Pjesma druga

Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica

S krčagom na  glavi

Bijela stada i lađe na pučini

I zuj pčelinjaka i ulje maslinika

Volim tvoje svijetle pjesme i tužne

U kojima me majka zibala

Svjetlost tvoju-ovo proljeće što je moralo doći

Proljeće tvoje i naše

S traktorom preko njiva

Lijepa si zemljo moja, kao sloboda, kao oči

Tvojih junaka što i preko smrti gledaju

Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama

I kad ih vjetar češlja - oni pjevaju

I u grlu tvojih rijeka - oni pjevaju

I u pjesmi tvojoj - oni pjevaju

I u prkosu tvome - oni prkose

I u životu tvome - oni žive

I u istini tvojoj - oni su istina!

Volim te jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu

Čovjeku dala.

Otvorila si škole i parkove s plavim i modrim cvijećem

I odmarališta. I međaše rušiš i ružu zalijevaš

Na prozorima iz kojih je zjapila bijeda.

I kad se dime dimnjaci tvojih tvornica -

Brane tvoju istinu

I kad rudari u utrobu zemlje silaze -

Brane tvoju istinu

I kad strojevi štampaju “Manifest „ i „Oktobarsku“

Brane tvoju istinu.

I kad te gledam buduću -

Ja pjevam tvoju istinu.

Pjevam tebe, ali još više snagu koja te rodila.

 

Pjesma treća

Bila si u okovima -

Tko ti je lance skinuo?

U mraku -

Tko te je na put izveo?

Tko ti je vratio vid

I osmijeh neuništivi?

Bila si na vješalima -

Tko je uz tebe stao?

Vjeran u smrti i u gladi,

Vjeran u jami i pred zidom,

Vjeran na nišanu, vjeran u životu!

Krilatoj -

Tko ti je snagu dao?

Pobjedom -

Tko te obasjao?

Tko ti je ime na sve vijeke

I za sve narode osvjetlao?

 

Pjesma četvrta

Devet zora niz devet tvojih voda,

Niz vode plove same krvarine.

Koliko roblja, skela i vozara

U mrkom mraku crne carevine.

Devet zora niz devet tvojih gora,

Ognjem ti gore sela i gradovi,

Glava na koplju, trupovi na kocu,

A iznad trupla polumjesec plovi.

Devet po devet koliko je noža,

Koliko gladi, koliko harača.

O koliko si puta, zemljo, pogledala

Smrti u lice licem ispod mača.

Devet po devet koliko rijeka krvi,

Sve sami lelek, jauk i vješala.

Od tuge je i zora na uranku

Nad tvojom rakom mrakom pomrčala.

Devet zora niz devet tvojih voda,

Niz devet gora i devet planina,

A deset je radost raskriljena,

Kao proljeće, moja domovina.

 

Pjesma peta

Rasti  sretna pod suncem, rasti

u jaslama dječjim.

Rasti i cvjetaj , zemljo radnih ljudi.

I neka mir

nad tvojim poljima vlada,

mir tvojim lađama na pučini,

i tvome danu što se vedar budi.

Rasti sretna da svi narodi vide

sa strana svih sa juga i sjevera

Kako se rađa i kako se voli,

kako se brani zemlja proletera.

 I neka mir

nad tvojim ljudima vlada,

mir tvome rudaru i tvome rataru,

mir graditelju i tvome čuvaru,

mir tvojoj sreći u vodi i u zraku,

u pjesmi strojeva

i u sjaju žita.

Rasti i cvjetaj  pod zvijezdom slobode

pod rukom Partije

i pod srcem Tita.

 

 

Iz ciklusa "Pjesme o mojoj zemlji" Pjesnik je spjevao niz (ciklus) od pet pjesama o istoj temi, pa im je dao zajednički naslov "Pjesme o mojoj zemlji"

 

 

Lanci na rukama

Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,

Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?

Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida,

Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?

*

Dođe mi u san sva nasmijana -

Izvori bistri mjesto lica,

A ruke - gledaj, negledana -

mjesto slobode steže žica.

 

Dođe mi u san, ja snova nemam,

umjesto oka dva crna mraka.

Mogu li mirno tebe da predam

neugledanu prije smaka?

*

I svuda kuda dani

Četiri gola zida

I svuda kuda noći

Četiri gola zida

I noći i dani

Četiri gola zida.

*

Dođe mi u san - blijesak sunca -

Mokra od mora, bijela od žala,

A ruke - rastvoreno jedro

Iznad nemirna, nemirna vala.

 

Pa mi vjetrovi opet nose

Pod krilom kitu ružmarina

I ronioci zlatokose

Školjke, ključeve snova i dubina.

 

Djeco, pjevači sviju zora,

Gle, vilin-konjic na bridu jave.

Što  treba više, golišani,

Od zemlje i neba iznad glave?

*

Vojske, vojske!

Vojske, vojske

preko neba, preko zemlje,

preko rijeka, preko brda

- Bježi, brate! - Kuda?

Kuda?

Oganj, oganj!

Mrak i oganj - plamsa voda

Kolje bog i kolje đavo.

- Kuda, kamo, jadna glavo?

Krst i nož u istoj ruci.

Kolji, tuci. Kolji, tuci!

- Kolju vuci.

Kuda? Kamo? Spasa nije

Iz krvave Krvavije.

*

Našto kletve i jadikovke -

Od riječi  neće sunce sjati.

Našto molitve, čemu psovke?

Što je pod nožem - sve će klati.

 *

Nanese rijeka, izbaci noć

na obalu, na ruke dana

jedinu ljubav, nju koju volim,

punu uboda, punu rana.

Na obrazima gledam požar,

na mrtvoj usni selo svoje,

a nasred čela, gdje je kuršum,

sve žive i mrtve drugove moje.

Dok imam ruke, zar mogu dati

da živu braću u oganj vode?

što može, što može na put stati

čovjeku žednu slobode?

* 

Evo jutra. Je li to posljednje? Evo smijeha.

Je li to zadnji, taj smijeh danas i ovdje pod nebom?

Kasna je noć, a tek počima. Kako da joj sagledam kraja,

Kuda da krenem u ovo gluvo doba bez pijetlova, bez zrenika?

Kojim vodama, kojim vjetrovima, kako da saperem ove biljege krvave?

Kako da nađem slobodno more i riječi oproštajne?

Za mnom lelek okova, teških užeta, mlinskog kamenja,

Izlomljenih taljiga, čergi i seoba,

Za mnom poplave i krčevine, bolesti, nevolje i brodolomi

I jedan davni predak, otvrdnuo u žuljima,

Nepismen i neuk seljak u mraku viče: osveta, osveta!

Iz zemlje viče, iz mora, iz kamena -

Nevin i na pravdi boga na kolac nabijen.

Za mnom sva prošlost stenje: osveta!

I danas kad gledam u mrak kroz rešetke i oštrice bajoneta,

Kad posljednji put,  možda, pružam ruke svjetlosti

Leden i sapet u svim pravcima vjetrova -

Još ne sagledanu, u svim smjerovima,

Od zemlje do neba, mjesto pjesama, mjesto mladosti - pišem

Jedinu riječ - mjesto života, mjesto budućih  zora, snivanu,

Još nesagledanu, pišem jedinu riječ: sloboda.

 

 

                            

Tifusari

 

 1 

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

 

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

 

Svaka

ide

svome

grobu.

 

Svaka ide svome grobu

ko izvori

svome

moru.

 

Svaka ide svome grobu.

 

2

 Hoće li ikad ovom stazom proći

nebo široko, oko puno sreće?

Da li će briznuti frule i izvori

i cvrkutati jutra u proljeće?

 

Hoće li stope ostati na zemlji

i prkositi krvlju utisnute

ili će snjegovi u mrkloj tišini

zamesti riječi, tragove i pute?

  

3

 Vijavica.Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ognja, ognja -

kosti vrište.

- Zvijezde, zvijezde -

oko ište.

 

Žvale mračne, večerat će

moje prste i možđane...

 

Vijavica. Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ljudi mili, braćo, ljudi...

U tišini

gluvi korak

izmoreni.

Slušam riječi

u ognjici.

 

- Druže...

- Druže...

 

Rukom hvatam ladnu ruku.

 

Idem

nijem

u koloni.

 

 4.

Ne zbori noć.

Tišina nez utvara.

Nijemo

bez glasa

u meni

mrtvac progovara.

 

Oj, Cetino, moje selo ravno

kud si ravno kad si vodoplavno

 

Ne zbori noć.

To majka ruke

nad mojim snom

nad svojim sinom

savija

i njena crna

crna

kosa

ko san

na mojem čelu

klija.

 

Ne zbori noć.

Za gorom

smrt

noževe kuje

i jama - mješina

nozdrve nadima:

požare

i vješala

bljuje.

 

Oj Cetino, moje selo ravno

 

Ne zbori noć.

bez jutra

i bez krila

još zadnju riječ

i zadnji pozdrav

smrt mi je

ostavila.

  

5

 Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,

otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste

sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.

 

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,

sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

 

U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.

 

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

hoćeš li umirući živu ljubav dati

što prkosi smrti i čelik prelama?

 

Hoćeš li umirući živu ljubav dati

što u svakom srcu iznova se rađa,

hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

 

Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,

prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu

pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.

 

6 

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.

Uz čelo druga moje čelo gori.

U požaru ludom kad se pamet mrači

osvetom još jačom, ljubav progovori.

 

Kolona ide.U groznici rastu

goleme šume suncem rascvjetane.

U mraku čujem žive razgovore,

Očima živih gledam nove dane.

 

Gledam jezera prozirna i mirna,

vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom

i nove riječi nikad nečuvene,

ljude u kraju znanom i dalekom.

 

Rođena zemljo, nisam te dočeko,

nego u gunju, ušljiv, sav od rana,

nemoćan, zguren, jedva korak vučem -

i zato si jače u me urezana.

 

Od čela do čela samo vatra gori.

Glad i oganj žedne usne pruža

za kapljom vode. Tmina oči steže,

i što smo bliže zori noć postaje duža.

 

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. Za me nema zore,

ali i u smrti mi smo partizani

I naši mrtvi još se jače bore.