ušće Cetine i Neretve, neosvojivo s morske strane, Mlečani
postaju ogorčen protivnik Neretvana.
Od 12. stoljeća zasebno su poglavlje u našoj pomorskoj povijesti omiški
Kačići, koji se također ističu u gusarskim akcijama. Omišani
ne kontroliraju samo plovidbu Jadranom na svojem području nego se zalijeću
i dalje sve do Kotora. Zahvaljujući svojoj snazi, uspijevaju 1167. sklopiti
ugovor s Kotoranima, koji se obvezuju da će im plaćati otkupninu za
slobodnu plovidbu, a 1190. s Dubrovčanima koji pristaju na godišnji otkup
za nesmetano kretanje vlastitih brodova po čitavom Jadranu i tuđih (apulijskih)
od Molunata do Vratnika.
Nakon što Mlečani početkom 13. stoljeća zaposjedaju Zadar i
Dubrovnik, Omišani pljačkaju mletačke i italske trgovačke
brodove i na istočnoj i na zapadnoj obali Jadrana. Zbog toga se zamjeraju
svim svojim susjedima, a osobito se na njih ljuti papa Honorije III.
(1216.-1227.) jer su napadali kršćanske brodove koji su prevozili križare
na istok, prema Palestini.
Omišani su u prvoj polovici 13. stoljeća posebno rado napadali i pljačkali
križarske konvoje, krcate opljačkanim blagom nevjernika, u povratku iz Sv.
Zemlje ili s Levanta. U tomu imaju potporu Splita, Zadra i vjerojatno Genovežana.
Zato papin legat Akoncije poziva 1221. sve dalmatinske i hrvatske stanovnike da
se bore protiv omiških gusara, heretika i otpadnika od katoličke vjere.
Kako je njegov poziv naišao na slab odjek, akcija nije uspjela, a Omišani su
se nakon pet godina pomirili s papom.
Brze sagittae
Polovicom 13. stoljeća Omišani napadaju ne samo mletačke već
i sve brodove pod njihovim nadzorom. Posebno su na udaru splitski trgovački
brodovi, pa se Splićani udružuju s Trogiranima i 1259. uspješno napadaju
Omišane. Nakon pobjede saveznika Omišani se opopravljaju i nastavljaju
gusariti pa protiv njih osnivaju 1274. savez, kralj Karlo Napuljski, Splićani
i Šibenčani, pod čijom prijetnjom Omišani iste godine sklapaju u
Zadru mir s Mlečanima, ali ovi šest godina poslije (1280.) zauzimaju Omiš.
Pošto su brodove izvukli iz opsade, ogorčeni Omišani ubrzo oslobađaju
grad i usmjeravaju se na mletačke galije.
Mlečani 1286./87. angažiraju Dubrovčane i bribirske knezove (bana
Pavla i njegovu braću Jurja i Mladena) u akciji protiv Omišana, koji pod
pritiskom toga saveza sklapaju mir s Venecijom na tri godine (1290.). Međutim,
i dalje krše mirovne odredbe i gusare po Jadranu ugrožavajući ne samo
susjedne otoke nego i obalu južne Italije. U strahu od njihovih
napada
Mlečanima se 1323. predaju Trogir i Šibenik, a nakon četiri godine i
Split.
Dominaciju na Jadranu stekli su omiški gusari hrabrošću i posebnom
konstrukcijom brodovlja. U dokumentima, poveljama i pismima o omiškom brodovlju
spominju se opći nazivi ligmes, galea, navis, ali se sve češće
navode i sagittae (strijele). To potvrđuje da su Omišani imali takvu vrstu
broda koja je bila malo poznata u povijesti pomorstva i brodogradnje.
|
Objavljeno: 29. srpnja 2003. |
