Omiš, Croatia
© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.
DALMACIJA OD PRAPOVIJESTI DO 1918. GODINE
feljton "Slobodne Dalmacije" 26.03.- 03.04.2004.
Tko su i odakle prvi stanovnici Dalmacije?
O prvim stanovnicima današnje Dalmacije ne znamo ni tko su ni odakle su došli ni kako su se našli na ovoj obali Jadrana, kojim su jezikom ili jezicima govorili i kojoj su rasi pripadali. Zna se jedino da su u 5. ili 6. tisućljeću prije Krista živjeli u dalmatinskom primorju i da ih je privlačilo more. O tomu i drugim detaljima iz povijesti Dalmacije u ovom feljtonu govore ulomci iz knjige Bože Mimice "Dalmacija od antike do 1918. godine"
Piše:
Bože MIMICA
Na pitanje kako je izgledao današnji dalmatinski prostor u prapovijesno doba
nije lako odgovoriti jer ga zamagljuje gusta tama davnih vremena. No, zahvaljujući
znanosti daleku prošlost ipak možemo uspješno rekonstruirati. Najviše u tome
pomaže arheologija koja proučava čovjekov život u ostacima
materijalne i duhovne kulture, koji sadrže dragocjene podatke o njegovoj
svakodnevici. Kako je to težak posao, slikovito se može reći da je poput
sastavljanja goleme slagalice kojoj su mnogi dijelovi izgubljeni. Radi
rekonstrukcije potpunije slike prapovijesnog vremena, prostora i životne
svakodnevice arheološka otkrića uspješno dopunjuju druge znanstvene
discipline.
Po svojim zemljopisnim, civilizacijskim i kulturnim značajkama Dalmacija
pripada Sredozemlju, koji se kao usko vreteno proteže od Gibraltara do Sueske
prevlake i Crnoga mora. Taj prostor obilježavaju brojni slični pejsaži,
slijed plavih mora, civilizacije koje se slažu jedna na drugu. Putovanje
Mediteranom znači otkrivanje rimskoga svijeta u Libiji, arapske prisutnosti
u Španjolskoj, turskog islama u južnoslavenskim zemljama, uron u najdalju prošlost
do megalitskih građevina na Malti i egipatskih piramida. Mediteran je
susretanje s prastarim mitovima i legendama, upoznavanje s arhaičkim životom
otočnih svjetova i specifičnom ljepotom drevnih gradova. Po svemu, on
je posebno staro raskrižje, u koje se tisućljećima miješaju različiti
kulturni utjecaji, šarena slika izvornog jedinstva istočnih i zapadnih
civilizacijskih postignuća.
Paleolitski lovci
Izuzetno je zanimljiva geološka prošlost Dalmacije. Istraživanja govore da
je u oligocenu, trećoj epohi tercijara (prije 33 do 26 milijuna godina),
ovaj porostor sastavni dio velikog Dinarskog, kasnije Balkanskog poluotoka. U
miocenu, prije 12 milijuna godina, Balkanski je otok kopneno vezan s južnim
dijelom današnjeg Apeninskog poluotoka. Potkraj tercijara, nakon posljednjeg
isušenja Sredozemnog mora prije 7 do 5 milijuna godina, u pliocenu je na području
današnjeg Jadrana povremeno postojalo more okruženo velikim balkanskim otokom
i nešto manjim apeninskim otocima. Kad je prije 10 tisuća godina porasla
razina mora, tadašnje se kopno razdvojilo, a u središnjem dijelu Jadrana
nastaje skupina pučinskih otočića, kasnije nazvana Palagruža,
koja od najranijeg doba ima važnu ulogu dvosmjernog mosta između istočne
i zapadne obale Jadrana.
U to doba javljaju se i prvi bliski srodnici današnjeg čovjeka a klima je
hladnija. U kvartaru (od prije dva milijuna godina do danas) izmjenjuju se
razdoblja umjerene klime s ledenim razdobljima. Izmjene prate oscilacije razine
mora više od 100 metara. Jadransko more povremeno se širi do sadašnjeg oblika
a u ledenim razdobljima smanjuje na zaljev današnje južne jadranske kotline.
Arheolozi zaključuju da u to doba stepom današnjeg dna Jadrana u potrazi
za hranom lutaju plemena paleolitskih lovaca- sakupljača, čije rijetke
tragove nalazimo na obe jadranske obale.
Život u špiljama
Boravak
pračovjeka iz starog kamenog doba (600 do 10 tisuća godina stare ere)
potvrđuju dosadašnja istraživanja Mujine pećine sjeverno od Trogira
i nekih lokaliteta na Korčuli i Palagruži. Zacijelo se većina dokaza
o boravku paleolitskih ljudi u ovoj prostranoj kotlini, ispresijecanoj zavojima
rijeke Po i njezinim pritocima, nalazi u špiljama danas potopljenim morem.
Znatno su brojniji tragovi života neolitskoga pračovjeka na cijelom istočnojadranskom
području i najudaljenijim otocima.
Taj pračovjek živio je u najmlađe kameno doba, služio se oruđem
i oružjem od neobrađena kamena, drva, životinjskih kostiju i drugih
materijala. Hranio se skupljanjem plodova u prirodi i povremenim lovom i
ribolovom, stanovao u improviziranim primitivnim nastambama, a od nevremena i
opasnosti sklanjao se u brojnim kraškim špiljama poput Grapčeve na Hvaru,
gdje su nađeni ostaci proste keramike, životinjskih kostiju, velika hrpa
kućica morskih školjki, puževa i riba. Iz tih nalaza zaključujemo da
se neolitski pračovjek služio vatrom i da je znao kuhati meso i povrće.
Privlačno more
O prvim stanovnicima današnjeg dalmatinskog područja ne znamo ni tko su
ni odakle su došli. Nema gotovo nikakvih podataka kako su se našli na istočnoj
obali Jadrana, kojim su jezikom ili jezicima govorili i kojoj rasi pripadali.
Jedino se pouzdano zna da su u 5. ili 6. tisućljeću prije Krista živjeli
u dalmatinskom primorju i da ih je privlačilo more, uz koje ostaju vezani.
Isto tako, rasprostranjenost neolitskih nalaza pokazuje da je od 3 do 2 tisuće
godina prije nove ere postojala na jadranskoj obali i otocima razmjerno
razvijena trgovina s istočnom obalom Sredozemlja i da se prelijevala na
današnju Bosnu, prelazila Balkanski poluotok i, po nekim autorima, dopirala do
Podunavlja i čak do Pruta, Dnjepra, Buga i Jemena.
Pojedini nalazi u Grapčevoj špilji ukazuju i na postojanje robne razmjene
istočne i zapadne jadranske obale. Osim primitivno izrađene keramike,
oruđa i oružja, neolitski stanovnici dalmatinskih otoka upotrebljavaju
fino kamenje za nakit, a žene im se kite ukrasima od zelenoga kamena, bazalta i
prredmeta od životinjskih kosti.
Jesu li Iliri bili "troma duha"?
Tragove života Ilira otkrivamo u arheološkim nalazima i zapisima antičkih pisaca čije tvrdnje valja uzimati s rezervom. Tako su slabo uvjerljive i očito pisane a antipatijom tvrdnje o tome da su Iliri "veoma jaki i visoki i u boj i pogibelj uvijek spremni, ali troma duha". Ne može se očekivati da visokocivilizirani Grk piše bolje o neugodnim susjedima-barbarima pa su i tvrdnje o "rijetkom" kupanju Ilira zacijelo odnose na njihova ritualna godišnja pranja
Zacijelo nikada nećemo doznati odakle su došli Iliri i kako su živjeli na Balkanskom poluotoku i u Panoniji do polovice prvog tisućljeća prije Krista. Neke fenomene daleke ilirske prošlosti čitamo u škrtim pisanim izvorima iz kasnijih vremena te iz arheoloških nalaza. Kako antički pisci najčešće navode podatke o ratovima Ilira s Grcima, Makedoncima i Rimljanima, iz tih se izvora ne može mnogo saznati o ilirskim običajima, vjerovanjima i svakodnevici. Čak i kad im opisuju život, često su to podaci iz druge ruke ili pak znanju o jednom plemenu daju opće ilirsko značenje.
Ilirska mješavina
Znamo da su Iliri živjeli u različitim zemljopisnim i klimatskim
sredinama, jedni u primorju i na otocima s blagom mediteranskom klimom, drugi u
kontinentalnom području u plodnim nizinama uz velike rijeke, a treći u
oštrim i surovim klimatskim uvjetima vrletnih planina današnje Crne Gore,
Bosne i Slovenije. Prilagođivanje različitim životnim uvjetima
stvorilo je ne samo različite običaje Ilira nego i njihove različite
mentalitete.
Iliri stupaju na prapovijesnu scenu kad njihove pojedine etničke skupine
dosežu određen stupanj razvitka. Na prostorima današnje Dalmacije tada žive
različita ilirska plemena i plemenske zajednice, o čijem razvoju ne
znamo mnogo. Problem ilirske etnogeneze vrlo je složen i još uvijek sporan. Po
novijim istraživanjima, Ilirima se podrazumijeva mješavina heterogenih, iako
srodnih etničkih skupina koje se nisu potpuno stopile.
Danas prevladava mišljenje da su u etnogenetskom pogledu Iliri nastali kao
supstrat raznih indoeuropskih i domorodačkih skupina. Njihovo etničko
oblikovanje dijeli se u tri razvojne faze: predilirsku, protoilirsku i ilirsku.
Neki drže da je etnička osnovica Predilira, Protoilira i Ilira stvorena početkom
željeznoga doba (prvo tisućljeće prije Krista) u eri velikih prodora
stepskih naroda s istoka na Balkanski poluotok.
Nomadska kretanja
Imena većine ilirskih plemena znamo iz podataka antičkih pisaca i
napisa na nadgrobnim spomenicima Ilira iz vremena rimske vladavine, jer svoje
pismo nisu imali. No, broj tih plemena teško je utvrditi jer su se neka
asimilirala utapanjem manjih etničkih skupina u veće. Stoga se
suvremeni autori služe općenitim procjenama: jedni navode oko sedamdeset,
a drugi nekoliko desetaka. Lokacije nekih ilirskih plemena precizno su utvrđene,
a lociranje drugih još treba utvrditi istraživanjem.
Zacijelo je nomadski život bio glavni uzrok kretanja i seljenja pojedinih
plemenskih zajednica s jedne lokacije na drugu. Dosad je utvrđeno da su
Iliri nastavali područje od Epira na jugu do Istarskog poluotoka i crta
Drava-Dunav-Morava. Na priobalnom prostoru do Neretve i u unutrašnjosti
zapadnog dijela Balkana živjela su najznačajnija ilirska plemena Ardijejci,
Daorsi i Delmati (mlađa verzija Dalmati), po kojima, zbog dugotrajnih i žestokih
borbi protiv Rimljana, Dalmacija dobiva ime. Sjeverno od Krke, uz obalu,
nastanjeni su Liburni, koji u prvoj polovici posljednjeg tisućljeća
prije Krista dominiraju Jadranom.
Tragove svakodnevnoga života Ilira također otkrivamo u zapisima antičkih
pisaca i u arheološkim nalazima. No, kad je o piscima riječ, valja s
rezervom prihvaćati njihove tvrdnje jer su nerijetko površne i pristrane.
Tako je jedan grčki pisac u 3. stoljeću prije Krista zabilježio da su
Iliri bili veoma jaki i visoki i u boj i pogibelj uvijek spremni, ali troma duha.
Budući da je visokocivilizirani Grk s antipatijom pisao o neugodnim
susjedima, držeći ih barbarima, nijedna mu tvrdnja nije uvjerljiva. Istraživanja
ilirskih grobnih ostataka pokazuju da muškarci u prosjeku nisu bili viši od
1,65 m, a žene od 1,53 m.
Narodna medicina
Antički pisci tvrde i to da su Iliri bili vrlo prljavi i da se peru samo
tri puta u životu: pri rođenju, ženidbi i smrti. Prema grčkom
geografu i povjesničaru Strabonu (1. stoljeće prije Krista) stanuju u
zemunicama, iskopanim pod gnojnicama. Teško je reći koliko u njegovu
iskazu ima pretjerivanja, a tvrdnje o kupanju zacijelo se odnose na ritualna
pranja kakvih je tada bilo i u drugih naroda. Nemamo podataka ni o opasnim
bolestima do dolaska Rimljana, koji više puta spominju kugu i druge teške
epidemije. Vjerojatno je smrtnost djece bila velika, što potvrđuju dječje
nekropole. Prema nadgrobnicama da se zaključiti da su muškarci prosječno
živjeli 39, a žene 36 godina.
Ilirska narodna medicina bila je vrlo razvijena, a zasniva se na ljekovitim
travama. Neki ilirski lijekovi popularni su u cijelom Rimskom Carstvu, osobito
perunika (Iris Illyrica), što zacjeljuje čireve, uspavljuje ljude, liječi
glavobolju i druge bolesti. Kad ljekovito bilje ne pomaže, bolesnici se obraćaju
magijskoj medicini i domaćim vračevima. Procvat magijske medicine tumači
se praznovjerjem, razvijenim kod Ilira ali i drugih naroda.
Osim praznovjerja u raznim oblicima (npr. vjerovanja da zli ljudi mogu ubijati
pogledom) Iliri imaju i ružan običaj, karakterističan za primitivne
narode na niskom stupnju: ubijali su ritualno neprijatelje, katkad i suplemenike
te jeli njihovo meso i pili im krv. Taj kanibalizam potječe iz
prapovijesnoga doba i povezan je s religiozno-magijskim vjerovanjima da će
jedući meso i pijući krv neprijatelja steći njihovu snagu i
sposobnosti. Neki su, kao Autorijati, i ubijali svoje ranjenike da ne padnu u
neprijateljsko zarobljeništvo.
Rimljani i pacifikacija Ilira
Rim koristi pozive Isejaca i žalbe italskih trgovaca protiv ilirskog gusarenja, pa s vojskom i ratnim brodovima poražava 228. godine stare ere Teutu i smanjuje njezinu državu, uspostavlja protektorat nad južnom Ilirijom i prodire na istočnu obalu Jadrana. Pacifikacija Ilira teče sporo i teško zbog žestoka otpora pojedinih plemena, osobito Delmata, i potpuno završava do kraja 1. stoljeća prije Krista, kad se osniva provincija Dalmatia
Kad su Rimljani u 4. stoljeću prije Krista zavladali Apeninskim
poluotokom i zapadnom obalom Jadrana, odlučili su proširiti vlast i na
njegovu istočnu obalu, do tada u vlasti Ilira. Zato traže neposredan povod
za napad na ilirsko područje.
Kao izlika vojne intervencije poslužilo im je gusarenje, koje je oduvijek bilo
jedno od glavnih zanimanja Ilira.
Polovicom 3. stoljeća prije Krista Rimljani počinju osvajati ilirsko
kraljevstvo, koje je pod vodstvom Ardijejaca najveći uspon doživjelo u
vrijeme kralja Pleurata oko 260. godine i njegova sina Agrona. Njihova je država
tada na prostoru od Krke na sjeveru do Epira na jugu obuhvaća cijelu isočnjojadransku
obalu do južne granice današnje Albanije, sa središtem u Makarskom i
Neretvanskom primorju.
Pad Teute
Kralja Agrona nakon smrti (231.) nasljeđuje maloljetni sin Pines, ali je
stvarnu vlast ima njegova slavna maćeha Teuta. Pod pritiskom plemenskih
glavara ona dopušta gusarenje i odlučuje se na osvajanje grčkih
kolonija na ilirskom području Isse (Visa), Epidamnosa (Drača), Corcyre
(Korčule) i drugih. Istodobno su se ilirski gusari toliko osilili da počinju
ozbiljno ugrožavati plovidbu grčkih i rimskih trgovačkih brodova. Rim
koristi pozive Isejaca u pomoć i žalbe italskih trgovaca pa s velikom
vojskom i ratnim brodovima poražava 228. Teutu i smanjuje teritorij njezine države
samo na područje oko današnje Boke Kotorske. Tako Rimljani uspostavljaju
protektorat nad južnom Ilirijom.
Rimska vojska uporno prodire na istočnu jadransku obalu, s povremenim zatišjima,
od pada Ilirske Države (229.) do kraja 1. stoljeća prije Krista, kad
potpuno završava pacifikacija ilirskog stanovništva i osniva se provincija
Dalmatia. No, pacifikacija Ilira teče sporo i teško zbog žestoka otpora
pojedinih plemena, osobito Delmata s kojima Rimljani od 156. ratuju s
promjenljivim uspjehom.
Tek kad Oktavijan August, nakon pobjede suparnika u drugom trijumviratu Marka
Antonija i Emilija Lepida, postaje prvi rimski car, odlučuje se za
radikalno rješenje ilirskog pitanja. Iskrcao se na južnoj jadranskoj obali,
relativno lako svladao desetak ilirskih plemena te otplovio na Melitu (Mljet) i
Corcyru (Korčulu) kazniti njihove žitelje zbog gusarenja. Sve je mlade
ljude dao pogubiti, a starije je prodao u roblje. Pošto je pokorio Liburne,
također poznate gusare, i oduzeo im sve lađe, napada Dalmate koji su
mu pružali najžešći otpor. Čak su u jednoj bitki ranili Oktavijana
u koljeno. Konačno je 29. godine prije Krista proslavio svoj trijumf nad
Dalmatima, a od ratnog plijena sagradio u Rimu knjižnicu nazvanu po njemu
Octaviana.
Rimsko pravo
Nakon formiranja Dalmacije kao rimske provincije, Rimljani u njezinoj
organizaciji uspješno primijenjuju dotadašnja iskustva svog pravnog sustava,
brojnim predrimskim gradovima odjeljuju municipijski status, a njihovim
stanovnicima rimsko građansko pravo ili kakav niži položaj na ljestvici
rimske pravne sposobnosti. Zahvaljujući tome, nekadašnji veći ilirski
gradovi postaju središtima municipijskih zajednica i imaju ubrzani urbani rast
i razvitak u prvom stoljeću nove ere pa privlače mnoge prekomorske
Italike, a kasnije i druge doseljenike.
Kad Rimljani učvršćuju vlast u ilirskim pokrajinama i Panoniji, počinje
sustavan proces romanizacije Ilira. Taj proces nije svuda tekao ravnomjerno.
Najprije zahvaća urbanizirana središta, u kojima se govori i piše
latinskim jezikom i živi kao u drugim gradovima Rimskoga Carstva. Izvan
urbaniziranih središta, duboko u unutrašnjosti ilirskih zemalja i u zabačenim
krajevima, pritisak snažne rimske civilizacije i kulture daje slabije rezultate.
U tim krajevima Iliri se čvrsto drže svojih običaja i navika, poput
predaka obrađuju zemlju, odijevaju narodnu nošnju, djeci nadijevaju domaća
imena, poštuju svoje stare bogove i vjekovne kultune rituale, govore svojim
narodnim jezikom, a iskvarenim latinskim služe se tek kad je to nužno jer
nemaju svog pisma (npr. u nadgrobnim i drugima natpisima).
Iliri u rimskoj vojsci
Širenju rimske civilizacije među Ilirima najviše pridonosi vojska i
novoosnovane kolonije. Rimske legije su sastavljene od vojnika iz različitih
pokrajina prostranoga Carstva. Budući da vojnici često borave u
provincijama izvan uže domovine, moraju naučiti službeni jezik rimske
vojske - latinski. U novim krajevima upoznavaju mnoge vrijedne civilizacijske i
kulturne tekovine koje nisu postojale u njihovim sredinama, a nakon povratka iz
vojske prenose i šire te tekovine.
Mnogi Iliri služe i u rimskoj vojsci, osobito u mornarici na Tirenskome i
Jadranskome moru. Neki od njih vraćaju se u svoja sela kao potpuno novi
ljudi, s novim navikama, pogledima i znanjima o vrijednostima rimske
civilizacije. Drugi ostaju tamo gdje su služili vojsku koristeći se
povlasticama veterana za vojničke zasluge. Dolazak vojnika iz drugih
provincija među Ilire ubrzao je ne samo proces romanizacije nego i širenje
vjerskih kultova koji nisu pripadali rimskoj religiji. Te su kultove prenosili s
Orijenta Sirijci, Egipćani, Židovi i drugi rimski vojnici u ilirskim
zemljama.
Na dvoru hrvatskih narodnih vladara
Hrvatska je bila staleški organizirana država koja se po dužnosnicima i načinu uprave znatno razlikuje od suvremenih državnih organizacija i činovničkih institucija. Najveću vlast imaju kraljevi, knezovi i banovi, okruženi dužnosnicima. Vladarev je dvor uređen po franačkom uzoru. Hrvatskog kralja, a prije kneza, pratili su dvorjanici
Većina povjesničara ističe da su prva dva stoljeća nakon
doseljenja Hrvata u novu domovinu prekrivena gustom koprenom ranog
srednjovjekovlja. Jedino se pouzdano zna da su zaposjeli
prostor od Drave i Dunava do Jadranskoga mora i od Rižine u Istri do rijeke
Drima u Albaniji. Na tom prostoru zatekli su brojne ostatke romaniziranih
ilirsko-keltskih starosjedilaca, a vjerojatno i manje ostatke ranijih seoba (Gote,
Langobarde i druge), s kojima se postupno stapaju, namećući im
hrvatsko ime.
Plemenska zajednica
Kako je gospodarska osnova javne vlasti slaba, proces izgradnje hrvatske države
razvija se do 9. stoljeća sporo. Na današnje tlo dolaze u posljednjem
selidbenom valu. Kao organizirana ratnička skupina azijskog i stepskog
podrijetla, zacijelo pretežno konjanička, u novoj su domovini viši,
osvajački društveni sloj iz kojeg se razvija hrvatsko plemstvo. Osnovna
jedinica hrvatskoga društva jest pleme, koje se dijeli na rodove (bratstva), a
rodovi na zadruge s užim obiteljima. Njihova je društvena organizacija
rodovska (gentilna) ili rodbinska. Na toj osnovi Hrvati utemeljuju prve kneževine
(Primorsku i Posavsku), pojedine oblasti (Neretvansku, Zahumsku, Travunijsku),
brojne župe (kasnije županije sa županima i podžupanima na čelu, a
satnicima na čelu rodova). Na višem stupnju razvitka osniva se hrvatsko
kraljevstvo s narodnom dinastijom Trpimirovića.
Hrvatska je bila staleški organizirana država, koja se po dužnosnicima i načinu
uprave znatno razlikuje od suvremenih državnih organizacija i činovničkih
institucija. Najveću vlast imaju kraljevi, knezovi i banovi, okruženi dužnosnicima.
Vladarev je dvor uređen po franačkom uzoru. Hrvatskoga kralja, a prije
kneza, pratili su dvorjanici (banovi, župani, biskupi).
Kralj je iz dvorske kancelarije upravljao državom preko dužnosnika, sudio i
zapovijedao vojskom, a glavni su mu savjetnici bili kninski hrvatski biskup i,
kasnije, splitski nadbiskup. Knezovi su do Domagoja više formalno priznavali
franačko vrhovništvo, a od Branimira postaju sve samostalniji, proglašavaju
se kraljevima i vladaju po franačkom uzoru. Banovi postoje samo u Hrvatskoj
i Bosni. Imaju veliku vlast i mogu čak sruštiti i kralja (kao glasoviti
ban Pribina) ili biti suvladari kao Zvonimir Petra Krešimira IV. Župani
zapovijedaju županijskom vojskom, upravljaju županijama i vode županijske
skupštine.
Dez stalne prijestolnice
Hrvati nemaju stalne prijestolnice, nego se vladari sele od jednog do drugog
posjeda u Solinu, Ninu, Biogradu i Kninu, a kasnije i u Šibeniku. Zbog toga je
najteža obveza podanika bila pravo konakovanja (ius descenus); trebalo je
vladara i njegovu družinu primiti i hraniti na proputovanju zemljom. Društveni
i gospodarski život u staroj hrvatskoj državi razvija se na vladarskim
veleposjedima, u županijama, u seoskim rodbinsko-dvornim zajednicama, u
plemenima i župama, od kojih su neke posebne teritorijalne sudbeno-političke
jedinice.
Društveno-gospodarske odnose nadziru ovlašteni kraljevi dužnosnici-župani (dvorski
službenici), podžupani (gospodarski službenici u širim ili užim dijelovima
županija), razni gospodarski, upravni i vojnički pomoćni djelatnici (gradiščici,
satnici, dvornici i dr.). Država u doba knezova i kraljeva stječe prihode
iz raznih izvora. Po ekonomskoj osnovici moći zacijelo je vladar bio
najbogatiji feudalac. Najveći prihodi stižu u dvorsku blagajnu s brojnih
vladarevih posjeda (regalis terra), od kojih su neki davani u zakup.
Svjetovni i crkveni velikaši često daruju vladara da mu se dodvore ili za
različite povlastice koje im je dijelio. Vladar ima pravo na javna
podavanja, ubiranje raznih tributa, primanja od romanskih dalmatinskih gradova
na temelju odluke bizantskoga cara Bazilija I. od druge polovice 9. stoljeća,
a neko vrijeme i Mlečani mu plaćaju danak za slobodnu plovidbu
Jadranom. Postoje i drugi vladarski prihodi, npr. ratni, katkad i gusarski
plijen, u kojemu za poznatim neretvanskim gusarima nisu mnogo zaostajali i neki
hrvatski knezovi.
Dvorsko vijeće
Starohrvatski vladar ima i svoje dvorsko vijeće, sastavljeno od
dostojanstvenika (dvorjana). U pravilu su to vladaru odani ljudi koji mu služe
kao potpora protiv nepokornih velikaša što se oslanjaju na snagu svog
rodovsko-plemenskog starješinstva i podrijetlo. Najmoćniji među njima
nisu se uvijek ograničavali na davanje savjeta kralju, nego su nastojali jače
utjecati na donošenje važnih državnih odluka i obnašanje javnih funkcija.
Po ugledu na dvor franačkoga vladara, a nije isključen ni utjecaj
bizantskog dvora, hrvatski kraljevi imaju četiri glavna dvorska zvanja,
čiji nazivi danas zvuče egzotično. Najvažniji se nazivao ded,
koji je poput franačkog majordomusa bio starješina svih ostalih dužnosnika.
Posteljnik, poznat u starijim hrvatskim listinama pod nazivom camerarius, skrbio
se o pokretninama vladara i njegove svite, o pokućstvu, odjeći i
nakitu vladareve obitelji, o blagajni i dvorskim prostorijama. Peharnik (vinotok)
pojavljuje su u vladarskim ispravama pod nazivom picernarius iupanus ili regalis
pincerna. Odgovarao je za skrb o vladarevim vinogradima i podrumima. Konjušnik
se u jednoj ispravi spominje pod narodnim nazivom volar, a na latinskom
cavallarius iupanus. Skrbi se o dvorskim stajama, volovima za vuču, njihovu
smještaju i ishrani na putu.
Komune i simbioza Hrvata i Romana
U doba hrvatskih narodnih vladara slabi nepovjerenje romanskih stanovnika dalmatinskih komuna prema Hrvatima i obratno: trgovinska suradnja prerasta u krvno-srodničke veze učestalim ženidbama, nastaje etničko i jezično približavanje. Infiltracija Hrvata u 9. i 10. stoljeću slabo se nazire, ali u 11. naglo jača - Hrvati postaju dominantan dio gradskog stanovništva
Dalmatinske komunalne zajednice hrvatskog Srednjovjekovlja karakteriziraju
rimska tradicija, teritorijalna propast antičke Dalmacije nakon pada Salone
i trajno naseljavanje Hrvata na ovom prostoru. Tada Bizant osniva tzv. temu koja
obuhvaća antičke gradove na Kvarnerskom otočju i današnje Split,
Zadar, Trogir i Dubrovnik. Premda priznaju bizantsko vrhovništvo, dalmatinski
gradovi žive samostalno, nastavljajući se po organizaciji na tradiciju
rimske države. Ne može se reći da su se razvijali ovisno o središnjoj državnoj
vlasti, koja na ovom prostoru samo formalno-pravno postoji, ali se ne može ni
tvrditi da su bili suvereni gradovi-državice, jer su im nedostajali glavni
elementi državnosti. Pod pritiskom doseljenih Hrvata u kontinentalnom okruženju
oni se osjećaju kao u klopci.
Postoji i mišljenje po kojem se srednjovjekovni dalmatinski gradovi razvijaju
po ugledu na starokršćanske vjerske općine. U tim institucijama
prvotnog kršćanstva okupljaju se razni slojevi stanovništva povezani
idejom o ravnopravnosti. Njome vođeni, kršćani u gradovima formiraju
vjerske općine (ecclesia) ravnopravnih vjernika, koji zajedno rješavaju
vjerska i druga pitanja. Članovi zajednica pomalo se dijele na one koji
obavljaju bogoslužje (svećenstvo) i ostale vjernike (Božji narod). Na
čelo klera je biskup (episkopus), kojeg bira cijela općina.
Početna ravnopravnost
Tako se razvila društvena organizacija imenom komuna, kako je nazivaju i
suvremenici. Komuna u početku okuplja više ili manje ravnopravne članove,
ali s vremenom znatno mijenja karakter iako naziv ostaje isti. Ravnopravnost
članova nastala je zbog teških ekonomskih i sigurnosnih prilika u uvjetima
neprijateljskog okruženja, a subjektivni odraz komunalna zajednica mogla je naći
tek u starokršćanskoj vjerskoj općini kao pogodnoj formi za
formiranje srednjovjekovnoga gradskog života.
U doba hrvatskih narodnih vladara splasnulo je nepovjerenje romanskih stanovnika
dalmatinskih gradova prema Hrvatima i Hrvata prema njima. Trebali su jedni
drugima. Budući da su se hrvatski podanici bavili poljodjelstvom i stočarstvom
a starosjedioci obrtom i trgovinom, međusobno moraju razmjenjivati
proizvode. Trgovinska suradnja pomalo prerasta u krvno-srodničke veze učestalim
ženidbama dviju etničkih skupina. Zbog ekonomske suradnje i rodbinskih
veza početno se neprijateljstvo gasi i nastaje etničko i jezično
približavanje. Infiltracija hrvatskog pučanstva slabo se nazire u 9. i 10.
stoljeću, ali u 11. naglo jača pa imamo i dosta gradskih dužnosnika
hrvatskog podrijetla. S vremenom Hrvati postaju dominantan dio gradskog stanovništva
i u gradski život unose neke elemente običaja iz stare domovine.
Povlastice i sloboštine
Od 12. do početka 15. stoljeća dalmatinski gradovi pod upravom su
ugarsko-hrvatskih vladara osim u kraćim razdobljima mletačke vladavine.
Da bi zadržali njihovu privrženost, Arpadovići im dodjeljuju veće
povlastice i široke sloboštine. Tada i završava simbioza Hrvata i Romana s
prevagom hrvatskog stanovništva. Istodobno se rastače i ravnopravnost
članova komunalnih zajednica, koja je počela još u doba hrvatskih
narodnih vladara. Već se jasno nazire prevlast gradskog patricijata nad pučanima
i kolonima (težacima gradskih distrikta). Jačanjem društvene moći
gradskog plemstva zaoštrava se i borba dalmatinskih gradova sa središnjom državnom
vlasti za veću autonomiju patricijata i rijetkih uglednih pučana. Nju
uglavnom vodi Veliko vijeće, formalno najviši organ vladavine plemstva,
čije se odluke najčešće donose u ime komune.
Pravni izraz komunalne autonomije bili su statuti, u kojima Veliko vijeće
utvrđuje kodeks propisa koji trajno osiguravaju dominantan položaj plemićkog
staleža. Pretpostavlja se da su i sami pučani zahtijevali preciznu
kodifikaciju svojih prava radi sprječavanja daljnjih pokušaja pogoršanja
svojih pozicija. Statutima se gradsko stanovništvo dijeli na plemstvo i pučanstvo.
Vlast i proizvodna sredstva, uglavnom zemlja, u rukama su plemstva. Kako među
vladajućim plemstvom postoji borba za vlast, stvara se posebna gradska
oligarhija. Tako npr. Veliko vijeće splitske komune 1334. odlučuje da
njegovi članovi mogu biti samo plemići čiji su očevi i
djedovi bili vijećnici.
Intenzivna trgovina
Razdoblje od 12. do 14. stoljeća era je gospodarskog i kulturnog
razvitka dalmatinskih gradova. Zahvaljujući pogodnu smještaju na istočnojadranskom
plovidbenom putu, intenzivnoj trgovini sa zaleđem i sloboštinama koje im
potvrđuju ugarsko-hrvatski vladari, sve se više bogate unatoč
povremenim mletačkim pustošenjima (Zadar je npr. doživio devet buna i tešku
poharu 1202. godine). U razvoju ih najviše ometa prisizanje agresivne feudalne
vlastele u zaleđu. Prema svojim mogućnostima oni se odupiru pritiscima,
osobito jačanjem autonomije. U tome prednjače Split, Zadar i Trogir, a
ostali slijede njihov primjer.
Unatoč vanjskim pritiscima i promjenama gospodara u 12. stoljeću u
gradovima se razvija obrt, brodogradnja, proizvodnja maslinova ulja, vina, soli,
svježe i soljene ribe. Gradovi se zbog pogodnih gospodarskih uvjeta i razvitka
trgovine počinju širiti izvan zidina i osnivati podgrađa, gdje žive
pučani i drugi niži slojevi komunalnog društva u Dalmaciji. Zahvaljujući
autonomiji, sklapaju trgovačke i političke ugovore s hrvatskom
vlastelom u zaleđu i gradovima i državama preko mora, neki kuju svoj novac
i katkad međusobno ratuju ili se bore protiv vladara.
U vihoru mletačko-turskih ratova
Dalmacija najteže strada u mletačko-turskim ratovima, Ciparskom (1571.), Kandijskom (1645.-1669.) za otok Kretu i Morejskom (1684.-1699.) za poluotok Peloponez. Najgori od svih je Kandijski, koji u Dalmaciji najviše pogađa Makarsko primorje. Učestala su turska nasilja: ometaju se vjerski obredi i oštećuje imovina, muče redovnice i biskupe, otima konje na putu i premlaćuje klerike do pogubljenja
Potkraj 15. stoljeća započinje najteže razdoblje dalmatinske
povijesti pod mletačkom vlasti. Nakon pada Bosne (1463.) Turci izbijaju na
granice Dalmacije, pljačkaju i pustoše čitave oblasti u vrijeme rata
s Mlečanima (1490.-1502.). Po osvajanju Makarske, sve silovitije pustoše
dalmatinska sela na mletačkim posjedima, a njihove stanovnike hvataju i
odvode u ropstvo ako nisu na vrijeme uspjeli pobjeći u primorske gradove
ili na otoke.
Godine 1468. provaljuju u šibensko polje i potpuno ga opustoše i spaljuju. O
razmjerima tog uništenja potresno svjedoči šibenski humanist Juraj Šižgorić
(1420.-1500.). U provali najteže strada selo Sitno, odakle Turci u ropstvo
odvode 150 ljudi i plijene 600 grla stoke. Većina preživjelih bježi u
primorska naselja i na otoke, a neki i preko mora.
Turske provale
Godine 1500. turske čete provaljuju preko hrvatskog teritorija do
gradova Splita, Šibenika, Zadra, Nina i Trogira ostavljajući iza sebe
pustoš i zgarišta. Zbog toga iz Dalmacije učestaju očajnički
pozivi za pomoć mletačkoj vladi, papama, ugarskom kralju i drugim
vladarima. No, Venecija ne obraća pozornost na žalbe Dalmatinaca nego
čak tih godina smanjuje vojne troškove u Dalmaciji. Premda Turci i nakon
sklapanja mira s Mlecima (1502.) prodiru na područja dalmatinskih gradova,
mletačka vlada podvrgava prilike u Dalmaciji pragmatičnim smjernicama
svoje vanjske politike. Veneciji je mir s Turskim carstvom važniji od
protuturskog otpora u dalmatinskom zaleđu.
Poslije turskog osvajanja Neretve (1440.), Herceg-Novog (1482.) i Makarske
(1497.) ograničio se mletački posjed u Dalmaciji na gradove Zadar, Nin,
Novigrad, Trogir, Split i Omiš s otocima. Između priobalnih gradova održalo
se niz sela, vezanih za dalmatinske komunalne zajednice (Sukošan, Filip Jakov,
Biograd, Pirovac, Tijesno, Vodice, Primošten, Rogoznica i Kaštela). Neka
naselja imaju obzidana pribježišta okružena zidom ili građena tako da kuće
prema kopnu služe i za obranu. Druga naselja štitio je pogodan smještaj na
otočićima (Rogoznica, Primošten) ili dijelovi otoka u neposrednoj
blizini obale (Tijesno na Murteru).
Epidemije i glad
No, ni ta prirodna zaštita nije ih poštedila od turskih provala. Turski
konjanički odredi sustavno iz središnje Bosne upadaju u Hrvatsku i
Dalmaciju ne obazirući se na dogovorene granice, zaobilaze utvrđene
gradove, uništavaju njihovu okolicu, spaljuju šume, gaze usjeve, sijeku voćnjake
i vinograde i, što je najgore, rastjerivaju, ubijaju i odvode u ropstvo seosko
stanovništvo.
Kako nijedno zlo ne dolazi samo, turske provale nerijetko prate gladne godine i
epidemije kuge i kolere. Turci prodiru prema jadranskoj obali, zauzimaju Neretvu,
zatim gornji dio Makarskog primorja do Zaostroga (1492.) a donje Primorje
vjerojatno do 1499. godine. Zahvaljujući superiornom načinu ratovanja,
nakon pada Klisa i Poljica u ratu s Mlečanima (1540.) dobivaju izlaz na
more.
Dalmacija najteže strada u mletačko-turskim ratovima - Ciparskom (1571.),
Kandijskom (1645.-1669.) za otok Kretu i Morejskom (1684.-1699.) za poluotok
Peloponez. Najgori od svih bio je Kandijski, koji u Dalmaciji najviše pogađa
Makarsko primorje. Učestala su turska nasilja, osobito u eri slabljenja
središnje vlasti. Lokalni moćnici često tiraniziraju kršćansko
pučanstvo, osobito redovnike i samostane. Najčešća se nasilja
odnose na ometanje vjerskih obreda i oštećenje imovine, mučenje
redovnika i biskupa, otimanje konja na putu i premlaćivanje klerika do
pogubljenja.
Okrutna ubojstva
Po pouzdanim izvorima u Makarskom je primorju tada mučenički
ubijeno 14 redovnika i 29 svjetovnjaka. Najteži zločin dogodio se 1658.
godine u Bristu, rodnom mjestu Andrije Kačića Miočića, gdje
Turci na okrutan način ubijaju 27 mještana. Bježeći od Turaka, Brišćani
se sklanjaju u jednu špilju nad selom, a ostali su se razbježali. Turci ih
pronlaze, ali im ne mogu ništa. Stoga su na ulazu u špilju zapalili vatru i
dimom ih sve ugušili. Brojni su takvi i još okrutniji primjeri turskoga
nasilja. Fratri se brane različitim sredstvima - skraćivanjem ulaznih
vrata da ne mogu turski konjanici ulaziti u crkvu, podmićivanjem, plaćanjem
raznih nameta, žalbama višim vlastima, a nerijetko i oružjem.
Istini za volju, bilo je katkad i s kršćanske strane teških incidenata.
Po jednoj verziji Turci se u Klisu 1648. predaju mletačkom generalu Foscolu,
koji im dopušta napustiti grad s obiteljima. Pri napuštanju tvrđave poljički,
vlaški i drugi ratnici sasjekli su zloglasnog neprijatelja kršćanske raje
Mustafa-agu Barakovića. U nastalome metežu navali Foscolova vojska na
ostale Turke i njihove obitelji te ih ubije oko 300, a 200 ih odvede u ropstvo.
Drugu verziju tog događaja prikazao je šibenski povjesničar Frano
Divinić (1607.-1672.). Po njegovu iskazu, nakon dugotrajne opsade i
pregovora Turci pristaju na predaju uz uvjet da im se s obiteljima dopusti
slobodan odlazak preko Sinja i Kamenice u tursko Livno. Foscolo prihvaća
uvjet, ali se pri odlasku dogodila tragedija. Skupina krajišnika dočeka
kolonu izbjeglica i raspori ih noževima, uvjerena da su progutali velike količine
zlata i da ih u trbusima žele prenijeti na turski teritorij. Taj strašni zločin
može se iz današnje perspektive objasniti jedino podivljalošću siromašnoga
naroda u stalnim okršajima s Turcima koji su prelazili granicu i pustošili.
Buna hvarskih pučana
Pučani su diskriminirani, čak i odredbama komunalnih statuta, po kojima su svi pučani zli a plemići dobri. Pored ostalih uzroka, takva je pravna diskriminacija dovela do hvarske bune. Neposredan povod bilo je nasilno i nečovječno postupanje nekih mladih plemića prema pučanima, osobito silovanje njihovih djevojaka. Ustanak, kojemu je na čelu Matij Ivanić, zahvaća čitav otok, a naoružani pučani odmah se počinju osvećivati plemićima
Mletačka vlada postavljala je svoje plemiće za knezove u
dalmatinskim komunama, oduzimajući im najvažniju povlasticu prijašnje
autonomije, ali su plemićka vijeća i pod njezinom upravom zadržali
veliku vlast u lokalnoj samoupravi. Zbog njihove odlučujuće uloge u
zakonodavstvu i komunalnim službama pučani još u 15. stoljeću
formiraju pučke skupštine (kongrege), u kojima zahtijevaju službeno
prihvaćanje svojih zaključaka, neke komunalne službe i pravo na
kontrolu odluka plemićkih vijeća. Odbijanje tih zahtjeva bio je glavni
uzrok nezadovoljstva pučana i čestih sukoba s plemićima.
Drugi je uzrok bio bahato ponašanje plemića prema pučanskim ženama i
djevojkama, što je izazivalo nepodnošljivu mržnju pučana. Plemići
su ih jasno prezirali i davali im na znanje da su niža vrsta ljudi, njihovi
podložnici i sluge. Treći uzrok objašnjava se težnjom obogaćenih pučana
da se izjednače s plemićima i postanu članovima velikih vijeća.
Kad nisu uspjeli otkloniti nijedan od navedenih uzroka, dizali su bune od kojih
je najpoznatija ona Matija Ivanića od 1510. do 1514. godine.
Plemićka oligarhija
Da bi osigurali vlast u lokalnoj samoupravi, plemići u komunalnim
statutima utvrđuju neke pravne norme feudalnog sustava u kontinentalnom
zaleđu. U vrijeme donošenje hvarskoga statuta (1331.) Veliko vijeće
već čine samo plemići, koji 1334. odlučuju da u njemu mogu
biti birani samo oni kojima su očevi i djedovi bili članovi. Tako
ozakonjena plemićka oligarhija proglašava upravu komunom božjom misijom
ostvarivanja pravice (iustutua). Čak i kaznene odredbe statuta
diskriminiraju pučane.
Rukovodeći se srednjovjekovnom idejom o određenim tipovima lošeg ponašanja,
koji su češći u nižim društvenim slojevima, sastavljači
statuta pisali su kaznene odredbe. Pri tome polaze od ukorijenjena shvaćanja
da je devijantno ponašanje pučana uvjetovano teškim društvenim položajem,
siromaštvom, primitivnošću i sklonostima instinktivnom reagiranju. Budući
da plemići takvo ponašanje smatraju štetnim i opasnim za održavanje
svoje vlasti proglašavaju ga kaznenim djelima.
Na taj način proglašuju kaznenim djelima čitav niz tipova ponašanja
pučana izražavajući spomenutu srednjovjekovnu ideju po kojoj se
zakoni ne pišu za dobre ljude, jer bi oni inače postupali po zakonskim
propisima, nego za zle koji se jedino prijetnjama i kaznama predviđenih
zakonom mogu odvratiti od zla. To ujedno ukazuje i na poimanje da su svi pučani
zli, a plemići dobri. Takva pravna diskriminacija, pored ostalih uzroka,
dovela je do hvarske bune.
Naoružani pučani
Neposredan povod buni bilo je nasilno i nečovječno postupanje nekih
mladih plemića prema pučanima, osobito silovnje njihovih djevojaka.
Ustanak je zahvatio čitav otok Hvar, a naoružani pučani odmah su se
počeli osvećivati plemićima. Na čelo pobunjenika došao je
Matij Ivanić, član imućne pučanske obitelji, kojega su
nazvali vojvoda Janko prema Sibinjaninu Janku iz narodnih epskih pjesama,
zapravo erdeljskom vojvodi Janosu Hunyadiju, istaknutom borcu protiv Turaka i
ocu kralja Matije Korvina. Ivanić je s naoružanim pučanima, među
kojima su prevladavali težaci, prodro u grad Hvar i zajedno s mjesnim
pobunjenicima napadao plemiće, neke pogubio i spalio njihove kuće,
ostale zatvorio, a od hvarskoga kneza zatražio ravnopravnost svih staleža u
snošenju tereta.
Pošto je pod zapovjedništvom prikupio 2000 naoružanih ljudi i opremio 30 lađa
za kruženje oko otoka i sprječavanje bježanja plemića u Veneciju,
zagospodario je otokom. U drugoj godini ustanka uputio je molbu mletačkoj
vladi da odobri saziv Generalnog vijeća svih staleža u gradu Hvaru radi
osnivanja pravednije uprave od prethodne. Molba sadrži 22 potpisa s punim
imenima i naznaku da njihove želje potvrđuje još 60 uglednih pučana.
Istodobno potpisnici optužuju izbjegle plemiće za sva nasilja i opačine
zbog kojih su se pobunili i traže da se kazne.
Krvava odmazda
U početku se u tom sukobu mletačka vlada drži prividno neutralno
pokušavajući izmiriti pučane s vlastelom, radi čega u Veneciju
poziva i jedne i druge. Budući da u tome ne uspijeva, a hvarska buna
ostavlja snažan dojam u cijeloj Dalmaciji i prijeti da se proširi, odlučuje
energično djelovati na njezinu smirivanju i u Hvar šalje providura Zuana
Navajera. Nema podataka kako je on obavio zadaću, ali su se 1511. pučani
umirili. No, potkraj iste godine izbijaju nemiri u cijeloj Dalmaciji pa mletačka
vlada 1512. šalje novog providura Sebastijana Justiniana. Slavohlepni i okrutni
providur pokušava grubom silom slomiti otpor hvarskih ustanika, terorizira ih i
zatvara, 69 je osudio na progonstvo, a obećao je 400 dukata onome tko
uhvati Matija Ivanića. Tako još više pogoršava situaciju pa zbog toga
gubi providursku službu.
Na vijest o ponovnom napadu pučana na grad Hvar i pokolj plemića
Venecija šalje 15 ratnih galija pod zapovjedništvom providura Capelle. Nakon
dolaska na otok, on do listopada 1514. potapa sve naoružane lađe ustanika
te na zapovjedničkoj galiji vješa 19 kolovođa bune, a desetorici
odsijeca po jednu ruku i vadi po jedno oko. Tako je hvarska buna ugušena u krvi.
Matij Ivanić uspijeva napustiti otok i povući se u Krajinu, odakle
prelazi u Italiju, u grad Vieste, gdje se posljednji put spominje 1519. godine.
Pad Venecije i strah od Francuza
Propast Venecije snažno je odjeknula u Dalmaciji, većina pozdravlja prestanak mletačke vlasti, ali se i plaši dolaska Francuza, o kojima kolaju strašne priče kao o bezbožnim, nesmiljenim progoniteljima vjere i svećenika. U strahu da će Francuzi zavladati Dalmacijom preplašeni puk je spreman na odlučan otpor, a najviše narod uzbunjuje fra Andrija Dorotić. Na udaru političke histerije našli su se i dalmatinski intelektualci koji prihvaćaju demokratske ideje francuske revolucije
Posljednje godine 18. stoljeća obilježene su značajnim događajima
u okruženju Mletačke Republike. Na valu građanske revolucije u
Francuskoj počinje se raspadati feudalno društveno uređenje zbog
neodrživih društvenih i gospodarskih odnosa. Prodiranje revolucionarnih ideja
o slobodi, bratstvu i jedinstvu u zapadnu Europu znatno su ubrzale pobjedonosne
Napoleonove armade u petogodišnjem ratu protiv Austrije i njezinih saveznika
Pruske, južne Njemačke, Španjolske, Portugala i Engleske (1792.-1796.).
Na udaru tih ideja našla se i stara aristokratska Mletačka Republika, koja
je četiri stoljeća vladala Dalmacijom. Oslabljena u ratovima protiv
Turaka u 17. i 18. stoljeću i gospodarski iscrpljena, pasivno dočekuje
prijelomne događaje u Europi. Nekadašnja njezina snaga toliko je zgasnula
da se u obrani svojega aristokratskog poretka ne može oduprijeti ni
republikanskim idejama ni Napoleonovoj osvajačkoj najezdi.
"Bezbožni" Francuzi
Napredujući brzim i odvažnim operacijama, Napoleon je prisilio
austrijskoga cara Franju I. na primirje i prihvaćanje glavnih odredaba budućega
mira (1797.). Nakon toga odlučuje likvidirati oronulu Mletačku
Republiku. Iskoristio je pokolj Francuza u Veroni kao opravdan razlog za objavu
rata Veneciji, u koju je ušao bez otpora sa 4000 vojnika. Pravno je dokinuo
Republiku 17. svibnja 1797. sklapanjem mira s Austrijom u Camproformiju, po
kojemu su Francuskoj pripali jonski otoci, Lombardija i Belgija, a Austrija je
dobila grad Veneciju s istočnim područjem Italije i istočnojadransku
obalu od Istre do Boke kotorske.
Propast Venecije snažno je odjeknula u Dalmaciji. Većina stanovništva
pozdravila je prestanak mletačke vlasti, ali se plašila i dolaska Francuza.
Nakon povratka 10.000 dalmatinskih Hrvata, koji su trebali braniti Veneciju od
Francuza i koje je mletački Senat otpustio kao tatove i razbojnike pod
pritiskom Napoleonova ultimatuma, u Dalmaciji je nastala velika uznemirenost.
Otpušteni vojnici pričaju sunarodnjacima strašne priče o bezbožnim
Francuzima, nesmiljenim progoniteljima vjere i svećenika. U strahu da
će Francuzi zavladati Dalmacijom preplašeni puk je spreman na odlučan
otpor tim mrskim bezbožnicima. Najviše je narod uzbunio proglas protiv
Francuza fra Andrije Dorotića (1761.-1837.) kojim poziva na sjedinjenje
Dalmacije s Hrvatskom. Na udaru političke histerije našli su se i
dalmatinski intelektualci koji prihvaćaju demokratske ideje francuske
revolucije.
Sječa glavešina
Nisu svi dalmatinski gradovi jednako primili vijest o padu Mletačke
Republike. Za razliku od Zadra, gdje je vladao mir, građani Splita i Šibenika
reagiraju vrlo burno. U nastalim neredima i panici svjetina je u Splitu okrutno
smaknula dvojicu uglednih i demokratski orijentiranih ljudi: pukovnika Jurja
Antuna Matutinovića i njegova pomagača Pavla Marušića, harambašu
Kaštel Sućurca. Razbješnjeli Splićani navališe na pukovnikovu kuću,
sasjekoše njega i njegovu ženu, odrubiše mu glavu i nataknutu na koplje
pobjedonosno prođoše gradom. Kad je harambaša Marušić saznao za
Matutinovićevo pogubljenje, bježi iz kuće i sklonija se u crkvu u Kaštel
Starome. Odande ga je svjetina izvukla i ustrijelila, a odrubljenu glavu poslala
u Split gdje je pokopana s leševima Matutinovića i njegova žene u dvorištu
dominikanaca.
Na isti način strada i ugledni francuski konzul u Šibeniku Nikola
Bartelotti Zulatti. I u njegovu je kuću provalila podivljala svjetina,
ubila njega i njegovu ženu, a kuću mu do temelja razorila. Još strašnije
krvoproliće dogodilo se u Trogiru, gdje su javno odrubljene glave nekoliko
francuskih pristaša. U vrijeme tog bezvlašća, do dolaska austrijske
vojske, bilo je više slučajeva pljačke i piraterije na moru.
Austrijanci u Dalmaciji
Neredi nisu dugo trajali jer je austrijska vojska pod zapovjedništvom
generala Matije Rukavine bez ikakva otpora okupirala Dalmaciju od Krka do Boke
kotorske. Nakon toga Dalmacija izravno potpada pod austrijsku vlast, osim
Dubrovačke Republike koja je tada bila još pošteđena od okupacije.
Narod je oduševljeno dočekao austrijsku vojsku svuda izuzev na Rabu i u
nekim istarskim komunama, gdje su očekivali Francuze.
Dalmatinsko pučanstvo nadalo se sjedinjenju s ostalim dijelovima Hrvatske,
oslobađanju od feudalnog pritiska i kolonatskog odnosa u agraru. Međutim,
ubrzo se razočaralo u novu vlast jer bečkoj vladi nije ni na kraj
pameti sjedinjenje Dalmacije s Hrvatskom niti je željela dirati u zatečene
privatno-pravne odnose. Nakon okupacije bečka je vlada postavila svoje
komesare u Zadru, koji je i dalje glavni grad Dalmacije, sa zadaćom da
organiziraju novo upravno i sudsko uređenje. Ta zadaća nije ostvarena
jer Austrija mirom u Požunu (Bratislava) 1805. godine mora prepustiti
Francuzima sve jadranske pokrajine od Venecije do Budve.
Legende o osnutku Dubrovnika
Drži se da je u antičko doba postojalo na dubrovačkoj hridi ribarsko naselje, koje je osobito značajno početkom 7. stoljeća, nakon pada Salone i razaranja Epidaura na mjestu današnjeg Cavtata. Jednu verziju o osnutku Dubrovnika donosi car Porfirogenet VII. Druga se zasniva na predaji o slavenskome kralju Belu-Pavlimiru, a zanimljivu verziju bilježi i arhiđakon Toma u kronici "Historia Salonitana" (ovime zaključujemo izvatke iz knjige "Dalmacija od antike do 1918." autora Bože Mimice).
O nastanku i razvitku Dubrovnika do ranoga Srednjeg vijeka ne raspolažemo pouzdanim izvorima i podacima osim usmene predaje i legendi. Premda u usmenom prenošenju baštine može postojati istinita jezgra, ona s vremenom blijedi - svaki novi naraštaj dodaje ponešto od vlastite istine i odnosa prema prošlosti. Ipak se na temelju vrlo oskudnih izvora i zabilježenih legendi pretpostavlja da je u antičko doba postojalo na dubrovačkoj hridi manje ili veće ribarsko naselje, koje dobiva posebno značenje u početku 7. stoljeća, nakon pada Salone (Solina) 614. godina i razaranja starogrčkoga grada Epidaura na području današnjeg Cavtata. U dubrovačkim kronikama i analima 11. i 12. stoljeća sačuvano je o tim događajima nekoliko verzija.
Porfirogenetovo svjedočenje
Prvu verziju zabilježio je bizantski car Konstantin Porfirogenet VII.
(905.-959.) u svom poznatom djelu O upravljanju carstvom. Prema Porfirogenetu
Dubrovnik (Rauzij) osnovali su izbjegli bizantski podanici, romanizirani
stanovnici Epidaura spašavajući se bijegom pred avarsko-slavenskom
najezdom iz razorena grada. Ta je priča mogla nastati samo u Dubrovniku dok
u njemu još nije bilo Slavena/Hrvata. Dubrovačka vlastela rado je
prihvatila ovu verziju jer je odgovarala njihovoj težnji za dokazivanjem vlasničkog
prava na širu dubrovačku okolicu, osobito Župu Dubrovačku i Konavle.
Druga verzija zasniva se na usmenoj predaji o slavenskome kralju Belu-Pavlimiru,
unuku kralja Radoslava. Vraćajući se iz Italije, gdje je njegov djed
bio prognan, on je u zemlji dubrovačkoga zaleđa pristao brodovljem kod
Gruža, iskrcao se i sagradio grad Dubrovnik. Ta slavenska legenda zabilježena
je u Trebinjskom ljetopisu, najstarijem literarnom djelu na području današnje
Bosne i Hercegovine. Doduše, neki povjesničari misle da je ovaj ljetopis
nastao u 10. stoljeću, a drugi oko stotinu godina kasnije. No, u jednoj
sadržajno zaokruženoj epizodi govori se o putovanju kralja Bela i njegove
pratnje iz Apulije u Dalmaciju.
Ljetopis popa Dukljanina
Slaveni naime poslaše Belu (Pavlimiru) izaslanike da dođe i preuzme
kraljevstvo svojih otaca. On se iskrca s lađa u luci koja se naziva Gruž i
osnuje Dubrovnik, gdje se nastani sa svojom rodbinom i pratnjom. Kad su čuli
stanovnici Epidaura, koji su nakon bijega lutali po šumama i planinama, da je
došao Belo s Rimljanima i da su sagradili utvrdu, skupe se i dođu. Zajedno
s došljacima podignu utvrđen grad nad morem, na obali koju Epidaurani
nazivaju svojim jezikom Laus. Odatle ovaj grad dobije naziv Lauzij, a kasnije
zamjenom slova z za l Rauzij (Raguzij). Slaveni ga nazvaše Dubrovnikom, što
znači šumovit ili šumski jer su došli iz šume (dubrave). Iz navedene
legende može se zaključiti da je razmjerno rano dovršeno slaveniziranje/pohrvaćivanje
gradskoga stanovništva unatoč petvjekovnoj dominaciji Bizanta. Ta je
legenda značajna i zbog toga što se u njoj naglašava povezanost Dubrovčana
sa slavenskim/hrvatskim zaleđem bez kojega se grad nije mogao gospodarski
razvijati.
Možda bi slavenska legenda o nastanku Dubrovnika bila s vremenom zaboravljena
da nije u cjelini ušla u sastav mnogo poznatijega Ljetopisa popa Dukljanina iz
12. stoljeća i postala okosnica njegove dukljanske kronike. Dukljanin je,
naime, zabilježio noviju verziju kojom prikazuje drugačije odnose građana
prema prošlosti od cara Konstantina Porfirogeneta. Po Dukljaninu Epidaur nisu
razorili Slaveni i Avari, nego Saraceni, arapsko pleme sa Sinaja, a Dubrovnik su
podigli rimski rođaci kralja Bela-Pavlimira u suradnji sa Slavenima. Time
je skinuta krivnja sa Slavena za razaranje Epidaura jer su oni u 12. stoljeću,
kada Dukljanin piše svoju kroniku, već činili velik dio dubrovačkoga
stanovništva i imali vodeću ulogu u izgradnji i gospodarskom razvitku
Dubrovnika.
Arhiđakonova "Kronika..."
Zanimljivu verziju o nastanku Dubrovnika zabilježio je i splitski arhiđakon
Toma (oko 1200.-1268.) u svojoj kronici Historia Salonitana. To je povijest
salonitanske (tj. splitske) Crkve od rimskih vremena do njegova doba. Napisana
je na temelju različitih izvora (danas izgubljenih), usmene tradicije i
vlastitih nagađanja. U njoj se dramatski prikazuje najezda barbara i opsada
antičkoga grada Salone pod vodstvom izmišljenoga vojvode Gota s
katastrofalnim posljedicama njezina uništenja 614. godine.
Na kraju 8. poglavlja te kronike opisuje se bijeg preživjelih Salonitanaca na
otoke i pripovijeda o osnutku Dubrovnika nakon razaranja Epidaura. Neki došljaci,
prognani iz grada Rima, pristali su brodovljem nedaleko od Epidaura, koji je
tada bio biskupski grad podvrgnut Salonitanskoj Crkvi. Spomenuti su došljaci
često navaljivali na grad Epidaur i veoma ga oslabili, a zatim osvojili i
potpuno upustošili. Izbjegli stanovnici sklonili su se u šume i planine, a
kasnije izmiješali s došljacima u jedan narod i zajedno sagradili Dubrovnik,
nastojeći ga učiniti biskupskim gradom.
Svršetak feljtona
|
Objavljeno: od 26. ožujka do
3. travnja 2004. godine |
