"Podvig zvan Omiška bojna"

Omiš, Croatia

"Podvig zvan Omiška bojna"

"DOMOVINSKI RAT U DALMACIJI 1991."

(Iz knjige "Svjedočanstva o Domovinskom ratu u Dalmaciji 1991." - "Franjo Kluz", Omiš - 2001.)

Piše: general Petar Štimac

Odlukom GS HV-a i zapovijedi zapovjednika 6. OZ Split brigadira Mate Viduke osobno sam bio zadužen da se izvrši mobilizacija i kompletna popuna Omiške bojne, oko 700 boraca, i da se odmah uputi na Južno bojište i stavi na raspolaganje Luki Džanku. S mobilizacijom smo započeli u 11 sati 23. listopada, a već u 19 sati kompletna bojna bila je spremna za pokret!

S mobilizacijom uz pomoć 6. OZ, opreme, naoružanja i ljudi iz 115. br. HV-a, a posebno radom članova Sekretarijata za poslove NO općine Omiš, započeli smo u 11 sati 23. listopada, a već u 19.00 sati kompletna bojna bila je spremna za pokret. Oružje, hrana, odjeća, sredstva veze, vozila, kuhinja, sanitet i drugo je osigurano.

Photography by Borko Gunjača

Ljudstvo od 700 boraca, u autokampu na ulazu u Omiš iz pravca Splita, bilo je postrojeno po satnijama, prijavak o spremnosti predao mi je zapovjednik bojne Bruno Vukić.
Ova mobilizacija 3/114 br. HV-a koja je izvršena po planovima Štaba TO i Sekretarijata za poslove NO općine Omiš, izvanredno je uspjela. Odgovorno tvrdim upitno je bi li vojska SAD-a ili neke druge članice NATO-a uspjele u tim vremenima izvršiti mobilizaciju bataljuna od 700 boraca za koje se u skladištima ništa ne čuva. Jednostavno kazano, bio je to podvig. Takvog jedinstva i pomoći, posebno naroda teško je pronaći u povijesti.

Šutke na brodice

Transportna kolona osobnih vozila, vozila veze i osiguranja, saniteta, autobusi s vojnicima i kamioni za logistiku u vremenskim se razmacima kretala preko Makarske i Ploča u konačno odredište, hotelsko naselje Klek. Svi smo već iza ponoći bili u Kleku; bio sam sretan, kao i mnogo puta do sada, za sve što su mi pružili novi borci HV-a. Srdačan doček zapovjednika Luke Džanka u Kleku, te prihvat, skrb i smještaj Omiške bojne, podržavali su moj neprekidni optimizam. Rat smo dobili, gotovo, gotovo je - tuklo mi je u srcu!
Već sutradan po dolasku u Klek, Goran, Matko i ja poveli smo prvu satniju preko Stona do skrivene uvale Broce u Stonskom kanalu i tu doživjeli šokirajući susret: tridesetak boraca u punoj ratnoj spremi silazilo je s brodova napuštajući Dubrovnik. Njima je zavladao nepopravljiv defetizam i nikakve riječi ni argumenti nisu mogli promijeniti njihovu (dezertersku) odluku. Nepovratno su napustili opkoljeni Grad! Istovremeno 108 izabranih Omišana, bez žurbe, šutke se penjalo na skromno naoružane ribarske brodove. Ispraćajući ih, jedva sam protisnuo nekoliko riječi ohrabrenja.
Dugo sam buljio za njima u vodenu brazdu, kao da ću tu pročitati odgovor: Kakve su im šanse? Hoće li uopće stići? Koliko će ih se vratiti ocu, djeci ...? Shvatiti moje strepnje može samo onaj tko zna da je Dubrovnik tog listopada u potpunom okruženju. I kopno i more i zrak nadzire JNA. Pa ipak, vođeni iskusnim dubrovačkim vukovima, brodovi su, šuljajući se uz Elafite, probili blokadu JRM i uplovili u izmučeni Grad. Sam dolazak u Dubrovnik, za koji je već Miloševićev trabant Aleksandar Apolonije formirao vladu Nove Dubrovačke Republike, bio je čin znatno veći od hrabrosti.
Došavši u Dubrovnik, Omišani su se odmah stavili na raspolaganje potp. Marinoviću, koji je i sam, riskirajući život, pobjegao iz Trebinja i napustio JNA. Kasnije sam s tugom primio vijest da je u obrani Dubrovnika iz Omiške bojne poginuo mladi branitelj Neven Pavić. U poratnom vremenu u Dubrovniku se malo ili uopće ne govori o ovom događaju.

Susreti s Daidžom

Matu Šarliju Daidžu sačekao sam, primio i upoznao u Zapovjedništvu 6. OZ Split 10. 11. 1991. Kako sam znao što o njemu misle ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik dr. Tuđman, a i s obzirom na njegove poodmakle godine i šećernu bolest, odao sam mu dužno poštovanje, dao novo osiguranje za njega i konvoj oružja i vrlo korektno se pozdravio na njegovom odlasku u Metković, odnosno u Opuzen, jer je on imao papir, odluku da je postao zapovjednik Južnog bojišta i da mu se dodjeljuje čin brigadira.
Idućeg dana Daidža me je pozvao da dođem u Metković, da mu obvezno donesem jedan puškomitraljez (PM) tipa šarac - proizvodnje 1953. godine. Pokojni Milan Kuzmanić iz PU Split dao mi je taj PM i više stotina metaka, i ja sam već za nekoliko sati bio kod njega u Metkoviću.
Odmah sam primijetio da su odnosi u Zapovjedništvu potpuno poremećni. Pukovnik Ante Marinov, zaplašen, ne zna kako će me pozdraviti; potpukovnik Jozo Modrić neće da govori, ostali prazno gledaju - bulje u svoje papire na stolovima. Prilazim Daidži u njegovu kancelariju - bolje reći u vojno skladište, uljudno ga pozdravljam, a on kao iz topa:
Ovo su sve neprijatelji, sve ovo treba ubiti, ni Luka Džanko nije ništa bolji, sve je ovo izdaja i sl. U kancelariju mu ulaze neki ljudi, jednima daje vunene rukavice, drugima prave vojničke džempere, trećima više pari čarapa, a nekima daje i pištolje. Uzima telefone i stalno nešto zove, razabirem da traži ministra obrane Gojka Šuška, a i predsjednika dr. Tuđmana. Razgovor s njima započinje ovako: Je li, blento, što misliš, blento ... neće tako ... bit će ovako ... i tome slično. Bože, o Bože, što mi je rat omogućio da vidim!
Neugodno mi je sve to gledati i slušati, pa mu se obratim i kažem: Gospodine Daidža, evo donio sam ti PM "šarac", kakvo je stanje na bojištu ... Hvala, Štimac, evo i tebi jedan pištolj za uspomenu. Nastavljam: Stanje na terenu je teško, jesi li već rasporedio onaj konvoj naoružanja i vojne opreme koji si dovezao iz Zagreba? Štimac, pusti front, a za koji to konvoj pitaš, bolje ti je drži jezik za zubima, bolje ti je manje bla-bla ako misliš ostati živ. Tako, u nikakvom razgovoru i s opomenom da ne vodim računa o oružju i drugim ratnim poslovima, pozdravili smo se i ja sam se istoga dana vratio u Split.

/Iz knjige "Svjedočanstva o Domovinskom ratu u Dalmaciji 1991." - "Franjo Kluz", Omiš - 2001./

IZVOR: "Slobodna Dalmacija" 2001.

Fotografija: Borko Gunjača

Skeniranje bedža*/obrada: Ugo Matulić

* - bedž dostavio Mario Šodan - borac "Omiške bojne", sredinom 1990-ih

Back Top of page