Dragi Omišani!

Svi mi volimo svoj Omiš. To malo mjesto, ščućureno uz planinu, između mora i rijeke. Međutim, naši putevi bili su različiti. Jedni ostadoše u uvalama svog djetinjstva, a drugi se otisnuše u daleki svijet. A šta je to daleki svijet?

 

Joko Knežević je negdje napisao da je za njega prvi veliki grad bio Omiš. Nimalo čudno. Bilo je to prvo veće mjesto koje je ugledao poslje svoje Lokve. Taj paradoks malo - veliko,doživjeli su i mnogi od nas. Pa pođosmo do Splita, u školu, a onda dalje, širom svijeta. Mnogi su se zaustavili ovdje, u Zagrebu, našem velikom gradu. U njemu provedosmo ili provodimo svoj živit. Ali i naš Ivan Katušić je jednom zapisao da - ma gdje išli - uvijek nas prate oči našeg djetinjstva. I kad dođemo u Omiš, uvijek osjećamo da smo došli kući. Stoga nije čudno da su se Omišani u Zagrebu uvijek pokušavali nekako organizirati, da bi pomogli jedni drugima ovdje, ali i onima koji su ostali u Omišu, ako zatreba.

Po mojim saznanjima prva je počela praviti popise Anita Lelas, bankarska službenica. Njezina majka Luce bila je tada najstarija Omišanka u Zagrebu, a bila je sestra Božunka Čečuka, koji je dugo vremena vodio omišku čitaonicu i poučavao mlade šahu. Prva okupljanja počela su oko 1958.godine, kad je u Zagrebu osnovan "Zavičajni klub studenata općine Omiš", a inicijator i organizator bio je Drago Urličić. Tada su se planirale aktivnosti koje bi mogle pomoći da naš Omiš bude i bolji i ljepši, baš ono što je u programu udruge "Omiška stina". Omiške studente su u tome podržavali i drugi Omišani, među njima Jure Kaštelan, Nikola Miličević, Jozo Radobolja, Josip Gudelj, Ivo Baučić, koji su redovno dolazili i na godišnje skupštine. Poslje perioda zatišja okupljanja su ponovno počela 1973. i 1974.godine, a bila su najintenzivnija kad smo vodili rat protiv sintermagnezita. Danas se vidi kako smo bili u pravu i kako smo najkonkretnije pomogli svom gradu.

Organizirano je 7 ili 8 "Brguja". Sam naziv "Omiška brguja" predložio je Jure Kaštelan, a ostali su zdušno prihvatili. Najaktivnije su na tome radili Vera Pivčević-Stanić, Gordana Kovač, Joško Fak, i naravno studenti. Ova lijepa tradicija prekinuta je početkom Domovinskog rata, a svakako bi je trebalo obnoviti. Mnogi Omišani, živeći i radeći u Zagrebu, postali su poznati diljem Hrvatske, osobito oni koji su bili vezani uz pisanu riječ i medije: Jure Kaštelan, Joko Knežević, Ivan Katušić, Josip Pupačić, Nikola Miličević, Milan Čečuk, akademik Ljubo Čečuk, Joakim Žaki-Marušić, Anđelko Novaković, Mario Čečuk,...nažalost, svi pokojni.

Među onima koji i dalje žive i djeluju u Zagrebu ima akademika, sveučilišnih profesora, sabornika, TV i radio djelatnika, istaknutih privrednika, mladih akademsko-obrazovanih ljudi. Svi mi ih dobro znamo, ali ne bih htio spominjati imena, iz bojazni da nekoga ne ispustim. Bilo je i do sada lijepih i ugodnih druženja u Gradskoj kavani, Mimičkoj, Bahusu na Kvatriću, u Kostanjcu. Zapravo, svaka generacija imala je neko svoje mjesto i vrijeme okupljanja.

Naše današnje okupljanje je izvanredna prigoda za susret zagrebačkih Omišana svih generacija. Ovo je naše prvo takvo druženje, ali neće biti posljednje, zasigurno.

Mijo  Šaban za "Omišku stinu"