Omiš, Croatia
© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.
IZ POVIJESTI OMIŠKE KRAJINE I POLJICA
feljton "Slobodne Dalmacije" 28.07.- 01.08.2003.
Iliri, jaki i visoki, ali troma duha
Knjigom "Omiška krajina, Poljica i Makarsko primorje" u nakladi riječkog "Vitagrafa", autor Bože Mimica sintetizira povijest svog zavičaja od prethistorije do naših dana, prikazujući zemljopisni triptih (Omiš, Poljica, Makarsko primorje) kao sjecište burne povijesti i raznih civilizacija. Pri tomu koristi impozantnu literaturu i najnovije znanstvene spoznaje, iznoseći brojne povijesne činjenice te zavodeći u građu neuobičajenu sustavnost, preglednost i red. U autorovu izboru iz knjige donosimo nekoliko sintetskih cjelina. Autor je inače naš istaknuti numizmatičar, autor nekoliko opsežnih knjiga o numizmatici na tlu Hrvatske
Piše:
Bože MIMICA
Pišući o antičkoj baštini, imao sam uvijek na umu riječi uglednog arheologa Mate Suića, jednog od mojih uzora znanstvenog rada, koji je rekao da se bez temeljita proučavanja antičkoga razdoblja ne može znanstveno proučavati ni povijest hrvatskoga naroda, osobito njegova geneza. Ističući važnost susreta naših dalekih doseljenih predaka s domorodačkim življem, romaniziranim i poluromaniziranim Ilirima, romanskim stanovništvom dalmatinskih gradova i drugim doseljenicima iz raznih pokrajina Rimskog Carstva, Suić je buduće istraživače pozvao na proučavanje dalmatinskoga prostora od predslavenskog stadija preko protoslavensko-hrvatskoga do hrvatskoga etnija.
Nepoznati Iliri
Pri sabiranju prve povijesti omiškog područja, radi jasnijeg
osvjetljavanja etničkog oblikovanja primorskih Hrvata, odazvao sam se tom
pozivu i opširno se bavio pražicima antičke baštine u Dalmaciji i omiškoj
regiji. Dakako, najviše pisanih podataka ima o grčkoj kolonizaciji i
rimskoj vladavini Dalmacijom, a najmanje o ilirskom razdoblju, koje me posebno
zanimalo.
Najstarije doba Ilira i inače je prekriveno tamom prapovijesti. Zacijelo
nikad nećemo saznati kako su živjeli i što su radili na Balkanskom
poluotoku i u Panoniji do polovice prvog tisućljeća prije Krista. Neke
podatke daleke ilirske prošlosti možemo otkriti na osnovi vrlo oskudnih
pisanih izvora iz kasnijih vremena i arheoloških nalaza jer, budući da
antički pisci uglavnom navode podatke o ratovima Ilira protiv Grka,
Makedonaca i Rimljana, iz tih izvora ne možemo mnogo saznati o ilirskim običajima,
vjerovanjima i svakidašnjem životu.
Međutim, pouzdano znamo da su na području omiške regije živjela
različita ilirska plemena i zajednice. Među njima su najvažniji bili
Delmati (Dalmati), koji su prema grčkom geografu Strabonu (stoljeće
prije Krista) nastavali današnji prostor Trogir-Vrlika-Županjac-Omiš do
rijeke Cetine. Budući da su se u dugotrajnim borbama protiv Rimljana u
osvajanju istočne obale Jadrana toliko isticali hrabrošću, Rim ih je
počeo poistovjećivati s drugim ilirskim plemenima i po njima čitavu
provinciju naziva Dalmacijom.
Od Cetine do Makarske u doba rimske vladavine živjeli su Daorsi, a područje
oko ušća Neretve do južnoga kraja poluotoka Pelješca nastavali su
Ardijejci. Od tih plemenskih zajednica potječe niz ostataka gradina,
rasutih na uzvisinama različitih nadmorskih visina još iz željeznoga doba.
Osim suhozidnih bedema, sačuvanih u ostacima, većina ima velike tumule
na najvišim točkama gradina. Na pojedinim gradinama nalaze se nadgrobni
humci nešto manjih dimenzija od tumula, koje narod naziva gomilama ili
gomiletinama. Danas su većinom uništeni, ali se u njima još mogu naći
skeleti i česti keramički predmeti domaće radinosti.
Tri kupanja
Rekosmo da o izgledu i životu Ilira malo znamo iz pisanih izvora, a najviše
podataka možemo dobiti iz arheoloških nalaza i prikaza na ilirskim kamenim
spomenicima iz vremena rimske uprave. Grčki pisac Hadrijan (3. stoljeće
stare ere) tvrdi da su Iliri bili veoma jaki i visoki u boj i pogibelj uvijek
spremni srnuti, ali troma duha. Međutim, antropološka mjerenja grobnih
ostataka u Slovenskom primorju pokazuju da su muškarci u prosjeku bili visoki
1,65 m, a žene 1,53 m, što se danas ne smatra nekom visinom. Prema reljefima
na spomenicima, nisu brijali brade.
Visokocivilizirani
Grci prezirali su barbarske Ilire i pisali o njima uglavnom s antipatijom.
Prigovarali su im da se kupaju samo tri puta u životu: pri rođenju, ženidbi
i smrti, a Strabon piše da su živjeli u zemunicama iskopanim pod gnojnicama.
Teško je reći koliko u tim vijestima ima pretjerivanja, a tvrdnje o
kupanju vjerojatno se odnose na ritualna pranja kakvih je bilo i u drugih naroda.
Do rimskog osvajanja ne znamo ni koje su ih bolesti mučile. Najviše
podataka iz rimskoga doba govori o kugi i drugim epidemijama koje su često
harale. Čini se da je narodna medicina bila razvijena, a najpoznatija
biljka bila je perunika (Iris Illyrica), koja zacjeljuje čireve,
uspavljivala je ljude, liječila glavobolju i druge bolesti, a samljevena i
pomiješana s medom izazivala pobačaj. Kao kod svih primitivnih naroda,
bila je raširena i magijska medicina povezana s praznovjerjem.
Magijski kanibalizam
Osim praznovjerja i njegovih različitih manifestacija (npr. vjerovanja
da zli ljudi mogu ubijati pogledom), Iliri su imali i jedan vrlo ružan običaj,
karakterističan za primitivne narode na nižem stupnju razvitka. Ubijali su
ritualno svoje neprijatelje, a katkad i vlastite suplemenike, jeli njihovo meso
i pili im krv. Taj kanibalizam potječe iz prapovijesnog doba i povezan je s
religiozno-magijskim vjerovanjima da će jedući meso neprijatelja i
pijući mu krv steći njegove osobine i postati jači i opasniji.
Zabilježeno je da su Autarijati ubijali svoje nemoćne i ranjene borce da
ne padnu neprijatelju u zarobljeništvo. Po okrutnosti su Ilire nadmašili samo
Kelti, osobito Skordisci koji su bogovima žrtvovali ljudsku krv i pili iz
ljudskih lubanja. Ritualna umorstva i ljudožderstvo bili su poznati svim
ilirskim plemenima, najviše onima u unutrašnjosti.
O ilirskoj odjeći i obući nemamo nikakvih podataka do pojave
nadgrobnih spomenika u rimsko doba. Prikazani likovi na spomenicima najčešće
su odjeveni u narodnu nošnju. Muška odjeća sastojala se od ogrtača (odnosno
haljine), duge ili kratke košulje, hlača (koje su rijetko nosili), četiri
vrste kapa (od kojih jedna sliči na albansku bijelu kapicu keče) i
opanaka (pretpostavlja se da su Slaveni preuzeli taj tip obuće od Ilira).
Ženska narodna nošnja bila je bogatija. Ilirske žene nosile su dugu donju
haljinu do stopala ili kraću do ispod koljena, gornju haljinu i ogrtač
s kapuljačom iznad koje su žene nosile marame i različite kape.
Među brojnim kultovima starih Ilira, koji se ne odlikuju bogatstvom mitoloških
sadržaja kao grčki, dominirao je u prapovijesno doba kult Sunca. To potvrđuje
niz nađenih privjesaka u obliku koncentričnih krugova, uklesanih
motiva na kamenim spomenicima, ugraviranih na pojasnim kopčama,
potkoljenicama i drugim predmetima. Među tim simbolima osobito je
rasprostranjen prikaz zmije, povezane s ilirskim imenom, koju se Iliri od
neolitskoga doba štovali kao simbol plodnosti.
Neretvansko gusarstvo
Omiš, središte Neretvanske kneževine, bio je opasno gusarsko gnijezdo. Mlećani plaćaju Neretvanima danak za plovidbu, ali njihovi gusari ne miruju. Dužd Petar I. Kandijan gubi glavu kad 887. s brodovljem kreće na njih da ih kazni zbog kršenja sporazuma
Danas Omiš, turistički gradić od 6000 stanovnika (po popisu 1991.), teško možemo zamisliti da je u srednjem vijeku bio opasno gusarsko gnijezdo na Jadranu. U tim burnim vremenima Omiš je važno središte Neretvanske kneževine (današnje omiške, poljičke i makarske općine s Bračom, Hvarom, Korčulom i Mljetom). Tadašnji Omiš, središte gusarskih akcija, prikosio je Mlečanima, tada najjačoj pomorskoj sili, moćnom bizantskom caru Manuelu Komnenu (1120.-1180.) i njemačko-rimskom caru Fridriku I., kralju Jeruzalema i Sicilije (1152.-1190.).
Danak za plovidbu
Mlećani su tada Neretvanima plaćali danak za slobodnu plovidbu, što
ih nije lišilo povremenih gusarskih napada. A kada je mletački dužd Petar
I. Kandijan 887. godine krenuo s brodovljem da ih kazni zbog kršenja sporazuma
i iskrcao se kod Makra, bio je poražen od Neretvana i glavom platio taj pohod.
Omiš jedno vrijeme pripada Neretvanskoj kneževini, od kralja Petra Krešimira
IV. (1058.-1074.) staroj hrvatskoj državi, a od 1444. godine Mletačkoj
Republici, u kojoj je 1601. godine imao 1300 stanovnika, što nije mali broj za
ondašnje gradove. Pod Mlečanima postaje neosvojivom graničnom utvrdom
u čestim nasrtajima Turaka. Nakon propasti Venecije dolazi pod vlast
Austrije (1797.-1806.) te pod francusku upravu (1806.-1813.). Poslije
Napoleonova pada ponovno pripada Austriji (1813.-1918.).
Prvi spomen o neretvanskim gusarima nalazi se u Chronicon Venetum Ivana Đakona,
kapelana dužda Petra II. Orseola. Ta kronika obuhvaća razdoblje od 805. do
1008. godine. U njoj se opisuju sukobi Neretvana i Venecije i prvi pokušaj Mlečana
da okončaju napade na svoje brodove. Kada je 830. godine čitavom
europskom dijelu Mediterana zaprijetila opasnost od arapske flote, Neretvani
sklapaju mir s duždom Ivanom Particijakom o obustavi međusobnih sukoba na
moru i nesmetanoj plovidbi mletačkih brodova neretvanskim vodama, a Mlečani
su se obvezali na plaćanje godišnjeg danka za slobodnu plovidbu.
Međutim, sporazum se nije dugo poštovao. Kroničar zapisuje: Izlazeći
iz svojih špilja na okretnim i brzim brodovima, Neretvani su se poput sokola
zalijetali na brodove koji su plovili njihovim vodama, bez poštovanja mletačke
zastave. Godine 834. i 835. zabilježeno je mnogo gusarskih napada i
zarobljavanja nekoliko mletačkih brodova, koji su se vraćali iz luka
vojvodstva Benevento. Posade su bile masakrirane.
Kačići nadziru more
Takva
okrutnost zapravo je osveta za mletačke napade na neretvanski teritorij
radi hvatanja robova. Kad je ojačala, Veneciji je trebalo slobodno more da
bi proširila trgovinu. U tome je ometaju Saraceni, koji su povremeno napadali,
a često i Neretvani i Hrvati. Budući da je glavno središte hrvatskoga
gusarstva bilo ušće Cetine i Neretve, neosvojivo s morske strane, Mlečani
postaju ogorčen protivnik Neretvana.
Od 12. stoljeća zasebno su poglavlje u našoj pomorskoj povijesti omiški
Kačići, koji se također ističu u gusarskim akcijama. Omišani
ne kontroliraju samo plovidbu Jadranom na svojem području nego se zalijeću
i dalje sve do Kotora. Zahvaljujući svojoj snazi, uspijevaju 1167. sklopiti
ugovor s Kotoranima, koji se obvezuju da će im plaćati otkupninu za
slobodnu plovidbu, a 1190. s Dubrovčanima koji pristaju na godišnji otkup
za nesmetano kretanje vlastitih brodova po čitavom Jadranu i tuđih (apulijskih)
od Molunata do Vratnika.
Nakon što Mlečani početkom 13. stoljeća zaposjedaju Zadar i
Dubrovnik, Omišani pljačkaju mletačke i italske trgovačke
brodove i na istočnoj i na zapadnoj obali Jadrana. Zbog toga se zamjeraju
svim svojim susjedima, a osobito se na njih ljuti papa Honorije III.
(1216.-1227.) jer su napadali kršćanske brodove koji su prevozili križare
na istok, prema Palestini.
Omišani su u prvoj polovici 13. stoljeća posebno rado napadali i pljačkali
križarske konvoje, krcate opljačkanim blagom nevjernika, u povratku iz Sv.
Zemlje ili s Levanta. U tomu imaju potporu Splita, Zadra i vjerojatno Genovežana.
Zato papin legat Akoncije poziva 1221. sve dalmatinske i hrvatske stanovnike da
se bore protiv omiških gusara, heretika i otpadnika od katoličke vjere.
Kako je njegov poziv naišao na slab odjek, akcija nije uspjela, a Omišani su
se nakon pet godina pomirili s papom.
Brze sagittae
Polovicom 13. stoljeća Omišani napadaju ne samo mletačke već
i sve brodove pod njihovim nadzorom. Posebno su na udaru splitski trgovački
brodovi, pa se Splićani udružuju s Trogiranima i 1259. uspješno napadaju
Omišane. Nakon pobjede saveznika Omišani se opopravljaju i nastavljaju
gusariti pa protiv njih osnivaju 1274. savez, kralj Karlo Napuljski, Splićani
i Šibenčani, pod čijom prijetnjom Omišani iste godine sklapaju u
Zadru mir s Mlečanima, ali ovi šest godina poslije (1280.) zauzimaju Omiš.
Pošto su brodove izvukli iz opsade, ogorčeni Omišani ubrzo oslobađaju
grad i usmjeravaju se na mletačke galije.
Mlečani 1286./87. angažiraju Dubrovčane i bribirske knezove (bana
Pavla i njegovu braću Jurja i Mladena) u akciji protiv Omišana, koji pod
pritiskom toga saveza sklapaju mir s Venecijom na tri godine (1290.). Međutim,
i dalje krše mirovne odredbe i gusare po Jadranu ugrožavajući ne samo
susjedne otoke nego i obalu južne Italije. U strahu od njihovih
napada
Mlečanima se 1323. predaju Trogir i Šibenik, a nakon četiri godine i
Split.
Dominaciju na Jadranu stekli su omiški gusari hrabrošću i posebnom
konstrukcijom brodovlja. U dokumentima, poveljama i pismima o omiškom brodovlju
spominju se opći nazivi ligmes, galea, navis, ali se sve češće
navode i sagittae (strijele). To potvrđuje da su Omišani imali takvu vrstu
broda koja je bila malo poznata u povijesti pomorstva i brodogradnje.
Protiv pogrebnih naricanja!
S područja omiške regije u sastavu Neretvanske kneževine najviše imamo iznimno dragocjenih spomenika, ali je zanimljiva i svagdanja kultura Omiša. Frana Grisonija u vizitaciji najviše smetaju plesovi i rukomet pred crkvom te glasno naricanje pri ukopu mrtvaca
Omiška regija u doba Neretvanske kneževine osobito je poznata kao rasadište gusarstva pa se može učiniti da je u kulturnom pogledu zaostajala za drugima u Dalmaciji. To dakako nije točno. Poznato je da s područja Neretvanske kneževine potječu dva dragocjena srednjovjekovna spomenika: Kartular samostana sv. Petra u Selu, napisan latiničkim pismom, i tzv. Povaljski kartular (ili Povaljska listina), najstariji hrvatski ćirilicom pisani spomenik na srednjodalmatinskom otočju.
Poljičke predaje
Osim tih dokumenata, neki autori uz Omiš vezuju još dva značajna
srednjovjekovna rukopisa: Ljetopis Popa Dukljanina iz sredine 12. stoljeća
i glasoviti Hrvojev misal, naš najbogatije i najljepše ukrašen glagoljski
kodeks s početka 15. stoljeća. O tome i o još nizu spomenika već
postoji brojna literatura pa se ovdje osvrnimo samo na kulturu svakidašnjeg života
Omišana u 16. i na početku 17. stoljeća.
Kako o svakodnevnom životu Omišana nema mnogo podataka, utoliko je veća
zasluga Cvita Fiskovića koji je među prvima o tome pisao. Koristeći
se prikupljenim podacima iz vijesti o gradskim prilikama iz tog vremena,
zapisima, dokumentima i arhivskim bilješkama, on je uspješno dočarao neke
vidove svakidašnjeg života omiških građana.
Budući nije bio središte značajne svjetovne i crkvene vlasti, Omiš
izraženije razvija narodnu, pučku kulturu, koju pohranjuju bliski dodiri s
Poljicima gdje su živjele drevne narodne predaje i običaji. Zacijelo je život
Omišana bio zanimljiv u vrevi malih trgovaca, mletačkih vojnika, obrtnika
i težaka. To potvrđuju ostaci starih prodavaonica (botega) i obrtničkih
radionica u gradskim ulicama, a među arhivskim spisima i neki podaci o
narodnim plesovima, pjesmama i glazbi u 16. i 17. stoljeću.
Priuli i Grisoni
Početkom 17. stoljeća Omišani se okupljaju na trgu pred župnom
crkvom, plešu i igraju rukomet. Kad je 1603. godine Mihajlo Priuli, biskup
grada Vicenze, došao u Split kao papinski apostolski pohoditelj, odbio je
posjetiti Omiš jer je to bilo ispod njegova aristokratskog dostojanstva. Budući
da je morao obaviti vizitaciju, poslao je Frana Grisonija, svećenika iz
pratnje,
da pregleda crkve u tom gradiću koji su stranci smatrali strahotnom
periferijom.
Grisoni je obavio zadaću, pregledao crkve i popisao neke vrijedne umjetnine
koje pokazuju srednjovjekovno i renesansno umjetničko blago Omiša na početku
17. stoljeća: bjelokosna kutija, srebrni tanjuri, kaleži, križevi,
kadionice, tamjanke, piksida sa staklom (kutijica za lijekove), svijećnjaci,
reljefni njemački tanjur iz 15. stoljeća s likom Bogorodice i riznica
bogate crkvene odjeće s izvezenim likovima svetaca i bisernim ukrasima,
različiti ogrtači, jastuci, prostirke i drugi predmeti.
Pri obilasku je primijetio i neke neurednosti, npr. da susjedi bacaju smeće
na krov župne crkve. Osim posjeta crkvama, razgovarao je s pomoćnikom
župnika,
glagoljašima i pročelnikom bratovštine Sv. Duha, a na oltaru njihove
crkve bio zadivljen slikom Silazak Sv. Duha mletačkog majstora Palme Mlađeg.
Zamjenik apostolskog pohoditelja je primijetio mnogo nedostataka i nepravilnosti
u omiškim crkvama, koje nisu bile u suglasju s odredbama Tridentskog sabora,
ali slične propuste biskup Priuli nalazi tada i u Splitu. Grisoniju su u
Omišu ipak najviše smetale dvije pojave: plesovi i rukomet pred vratima župne
crkve koji su se tu, kako su ga obavijestili, igrali s najvećom bukom, te
pretjerivanje u glasnom naricanju pri nedoličnim, kako ih je on nazvao,
vjerskim običajima pri ukopu mrtvaca.
Preobrazba castruma
Naredio je stoga da se zabrane plesovi i igranje loptom pred crkvom, i to pod
prijetnjom kazne izopćenja iz Rimokatoličke crkve, dok je kod
pogrebnih naricanja bio oprezniji i umjereniji te je zapovjedio da ih se, ako je
moguće, ukine jer je zacijelo shvaćao neobuzdane izraze boli nad
pokojnicima. Kao što se iz te zapovijedi vidi, Grisoni se početkom 17.
stoljeća užasavao pred omiškim pogrebnim obredima, za razliku od našega
humanista Jurja Šižgorića (oko 1420. - oko 1509.), koji je stoljeće
prije u svome djelu De situ Illyriae et civitate Sibenici (O smještaju Ilirije
i grada Šibenika, 1487.) cijenio i hvalio pred učenom Europom hrvatske
narodne pjesme, a među njima i naricaljke.
Omiški svećenici nisu ispunili zapovijed papinskog izaslanika Grisonija.
Naricanje je bio prastari narodni običaj, ukorijenjen na ovim prostorima
vjerojatno još u rimsko doba. Uzalud je Crkva, prijeteći i izgonom neposlušnih
vjernika, od 1593. godine nastojala ukinuti taj običaj. Šibenski crkveni
sinod 1602. posebno je zaprijetio ženama koje se usude pratiti naricanjem
pokojnika u crkvu. Međutim, nikakve zabrane nisu urodile plodom. Kao što
su plaćene narikače, zvane prefishe, ispraćale mrtvace u starom
Rimu, tako su i naše narikače sudjelovale i na raskošnim pogrebima
istaknutih ličnosti u dalmatinskim gradovima.
Omiš je u to vrijeme, pod mletačkom vlašću, doživio preobrazbu od
feudalnoga castruma na Cetini s malim podgrađem predurbanoga tipa u
planirano urbano naselje kvadratnog oblika sa zidinama. To potvrđuje i
odredba o gradskoj čistoći, koja znači početak urbane
kulture kao u drugim dalmatinskim gradovima. U izvješću sindika (državnog
nadglednika) Andrea Giustinijana i njegova pomoćnika Oktavijana Valiera,
koje je mletačka vlada 1575. poslala da prikupe podatke o stanju u
Dalmaciji i na Levantu, nalazi se i zanimljiv opis tadašnjeg Omiša.
Krajišnička pisma
Pisma turskih velikaša i primorskih knezova pisana na narodnom jeziku, bosanskom ćirilicom i hrvatskom varijantom (poljičicom), odlikuju se velikom uglađenošću i iznimno su značajna za izučavanje kulturne, pravne i socijalne povijesti Dalmacije u 16. i 17. stoljeću
U ozračju našeg odnosa prema islamskom svijetu, poglavito Bošnjacima,
nataložile su se još u doba turske ekspanzije neke predrasude.
Premda se etički sustavi velikih svjetskih religija izvrsno slažu, a
sudbine islama i Zapada povezale od 7. stoljeća, još se osjećaju
recidivi turkofobije iz 19. stoljeća usprkos činjenici što su Hrvati
među prvima nastojali promijeniti stav prema nekrstu (Josip Eugen Tomić
1879. u romanu Zmaj od Bosne i Rikard Jorgovanić 1888. godine osudom
trivijalne hajdučko-turske novelistike).
Sitni sukobi
U takvom ozračju privukla me zbirka pisama iz arhiva Baltazara Bogišića
u Cavtatu, nekad u vlasništvu velikog omiškog arhiva, a koju je za Srpsku
akademiju nauka pribavio ruski emigrant Aleksandar Vasiljevič Solovjev,
profesor Filozofskog fakulteta u Beogradu (1920.—1946.) i Sarajevu
(1952.—1961.). Pisma su pisali turski dizdari, age, nazori, kadije, poljički
i primorski knezovi, koji su pod Turcima sačuvali određenu autonomiju.
Najveći broj pisama potječe iz Poljica i Zadvarja, a manji iz
Makarskog primorja i drugih područja. Zbirka ima veliko značenje za
proučavanje kulturne, pravne i socijalne povijesti ovog dijela Dalmacije u
16. i 17. stoljeću, pisana je narodnim jezikom, bosanskom ćirilicom i
njezinom hrvatskom varijantom (poljičicom), a pisma su upućena omiškom
providuru. Neki intelektualci iz Omiške krajine imali su preslike te zbirke,
ali se čini da je nisu mnogo koristili.
Pisma se najčešće odnose na sukobe carevih (sultanovih) i duždevih (mletačkih)
podložnika, najviše između Omišana i Poljičana. Obično su
dosta sitni, bez teških posljedica: Omišani nekim Poljičanima otmu ovcu,
poharaju njivu, ne plate dug za drva ili careva harača za baštinu na
turskoj zemlji, itd. Ozbiljni problemi su rijetki i nastoje se u miru riješiti.
Omišani su, primjerice, nekog poljičkog pastira koji je radio u njihovu
gradu silom odveli u duždeve soldate, pa makarski kadija moli omiškoga
providura da ga oslobodi i pošalje kući, jer želi s njim sačuvati
prijateljstvo.
Teži slučajevi javljuju se pri otmicama muslimanskih djevojaka, a pisma
tada imaju prijeteće tonove.
Formula ljubaznosti
Krajišnička pisma odlikuju se velikom uljudnošću i uglađenošću,
čak kad su u pitanju i teži slučajevi. Svako je pismo ovako
adresirano: Mnogo svitlomu i uzvišenomu gospodinu providuru; mnogo uzvišenom i
plemenitomu i svake časti i gospodstva dostojnomu gospodinu i prijatelju na
sucistvu, itd.
Svako
pismo, čak i ono s prijetnjama, završava ljubaznim pozdravom: I Bog veseli
vašu milost, u dobru zdravlju i većem gospodstvu; i Bog vas umnoži u
gospodstvu; i Bog uzvisi vašu milost mnoga lita. Dakako, ne zaboravimo da se u
tako zaslađenim formulacijama katkad skriva orijentalna licemjernost,
ironija ili podsmijeh.
Mnogobrojna pisma koja su stizala u Omiš registrirao je kančilir ilirskoga
jezika (hrvatskoga), a zatim su prevođena na talijanski radi providura Mlečanina
i čuvana u prijevodima i konceptima odgovora omiške kancelarije. I u omiškim
odgovorima na pisma dominiraju formule ljubaznosti, obećanja da će se
ispraviti nepravde navedene u pismima ili slične tužbe Omišana koji se žale
na prekršaje sultanovih podložnika.
Odbjegla Jejupka
Dakako, ovo navodim imajući na umu postanak i razvoj bosančice,
osobito njezine franjevačke varijante, i na utjecaj bosanskih franjevaca u
Dalmaciji. Zanimljivo bi bilo navesti koji odabrani primjer krajišničkih
pisama u izvornom obliku i s prilagodbama suvremenom standarnom jeziku. Primjera
radi, ovdje citiram pismo zadvarskoga zapovjednika Omer-kapetana omiškom
vlastelinu Zan Mariji Bnetkoviću u povodu Jeđupke (Ciganke), koja je
pobjegla iz Omiša sa stvarima vlastelinove sestre. Potpisnik mu javlja da neće
skidati haljine s odbjegle žene jer je to sramota i za kapetana i za vlastelina,
uvjeravajući ga da u vlastelinskoj kući malo vrijede haljine koje je
nosila ciganka:
U svemu visoko poštovani i svake plemenite časti dostojnom vlastelinu Zan
Mariji Bnetkoviću, kumu našemu, od mene Omer-kapetana Motuzovića.
Potom razumismo, ča nam (!) pitate iz radi one Jejupke da je odnijela
pokojne tvoje sestre robu: dva zubuna od svile i jednu suknju. Istinom je došla
i na sebi donila zubun, suknju i zelen zubunac od svile, ča ste joj
poklonili i kad je bila k vam došla. Ča nosi Jejupka ovoliko vrime, na
sebi što nosi, skinuvši na koga ćeš ih obući? Ča je Jejupka
nosila, ono je već sramota vladikam (gospođama) nositi one robe, valja
ča je je kancelir jednom poljubio jošte ću ono ča je dao
kancelir, onim joj. Ju ne more prav biti, moj kume, da ona tebi bude došla, po
Boga ne bi bižala. Ča je je kancelir ljubio, je platio, a ja sam kapitana,
s Jejupke neću skinuti haljine, začem mi je sramota. I Bog te veseli.
Kada ste bi(li) u Rogoznici, ufatili bi hote(ći) uzet pa neka kančelir
ljubi, pak što joj da uzet a na golo ostaviti, to nije lipo.
Da se dade vlastelinu Zan-Mariji Bnetkoviću u Omišu.
Narodni običaji i vjerovanja
Najbolju monografiju o kulturi i životu stanovništva Poljica napisali su Frano Ivanišević (1863.-1947.), svećenik i javni djelatnik rodom iz Jesenica, i Josip Kekez, kroatist (Katuni, 1937.), a u omiškom kraju Miro i Vid Mimica. Po njima, ovdašnji ljudi su "gostoljubivi i darežljivi, pošteni i vrijedni, pobožni i susretljivi..."
Omiška regija vrlo je zanimljiva za proučavanje nezapisane povijesne starine radi razjašnjavanja tradicijskih specifičnosti seoskoga života, strukture obitelji i ruralne društvene zajednice, moralnih normi i običaja u pojedinim sredinama ovoga prostora. Dakako, što je udaljenost od mora veća, to su običaji i vjerovanja stariji i način življenja arhaičniji.
Znaci nesreće
Po općem sudu, najbolju monografiju o kulturi i životu seoskog stanovništva
Poljica napisali su Frano Ivanišević (1863.—1947.), svećenik i
javni djelatnik rodom iz Jesenica, i Josip Kekez, kroatist (Katuni, 1937.), a u
omiškom kraju Miro i Vid Mimica. Zapisivali su prizore iz svakidašnjega života,
narodne običaje, ljetne i zimske poslove, vrline i mane stanovništva, vještine
i vjerovanja starih ljudi, magiju i nadriliječništvo.
Po tim zapisima Poljičani su gostoljubivi i darežljivi, pošteni i
vrijedni, pobožni i susretljivi. Pomagali su jedni drugima, a u srdžbi malo su
psovali i zbog toga se ispovijedali kod strogih svećenika. Najveće su
im mane bile praznovjerje i strah od natprirodnih sila, što se prenosilo s
koljena na koljeno.
Vjerovali su, primjerice, da je susret na putu udovice ili crne mačke
siguran znak nesreće, da bura puše iz jame u planini. Mrzili su zmiju što
je otrovna i što je kriva za sve nesreće u zemlji jer je nagovorila Evu u
raju da jede zabranjeno voće. Ako grešan čovjek umre, može poslije
smrti postati vukodlak, a za života đavo može ući u čovjeka i
zavladati njime. Mnogi su vjerovali u duhove i snove koji proriču budućnost.
Osobito su se plašili vještica, preko kojih đavoli nanose štete narodu.
Vjerovali su da vještice noću lete i kriješte, čupaju djeci srca u
kolijevkama, pretvaraju se u leptire i slično.
Vještice iz crnih oblaka
Vješticama
su pripisivali mnoge nesreće: razne uroke i začaranosti, bolesti ljudi
i stoke, štete od tuče i drugih nepogoda. Vještice borave u crnim
oblacima, a noću se sastaju na raskrižjima. U oluji, kada se nad zemljom
nadviju crni oblaci i pucaju gromovi, narod umire od straha i moli Boga za pomoć.
Tada sva zvona zvone, a pred kuću se iznosi alat s prekriženim motikama
radi sprječavanja zla. Dakako, osim u vještice mnogi su vjerovali i u
druge utvare.
Valja napomenuti da su Ivanišević i Kekez navodili različite priče,
gatke, basne, rugalice i druge oblike usmenoga stvaralaštva u Poljicima. Takve
su se usmene tvorevine ponajviše pričale za stolom, zimskih večeri
ili na putu, da prije prođe vrijeme. Za uzvrat se i Omišani, Bračani
i Trogirani rugaju Poljičanima, osobito knezovima i kančelirima,
kojima to nije drago, ali se neće uvrijediti, kaže Ivanišević. No, i
Poljičani se znaju narugati na svoj račun.
Osobito su bile popularne rugalice pojedinih socijalnih skupina, kao građana
na račun seljaka koji je kupio naočale misleći da će naučiti
čitati.
Redarstveni pravilnik
Omiš na početku 20. stoljeća ima gradske značajke, što potvrđuje i "Redarstveni pravilnik za grad Omiš", tiskan 1911. u Splitu. Preslik njegova teksta, s ekološkog stajališta aktualnog i danas, reprintiran je u knjizi "Omiška krajina-Poljica-Makarsko primorje" Bože Mimice, autora ovog feljtona ("Vitagraf", Rijeka)
U početku 20. stoljeća razvio se omiški stranački život u
kojemu su dominirali pravaši i naprednjaci. Na općinskim izborima 1911.
godine premoćno pobjeđuju pravaši (29 izbornika prema 7 ostalih
stranaka).
Odnosi među pravašima i naprednjacima bili su vrlo loši sve do Prvoga
svjetskog rata, obje su stranke težile pridobiti seljake za svoju politiku, pa
su nastojali u svakoj manifestaciji privući u Omiš što više pristaša iz
okolnih sela omiške općine.
Dvije čitaonice
Odnosi su bili toliko zatrovani da su osnovali dvije čitaonice. Godine
1908. predsjednik Pučke napredne stranke Josip Smodlaka osnovao je
prosvjetno društvo Pučka čitaonica, a mjesec dana poslije pravaši su
formirali Hrvatsko kolo, utemeljeno na čistoj podlozi kršćanstva i
hrvatstva protiv kužnih i otrovnih Smodlakinih čitaonica. Takve zadjevice
trajale su do atentata na austrijskog prestolonasljednika Franju Ferdinanda
1914. godine, koji se snažno dojmio Omišana i stišao stranačke napetosti.
Omiš je sporo napredovao jer su trgovina i obrt bili slabo razvijeni. Iz
jednoga dopisa općinske uprave Trgovačko-obrtnoj komori u rujnu 1920.
godine, kad je Omiš bio već u novoj državi, navodi se desetak
prodavaonica i više od dvadeset obrtničkih radionica na području općine.
U trgovini prevladavaju prodavaonice mješovite robe, nekoliko prodavaonica
manufakturnih artikala, dvije prodavaonice namirnica (ulja i jestiva), a jedna
vina, žita i višanja. Među obrtničkim radionicama najviše je pekara
i stolarija, zatim brijačnica, mesnica, krojačnica, ugostiteljskih
objekata, ribarskog materijala i jedna tvornica soda vode. Omiški i poljički
trgovci većinom su izvozili vino u Trst sve dok poslije Prvoga svjetskog
rata nije pripojen Italiji.
Pet "naslova"
Unatoč
malom broju stanovnika i gospodarskoj stagnaciji, Omiš je na početku 20.
stoljeća imao jasno izražene gradske značajke. Među ostalim to
potvrđuje i Redarstveni pravilnik za grad Omiš, tiskan u Splitu 1911.
godine. U toj knjižici, podijeljenoj u pet "naslova", sažeto su
propisane mjere javne sigurnosti (promet ulicama i javnim mjestima), javno
zdravstvo, ćudoredno ponašanje i zaštita od buke, rad klaonica i mesnica,
prodaja mesa, ribe i plodina, ponašanje bremenara (služnika) i kazne za prekršaje.
U primanju služinčadi na posao preuzete su odredbe Pravilnika Visokog Ces.
Kr. Namjesništva iz 1854. godine. Po nekim svojim odredbama omiški Pravilnik
može i danas poslužiti kao uzor ekološkog ponašanja u gradu. Tako se,
primjerice, zabranjuje vješanje bilo kakvih predmeta u trgovinama izvan vrata i
prozora ako nisu bar dva metra podignuti iznad tla, da ne ugrožavaju prolaznike
(čl. 2.), a svaki općinar mora održavati besprijekorno čistim
onaj dio ulice ili javnog mjesta pred svojom kućom (čl. 4.).
Zabranjeno je držanje na prozorima i prislonima kuća posuda sa cvijećem,
ptičjih krletki i drugih predmeta ako nisu osigurani, a za polijevanje
cvijeća treba posudu uvući unutra (čl. 9.).
Ponašanje maškara
Preko dana, u ljetno doba, svi trgovci moraju pokraj vrata držati posudu
punu čiste vode da se napoje žedni psi (čl. 15.), a tko želi držati
psa, mora plaćati godišnju pristojbu od šest kruna, osim za čuvarske
poljske pse. Osim toga, svaki pas mora imati ogrlicu od volujske kože ili mjedi
s početnim slovima imena i prezimena vlasnika, a opasni psi brnjicu (čl.
16.). Svaki općinar dužan je održavati primjernu čistoću u
svome dvorištu, prohodištu i na stubama (čl. 24.), a najstrože se
zabranjuje nagomilavanje gnoja na javnim i privatnim mjestima, makar i
privremeno (čl. 25.). Čišćenje gnojišta dopušteno je samo noću
od 11 do 5 sati (čl. 28.), a zabranjeno je bacati uginule životinje u
rijeku i more (čl. 37.).
Čak je propisano i ponašanje maškara u pokladno doba. Posebno su stroge
odredbe o klanju stoke i prodaji mesa, ribe i plodina, kojima se ni danas nema
što dodati.
Na
kraju su predviđene kazne za prekršaje i globe.
Prekršaji prema spomenutim odredbama, ako ne spadaju pod kazneni postupak, kažnjavaju
se globom do četrdeset kruna ovisno o težini prekršaja, a neki po
ministrovoj naredbi iz 1855. godine. Sav novac od kazni i globa pripada Zavodu
javne sigurnosti u Omišu.
Svršetak feljtona
|
Objavljeno: od 28. srpnja do 1.
kolovoza 2003. godine |
