Uvod
Već 1917. godine zabilježene su demonstracije mornara u ratnim
lukama Austro-Ugarske. U Puli su se iskazali proturatni protesti a
bilo je i dezerterstva. Veliki štrajk 11000 radnika arsenala koji su
tražili primirje, veće plaće i bolju prehranu izbio je 1918. godine.
Iz Kumbora je u Brindisi prebjegla posada hidroaviona K-307. Iz
Šibenika je u Italiju prebjegla torpiljarka T-11. Mornari František
Kautzky (Čeh) i Ljubomir Kraus (Hrvat) pokušali su bijeg iz Pule
torpiljarkom T-80, ali su izdani te osuđeni na smrt i streljani.
Podržavajući radničke nemire, mornari s ratnih brodova Erzherzog,
Prinz Eugen i Aspern, otkazivali su poslušnost zapovjedništvu. Zbog
neposluha su kažnjeni dugogodišnjim zatvorskim kaznama 35 pripadnika
Hidrobaze. Zbog besmislenih produljenja ratnih operacija, sve
lošijih uvjet života, teškog položaja slavenskih narodnosti, te
odjeka oktobarske revolucije, nemiri su se širili.

"Monarch" |

"Kaiser Karl VI" |
U početku 1918. godine u Boki Kotorskoj su se nalazili ovi
austrougarski ratni brodovi: oklopnjača Monarch, oklopni krstaši
Sankt Georg i Kaiser Karl VI, Krstarice Helgoland, Kaiser Franz
Joseph I, Novara, i Saida, razarači Balaton, Orjen, Tatra, Csepel,
Warasdiner, Dinara, Scharfschutze i Huszar. Osim toga bilo je još 18
torpiljarki,, 3 njemačke i nekoliko austrougarskih podmornica, zatim
pomoćni brodovi: brod radiona Gee, stara oklopnjača Kronprinz
Erzherzog Rudolf za obranu ulaza u zaljev, brod-vojarna Kaiser Max i
Tivtu, brod radiona Cyclop i tegljač Buffel također u Tivtu. U
Kumboru je bilo nekoliko izviđačkih aviona. U mornaričkom arsenalu u
Tivtu je radilo oko 300 radnika. U Đenovićima se nalazila
podmornička baza. U Boki Kotorskoj je bilo na početku 1918. godine
oko 6000 pripadnika kopnene vojske. Flotom je zapovijedao
kontraadmiral Aleksander Hansa sa oklopnog krstaša Sankt Georg, a
bio je izravno potčinjen zapovjedništvu ratne mornarice u Puli.
Početak
pobune
Pobuna mornara u Boki Kotorskoj počela je u podne 1. veljače 1918.
godine na brodovima Sankt Georg i Gea kada je oko šest tisuća
mornara austrougarske ratne flote uzelo je komandu u svoje ruke i
istaklo crvene zastave na oko četrdeset brodova u zalijevu Boke
Kotorske. To nije samo bio izraz antiratnog raspoloženja u
Austrougarskoj monarhiji, već je, po izveštaju srpskog vojnog atašea
u Padovi, pobuna mornara bila "rezultat lenjinističkih ideja koje su
se toliko raširile u austrougarskoj mornarici da su znatno oslabile
poznatu surovu disciplinu".

S.M.S. "Sankt Georg"
(A. Kircher)
Mornari su preuzeli komandu a carske oficire na
čelu sa kontraadmiralom Aleksanderom Hansom internirali u brodskim
kabinama. Na čelu pobune su bili František Raš (izvan broda), Anton
Grabar, Dane Tadić, Leo Lelas, Krsto Knežević, Mijo Vidak, Mate
Ostojić, Rudolf Kreibach, Ivan Vnuk i Franc Gallet, svi sa komandnog
broda Sankt Georg, dok je na
čelu pobune broda Gea bio
Mate
Brničević. Topovskim je plotunom spriječeno isplovljivanje
razarača Csepel, a red su održavale naoružane patrole koje su
kružile čamcima oko zatečenih brodova i na kopnu. Međutim zbog niza
propusta vodstva pobune uglavnom zbog toga što su komunikacije i
dalje bile pod nadzorom službenih vlasti, i odlučnosti vlasti da i
oružanom silom spriječe ustanike u ostvarenju nauma, makar i po
cijenu potapljanja većine brodova, te lukavim vođenjem pregovora u
cilju dobivanja u vremenu, ustanak je pomalo jenjavao. Jedna struja
ustanika je zastupala ideju da zaposjednuti brodovi isplove i
pridruže se silama Antante dok je druga tražila da brodovi ostanu u
Boki. Zapovjedništvo je 2. veljače uputilo ultimatum pobunjenim
mornarima, zapovjedilo evakuaciju civilnog pučanstva a njemačkim
podmornicama naložilo potapljanje brodova Gea i Sankt Georg.
Određeno je da se nepoverljive jedinice koje su uglavnom činili
Hrvati, zamijene mađarskim i njemačkim jedinicama.
Gušenje
pobune
Pobuna je ugušena već slijedeceg dana nakon
dolaska grupe bojnih brodova iz Pule. Naime, ujutro 3. veljače,
1918. godine u Boku je uplovio ratni sastav od 3 bojna broda, 4
razarača i 8 torpiljarki, što je omogućilo da carski oficiri preuzmu
vlast na zaposjednutim brodovima.
Pred
redovnim vojnim sudom bilo je optuženo 386 mornara i podoficira. Od
toga je 48% bilo južnoslavenskog podrijetla, 20% talijanskog, 13%
Čeha i Slovaka, 10% Nijemaca, te oko 8% Mađara, a ostalo su bili
Poljaci, Rumunji i Ukrajinci. Iako je bilo uhićeno oko tisuću
dvjesta mornara, pred prijeki sud izvedeno je samo njih devedeset
osam. U zatvoru je umrlo desetak mornara, u toku pobune poginulo ih
je dvoje, ostali su osuđeni na dugogodišnje robije, a četvorica na
smrt streljanjem.
Svjedok izvršenja kazne
don Niko Luković, svećenik iz Prčnja
Poznati
cetinjski književnik i povijesničar Niko Simov Martinović zapisao je
izjavu don Nike Lukovića koji je u vrijeme Prvog svjetskog rata bio
svećenik. On je dobio naređenje u kome je stajalo da su František
Raš, mornarički vodnik iz
Češke, Anton Grabar, mornar iz Poreča u
Istri, Jerko Šižgorić, artiljerac iz Žirja kod Šibenika, i Mate
Brničević, artiljerac iz Jesenica u Poljicama kraj Splita, odlukom
prijekog vojnog suda u Kotoru osuđeni na kaznu smrti strijeljanjem,
da
će se kazna nad imenovanima izvršiti 11. veljače, 1918. godine u
7 sati ujutro u Škaljarima i da je njegova (don Nikina) dužnost da
sutradan u 5 sati ujutro ne izlazi iz svoje sobe, a od 5 ujutro do 7
da bude sa osuđenicima i da ih vjerski pripremi za smrt.
Raskalašeni oficiri
"Od
uznemirenosti nijesam spavao, govorio je don Niko. Točno u 5 sati
ujutro bio sam u koridoru zatvora na prvom katu sa članovima
prijekog vojnog suda. Doveli su četiri osuđena mornara kojima je
predsjednik suda, koliko se sjećam potpukovnik auditor (vojni sudac)
Milota, pročitao presudu. Na to je František Raš doviknuo: “Ta
presuda je pucanje na pravdu!” Zatim su trojica mornara odvedeni u
jednu zatvorsku ćeliju, a Mate Brničević u samicu. Predsjednik suda
se obratio Lukoviću: "a sada, velečasni gospodine, vaša je dužnost
da osuđene pripravite na smrt i da im olakšate zadnje časove života".
Don Niku su najpre odveli u ćeliju gde su bili Raš, Šižgorić i
Grabar.

Pomorski oficir
Austro-Ugarske Monarhije
"Šižgorić
je od ljutine razderao bluzu, priča don Niko, i jedno dugme sa
njegove bluze doletjelo mi je na oko i razbilo mi staklo na cvikeru.
Raš je bio pribran. On mi je rekao: “Ja neću da ništa tajno
ispovijedam. Moja ispovijest neka bude javna. Kao socijalista borio
sam se za slobodu, za prava radnika, za bolje društveno uređenje. A
u vojsci, vidjevši ovaj nepravedni osvajački rat koji vode Njemačka
i Austrija protiv Slavena, radio sam u pokretu, mornara da se sruši
Austrija i da joj se odmah nametne mir. Povod za to dali su mi naši
oficiri koji su nas zlostavljali i raskalašeno živjeli, dok smo mi
gladovali, a ohrabrilo nas je na pobunu ono što se desilo u Rusiji.
Tamo je granulo novo sunce koje će obasjati ne samo Slavene već sve
narode svijeta i donijeti im mir i pravdu'".
Prisutni su prihvatili izjavu Raša i povikali: "Tako je!"
Don
Niko je počeo da tješi osuđene mornare priznajući da oni idu na
drugi svijet nevini, kao žrtve pale za jednu pravednu stvar.
Na
to mu je Šižgorić
odgovorio: "Uzalud nam vi govorite o drugom svijetu, kada mi mladi
hoćemo da živimo na ovom svijetu i da radimo za narod".
Pucate u pravdu!

Mate
Brničević
"Anton Grabar je bio uznemiren. Žalio je napustiti drugove sa kojima
se borio. Žao mu je bilo žene i dvoje male djece koji su na njega
mislili. On je od njih trebao da napravi nove ljude, borce za novo
društvo, a nije uspjeo ni da ih vidi.
Mate
Brničević je bio miran. On je bio iskusniji revolucionar i pobuna na
brodu “Gea”, kojom je on rukovodio, najbolje je bila organizirana.
“Ja ne žalim, rekao je Mate, što sam učestvovao u pobuni. Ja ne
žalim što sam osuđen na smrt, jer smatram da će naša smrt donijeti
bolji život našem narodu'".
U
sedam sati mornari su već bili izvedeni na streljalište na livadi
ispod gradskog groblja u Škaljarima. Svjedok, don Niko, priča:
"Raš
nije dozvolio da mu vežu oči. Strijeljanja su izvršila osam vojnika
Mađara, pod komandom jednog kapetana Mađara. Šižgorić je gledao osam
strijelaca i rekao im: “Zar vi, vojnici, za čiji smo se bolji život
borili, hoćete da nas strijeljate”. Na to je jedan od vojnika, koji
su trebali da pucaju, pao onesvješćen. Prva naredba nije izvršena
dok se onesvješćeni nije zamenio drugim.
Komandant je dao znak sabljom za pucanje, ali vojnici nijesu htjeli
da pucaju. Komandant je dao treći put znak za paljbu. Neposredno
prije paljbe Raš je uzviknuo: 'Vi pucate u pravdu. Živjela sloboda!'
Trojica mornara su pala mrtva poslije prvog plotuna, a Grabar je bio
ranjen. Na to su, po komandi, pripucala dva vojnika i dotukla ga".
Padala je kiša, piše Niko Simov na kraju izjave don Nike Lukovića.
Sumorno, jezivo jutro. Oblaci spušteni na planine. Na groblju u
Škaljarima je bio mir. Zakopavali su iskrvavljena tijela crvenih
mornara. Ali njihove riječi nijesu mogli zakopati. Njihovo djelo se
čulo i van naših planina i našeg mora.
Priredio: Ugo Matulić
Izvori tekstova:
1.
“MRTVA MORA”
(TEHNIČKA I INDUSTRIJSKA MEĐUDJELOVANJA KONTINENTALNE SREDNJE
EUROPE I MEDITERANA)
- Voditelj projekta: Prof. dr. sc. Kalman Žiha, dipl. ing.
Brodogradnje [Zagreb-Budimpešta, 2002.]
2.
“STRELJANJE MORNARA U BOKI”
- Miodrag Maksimović [Dnevni lista Politika, 26.
svibnja, 2002.]
Izvori fotografija:
1. “Mate
Brničević"
-
iz knjige
"Radnički pokret i socijalistička revolucija na području Omiša 1900-1950."
1981.
(Josip Stanić-Griša)
- str. 67
2.
"Monarch"/"Kaiser Karl VI"
-
"The World War I Document Archive"
3.
S.M.S. "Sankt Georg"
(A. Kircher)
4.
"Pomorski
oficir Austro-Ugarske Monarhije"
(Hans
Printz)
|