www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.


Povijest Poljičke Republike

Piše: Bože Mimica

 

 

        Poljička knežija, koja je graničila s Omišom prirodnom granicom rijeke Cetine i koja se smjestila između dviju rijeka: rijeke Cetine na istoku i rijeke Žrnovnice na zapadu. Poljica su bila smještena na području od 250 kilometara kvadratnih i bila su podijeljena u 12 sela ili katuna, a u odnosu na planinu Mosor dijelila su se na Gornja, Srednja i Donja Poljica. Većina današnje površine Poljičke republike pripada općini Omiš, a drugi, manji dio, općini Dugi Rat.

Poljica su istoznačnica stare seljačke samouprave, koja je povezana s Poljičkim statutom iz XV. stoljeća i uzakonjenje običajnog prava, koji se čuva u Gradskom muzeju u Omišu. Poljički statut, uz Vinodolski zakonik, jedan je od najstarijih i najvažnijih hrvatskih povijesno- pravnih spomenika, a pisan je hrvatskom čakavicom.

Dokaz poljičke demokracije svakako je činjenica da je najviše tijelo Poljica bila Narodna skupština, sastavljena od sveg naroda, koji je u vrlo važnim trenutcima izravno donosio odluke. Uz Narodnu skupštinu, vrhovna vlast je bila Obćeni kupan zbor, koji se sastavljao od poljičkih plemića i katunskih knezova. Zbor je birao poljičkog kneza pod brdom Gradcom u Gatima, na dan poljičkog zaštitnika sv. Juru. Veliki knez bio je na čelu Poljičkog stola. Područje Poljica obiluje kulturnim spomenicima od kasnoantičke villae rusticae u selu Ostrvici i ostatci ranokršćanske crkve u Gatima, iz Justinijanova doba, te Muzej Poljica pa do očuvanih crkvica na cijelom poljičkom području.

 

Poljica su nekada bila upravno-politički a danas su samo geografsko-povijesni pojam. To je nevelik prostor između uvira rijeke Cetine u Omišu i rječice Žrnovnice u Stobreču. U zaleđu se prostiru preko planine Mosor do Cetine Ispod Garduna blizu Trilja. Po zemljopisnoj strukturi Poljica se odlikuju iznimnom ljepotom i bogatom povijesnom prošlošću.

U odgonetanju davne i novije povijesne zbilje seljačke republike Poljica, poznate i pod nazivom Poljička knežija, nastala je od Ivana Luciusa iz XVII. stoljeća du danas obimna literatura u našoj i svjetskoj historiografiji. U mnoštvu napisanih stranica o svakidašnjem životu Poljica, geografskim i povijesnim značajkama, geološko-morfološkim i klimatskim osobitostima zemljišnog prostora, arheološkim nalazima, toponomastičkoj i jezičnoj gradi pojavljuju se u novije vrijeme monografski prikazi i zbornici znanstvenih radova ne samo o tome području u cjelini nego i o pojedinim njegovim dijelovima (Podstrana, Dugi Rat, Jesenice i dr). Ipak, po mišljenju A. Laušića, moramo priznati da još nemamo jedno sustavno djelo o srednjovjekovnim Poljicima koje bi, bez rodoljubnih zastranjivanja, na temelju povijesnih činjenica analitičko-kritički prikazalo presudne događaje poljičke prošlosti, osobito u doba narodnih vladara, i odnos Poljičana prema Neretvanskoj kneževini. Već je rečeno da se Laušić protivi tezama prema kojima su Poljica bila sastavnim dijelom Neretvanske Kneževine, koja da je svoju zapadnu granicu protegla sve doŽrnovnice i time veliki dio poljičkog prostora izdvojila iz sastava Hrvatske sve tamo do XVI. stoljeća.

Za razliku od Laušića i njegovih istomišljenika, drugi autori smatraju da je seljačka republika Poljica organski povezana sa srednjovjekovnom poviješću Omiša. Oni tvrde da Cetina nije bila granica između Poljica i Omiša. Pri tome se pozivaju na spomenuta vrela  1074. i 1080. godine, u kojima se govori da je "sporni" kralj Slavac dva puta stolovao u crkvi Sv. Petra u Priku u Omišu (in ecclesia santi Petri tjue esi in Ulmisi). Povijesti Poijica i Omiša privremeno se "razdvajaju" tek sredinom XV. stoljeća. Tada je Omiš priznao mletačku vlast (1444.) i dobio elemente gradske komune po uzoru na druge dalmatinske gradove, a Poljičani plaćaju Veneciji danak i daju najamnike za mletačku vojsku, ali i dalje čuvaju unutarnju samoupravu na svom teritoriju. Duduci da svrha ovoga teksta nije podrobnije ulaženje u analizu dosadašnjih tumačenja povijesnog razvoja Poljica, ograničit ćemo se samo na sažet prikaz događaja i zbivanja u srednjem vijeku i na geografsko-toponomastičke značajke poljičkog terena.

 

 

Prema F. Ivaniševiću, (1863-1947), (svećenik i javni djelatnik), Poljica su imala šesnaest sela s obzirom na broj župnika, a dvadeset s obzirom na broj seoskih starješina, jer su neke župe imale dva i tri seoska glavara. Danas imaju dvadeset i jedno naselje. Teritorijalno su Poljica sačinjavala jedinstveno područje u gospodarskom i političkom pogledu, podijeljena na dvanaest naselja zvanih katuni, "Katuni" su bili posebne administrativno-teritorij a lne jedinice, ali ipak povezane međusobno tako da su istupali samo kao dijelovi jedinstvene cjeline, čitavoga područja slobodnih općina Poljica". Vjerojatno je riječ katun najprije označavala mjesto gdje su živjeli pastiri, a kasnije selo, naselje, područje, koje u drevnim oblicima života nije moglo ni biti drugačije nego pastirsko. Prema velikom Rječniku HAZU, katun jo mjesto gdje se ljeti na gorama hrani i muze blago (osobito ovce). "Riječ poznaje više jezika: bugarski katun u značenju stan; rumunjski catun u značenju zaselak; arbanaski kahtnt u značenju selo, grad, pokrajina; novogrčki kalouna u značenju tabor, šator. Katun upotrebljava više hrvatskih pisaca starijih i najstarijih razdoblja, kao i usmena poezija, na primjer u XVI. stoljeću Dubrovčanin Mavro Vetranović, Petar Hektorović s otoka Hvara, Zadranin Petar Zoranić. Zoranić primjerice: Tri deklice mlajahne iz najbližih katunov s vidri na vodu k vrulji dojdoše" Po katunima su nastala i neka hrvatska prezimena, npr. Katunarić, u Poljitima naselja, a jedna oblast u Crnoj Gori dobila je po nekadašnjim katunima zetskih stočara naziv Ka timska nahija, U sačuvanim izvorima iz srednjega vijeka katuni se na ovim prostorima nerijetko spominju kao vlaška selišta, a vi južnim dijelovima balkanskog poluotoka kao arbanaska. Riječ katun vjerojatno je, po Kekezu, postala od romanskoga etrntone, u značenju kut, kotar, latinski atnto, talijanski cantone, francuski canion, kao što se naziva svaki administrativno-geografski dio Švicarske. U Poljicima je katun dobio posebno značenje: mjesto na kojemu se ljeti hrani blago. "Katuni su zacijelo drevno ilirsko naselje, poslije još i romanizirano. Razne priče i ponajviše predaje o propalim, čak vrlo lijepim gradovima zacijelo se odnose na dotično razdoblje... Može biti da su katuni bili najrazvijenije naselje u antici, u ilirskomu i starorimskomu razdoblju.

 

Nije poznato koliko je ovo relativno izolirano područje bilo izloženo stradanjima u vrijeme doseljenja Avara i Slavena, niti u prethodnim bizantsko-gotskim ratovima. Međutim, sigurno je da je u oba slučaja služilo kao pribježište starosjedilačkog stanovništva, koje se pred barbarskim došljacima povlačilo u stara gradinska naselja na brdima. Prve značajne vijesti o doseljenicima sačuvane su u ispravama i darovnicama hrvatskih vladara splitskoj nadbiskupiji- Među tim dokumentima najstariji je ugovor hrvatskoga kneza Mislava i dužđa Petra Tradenika o slobodnoj plovidbi mletačkih galija dux hrvatske obale (839). U tome se dokumentu spominje Sveti Martin u Podstrani kao mjesto gdje je sklopljen ugovor (Seđ ubi ad locum qui vocatur Suneti Martmi curlis pervenent pacem cum illorum principe Muisclavo notnine firmarit). U drugim poveljama, za koje neki povjesničari tvrde da su krivotvorene, također se spominju poljički lokaliteti. Npr. lugare u povelji kneza Irpimira (852), Srinjine, Gata, lugare u darovnici kralja Kolomana (1103), "Serenine, Gathe, lugare, Osid, Debric, Vallari et Cremene, que posite sut infra fnontes Massari" u povelji kralja Zvonimira (1078) i "Srinjine s livadama, šumama, pašnjacima (Srenine cum pratiš svluis pascius) u povelji kralja Gejze D. (1158). Početak povijesti seljačke republike Poljica temelji se na legendi koja dostupna vrela ne mogu ni osporiti ni potvrditi. To više što neki znanstvenici misle da svaka legenda može sadržati bar zrnce istine. Don Frane Bulić smatrao je npr. da je ona "najvjerodostojnija nositeljica povijesnih događaja", U poljičkoj sredini ta legenda do danas nije ugasla. "Početkom XI. stoljeća, kaže poljička narodna tradicija, tri sina (Krešimir, Tješimir i Elemi) ubijenoga kneza (odnosno hrvatskog kralja) Miroslava, kojega je za vrijeme nereda u Hrvatskoj ubio ban Pribina godine 949, pobjegoše iz Bosne ispred neprijatelja i skloniše se u današnjem selu Ostrvici kod Živice vode Pokornika i tu sagradiše svoje dvore. Od njihovih su potomaka potekla tri poljička plemena, nazvana njihovim imenima: Krešimirovići (Kremeničani), Tješimirovići i Flemovići (Limići). Mirnom razdiobom poljičkog zemljišta Krešimirovići su zaposjeli područje, od Graca do Žrnovnice, Tješimirovići predio od Graca do Guba viče, a Elemovid zamosoije - od Dugopolja do Radobilja - Zajedništvom i slogom, nastavlja tradicija, oni su od XI. do XIII stoljeća poljički prostor izdvojili iz Primorske župe (sa sjedištem u Klisu) i osnovali unutar hrvatske države novu Poljičku župu sa samostalnim organima vlasti".

O povijesnoj podlozi navedene predaje izrekli su mnogi autori svoje sudove, od kojih ćemo izdvojiti samo najvažnije. S obzirom na njezinu vjerodostojnost, iskristaliziralo se nekoliko različitih mišljenja. Jedni je smatraju nevjerojatnom jer se očito protivi povijesti (V. Klaić, M. Barada, K. Šišić), drugi zagovaraju njezinu opravdanost (I. Pivčević, S. Kaštelan, R. Bern), a treći zauzimaju oprezan ili kompromisan stav (T, Erler, J. Marušić). D. Ljubić smatra tradiciju o h-ojici Miroslavljevih sinova "historijskom bajkom", a N. Klaić kaže: ''Legenda je bez sumnje plod težnje poljičkog plemstva da osvijetli nepoznatu prošlost-. Po mišljenju A. Laušica, izvore te narodne tradicije valja tražiti u nemilim dinastičkim sukobima među nasljednicima kralja Tomislava. Poslije smrti Krešimira F. oko 945. godine naslijedio ga je stariji sin Miroslav (945-949). U to vrijeme znatno je ojačala uloga i utjecaj bana preko velebitske Hrvatske Pribine (Pribune), koji je ostao U banskom dostojanstvu sve do kralja Držislava (969-997), Premda oskudni izvori ne spominju uzroke bune 949. godine, jer je povijesna tama zatrla hrvatske izvore iz X. stoljeća, Laušić potkrepljuje dosadašnje općeprihvaćeno stajalište da je glavni uzrok dinastičkih zapleta i krvavih događaja bio borba za primat u vlasti između bana Pibine i njegova štićenika, Miroslavljeva brata Mihajla Krešimira II. na jednoj, i legalnog vladara kralja Miroslava, na drugoj strani. Dinastički zapleti u Hrvatskoj, koji su doveli do građanskog rata i kulminirali ubojstvom kralja Miroslava 949. godine, a nastavljeni do kraja X stoljeća, ostavili su goleme i dalekosežne posljedice. "Ovu hrvatsku nesreću vješto su iskoristili složniji susjedi. Već godine 948. Hrvatska je izgubila otoke Brač, Hvar i Vis u korist Neretvanske kneževine, premda Neretvani tada još ratuju S duždom Petrom Kandijanom. Dalmatinski gradovi i otoci ponovo priznaše izravnu vlast cara na Bosporu, a srpski vladar Caslav Klonomirović pripoji Bosnu Srbiji".

 

Zanimljivo je tumačenje tradicije R. Ferrija o rođonačelnicima poljičkoga rodovskog plemstva braće Tišimira, Krešimira i Elema. Dokumenti o njima kao osnivačima Poljičke župe potječu iz 15. stoljeća. Prvi je pisan 10. veljače 1453. u jednoj ispravi o razgraničenju između Splita i Poljica, u kojoj se poimence spominje sva tri spomenuta brata, a drugi je prijepis iz 1500. godine jedne još starije isprave o diobi muše u Zvečanima. U toj se ispravi spominje i njihov otac knez Miroslav. Tradicija o podrijetlu plemstva ušla je u stručnu literaturu u XIX. stoljeću i bila je romantičarski obojena sve do početka XX. stoljeća, lađa su se pojavili prvi skeptici koji su u znanstvenoj dokumentaciji tražili njezinu potvrdu.

Najvažniji je prigovor - kaže R. Ferri - da je ta tradicija možda izmišljena na osnovi hrvatske redakcije Ljetopisa Popa Đukljanma. Međutim, on ističe da se u toj kronici nigdje ne spominje knez Miroslav i njegovi sinovi, a Ljetopis]? prepisao poljički glagoljaš Jerolim Kaletić u Omišu tek 1546. tj. čitavo stoljeće poslije navedenog dokumenta iz 1453. godine. Odbacujući na osnovi toga glavni prigovor, autor kaže:

''Viševjekovnu tradiciju, da su osnivači poljičke župe bili braća Tišimir, Krešimir i Elem, najoštrije je napao Perdo Sišić god. 1927. On je spominjući trećeg sina kneza Miroslava rekao da je 'ime Elem očita nesmislica'. Na ovaj Šišićev prigovor iscrpno je replicirao Stipe Kaštelan god. 1940, ali porijeklo neobična imena ostalo je i dalje neobjašnjeno, pa ćemo se ovom prigodom osvrnuti i na ovu 'zagonetku'. Ako gledamo to ime bez obzira na onovremene događaje, onda nam ono može izgledati doista neobično, ali ako ga gledamo u sklopu suvremenih događanja, onda je pojava tog imena sasvim razumljiva. Prijašnji istraživači poljičke tradicije razjasnili su da je knez Miroslav identičan sa hrvatskim kraljem Miroslavom, koji je god. 949. bio ubijen od urotnika, i kojega je naslijedio mlađi brat Mihajlo Krešimir, muž kraljice Jelene. Poslije Loga bi bilo sasvim prirodno da su sinovi Miroslava napustili očinsku kuću i sklonili se u teško pristupačne proplanke Mosora, kako kaže poljička predaja. Istina je da povijesni izvori ne navode uzroke tih unutarnjih nemira nego samo kažu 'plurimis abortis dissidiis ac fract ioni bus', ali je vrlo vjerojatno da je u pozadini te borbe bilo suparništvo između latinaškog  i glagoljaškog klera za prevlast u staroj hrvatskoj državi.

U prilog toj tvrdnji Ferri navodi ove činjenice: 1.) svi hrvatski knezovi i kraljevi do Miroslava nosili su samo narodna imena (Mislav, Trpimir, Zdeslav, Domagoj, Branimir, Mutimir, Tomislav, Krešimir), a prvi hrvatski kraljevi Mihajlo Krešimir i Stjepan Držislav počeli su uz svoje narodno nosili i kršteno ime; 2.) budući da je prema Šišiću kraljica Jelena, žena Mihajla Krešimira, bila od roda Madijeviea iz Zadra, prirodna je njezina potpora latinskoj stranci, što potvrđuje i latinski natpis na njezinu grobu u Solinu; 3.) novoosnovana župa Miroslavovih sinova u Poljicima bila je i ostala čitavo tisućljeće glavno uporište glagoljaštva u srednjoj Dalmaciji, iako je za vrijeme bosanske vladavine, na tome području glagoljicu zamjenjivala poljička varijanta bosančice (ćirilica s primjesama glagoljice)- Na osnovi tih činjenica autor izvodi ovaj zaključak: "Kad je latinka Elena postala nevjesta kralja Miroslava, sigurno je na njegovu dvoru bila lijepo primljena- a to potvrđuje i činjenica da je Miroslav svom trećem sinu dao ime Elem, odio u svrhu da time počasti svoju nevjestu Elenu. Prema tome ime Elem ne samo da nije 'očita nesmislica', nego je naprotiv jak dokaz da su braca Tišimir, Krešimir i Elem bili sinovi kralja Miroslava i da je Klen dobio ime po strini Eleni. Osim toga i ime brata Krešimira karakteri si eno je za dinastiju Trpimirovića.

Činjenica da se koncem XV. stoljeća ime Hlen navodi kao Elem, nije ništa neobično, jer se na granici čakavskog i štokavskog nariječja glasovi m i n na kraju riječi često zamjenjuju (na primjer u riječima bratim - bratiti, imam - irnan, rukom -rukon itd. U početku je čitava poljička krajina bila Čakavska, ali je nakon turskog prodora došlo do jakog pomicanja pučanstva, pa je u gornja Poljica brzo prodrla štokavština, a dobrim dijelom i u srednja. Zanimljivu je da ime Elem, kao muško ime, i danas postoji na susjednom otoku Braču, a isto tako i njegov hipokoristik Leno.

Budući da su Poljica zapremala iznimno važan geografski položaj, za mosorskim prostorom posezali su sve do dolaska Turaka velikaši iz zaleđa, bosanski vladari, Neretvani i Kačiči, splitski kaptol i komuna. Svi su oni težili da se teritorijalno prošire na poljičko područje. Borba za teritorijalnim proširenjem ubrzat će stvaranje knežije, koja se pokušala autonomnom organizacijom oduprijeti feudalnim pretenzijama sa strane. Iz navedenih dokumenata vidi se da je splitskacrkva bila veoma zainteresirana da svoj relativno maleni teritorij proširi u Poljicima, da bi dobila više obradive zemlje i pašnjaka. Zato su i splitska nadbiskupija i komuna lažnim ili izvornim poveljama hrvatskih i ugarskih vladara pokušavale ostvariti taj cilj. Na kakav su otpor nailazili najbolje svjedoči kamenovanje nadbiskupa Arnerija, o kojemu je već bilo govora. S obzirom na takva posezanja, postavlja se pitanje o političkoj pripadnosti poljičkoga teritorija u ranom srednjem vijeku. U vezi s tim pitanjem nastale su u povijesnim raspravama ove hipoteze:

1.   Poljica su samostalna župa u sklopu hrvatske države.

2.   Poljica su sastavni dio Primorske ili Kliske župe (Porfirogenetove Parathalasie u užem smislu) kao integralni dio hrvatske države.

3.   Primorski dio Poljica, od rijeke Cetine na istoku do Žrnovnice na zapadu, priznavao je vlast neretvanskih vladara u vrijeme njihove najveće političke moći, jer je povijesna sudbina toga dijela stoljećima povezana s povijesnom sudbinom Omiša,

4.    Poljičko primorje i zapadni dio srednjih Poljica priznavali su vlast trojice gospodara: hrvatskog vladara, neretvanskoga kneza i splitskog nadbiskupa.

 

Iz pogibije nadbiskupa Amerija vidi se da u to doba Poljicima vladaju Kačići, jer kamenovanju prisustvuje Nikola (Kačić) s braćom i rođacima kao voda otpora Poljičana protiv nadbiskupa. Priznavanje vrhovništva gospodara Omiša dokazuje da Poljica tada još nisu organizirana kao samostalna knežija, ali ne znači da nisu imali neke elemente samouprave. Što se tiče splitske nadbiskupije, valja napomenuti da sve darovnice i svi sporovi potvrđuju da je ona "kao nasljednica solinske, posezala upravo za onim zemljištem koje je nekada bilo uključeno u prigradsko zemljište Salone, u ager solonitanus, a to su: upravo sela Podstrana, Srinjin i dio Mosora koji će se i spominjati u darovnicama Zvonimira, Kolomana, Gejze II". Prema tome, splitska je nadbiskupija, kao nasljednica salonitanske, smatrala da ima pravo na vlasništvo nekadašnjih posjeda koji su pripadali Salonitanskoj crkvi. Vjerojatno je to bio i glavni razlog krivotvorenja spomenute darovnice.

Prema narodnoj tradiciji, za izdvajanje Poljica iz Primorske. (Kliske) župe zaslužni su plemeniti didići, koji su se razlikovali od drugih poljičkih stanovnika - slobodnih pučana i zavisnih kmetića, a kasnije i vlašića. Kada je Ludovik T. Anžuvinac (1342-1382) porazio u sjevernoj Italiji i Dalmaciji Veneciju i prisilio je na mir u Zadru (1358), kojim se odrekla svih dalmatinskih gradova, poslao je prema tradiciji u Dalmaciju dva svoja plemića, Jurja Rajčica i Jurja Dražojevica,, s tim da prvi upravlja Poljicima. "Oni se obojica nasele u Poljicima gdje su kao vlastela ugarskog kralja uživali posebne privilegije koje su naslijedili njihovi brojni potomci koji su dobili nadimak ugričići. Dugo se u Poljicima vodila borba za prevlast između didića i ugričića dok se nisu sporazumjeli i odredili svoj prava. Kao kraljevsko plemstvo ugričići su unijeli više feudalnih elemenata u društvene odnose u Poljicima". Ugričiči se u literaturi često nazivaju "vlastela", "vlastelinčići" ili "ugarska vlastela". U sklopu reformi kralja Ludovika I, koji je uspješno savladao hrvatske velikaše oslanjajući se na njemu odano niže plemstvo, nastala je Poljička županija od triju preostalih hrvatskih župa. V. Klaič kaže da se tim župama ne znaju imena, ali se zna da su u njima nastavala tri plemena po imenu Kremcničani, Limići i Tisemiri, Iako je i prije Ludovika I bilo plemstva na poljičkom području, A. Laušic odlučno tvrdi da je tek tada bila organizirana u teritorijalno-političkoj jedinici Poljička županija, župa, kneževina, općina... u onim granicama koje navodi Poljički statut u XV. stoljeću, izuzev Poljičkog primorja.

 Poslije smrti Ludovika I. (1382) proširio je svoju vlast u Dalmaciji bosanski kralj Tvrtko I i zavladao Splitom, Trogirom, Omišem i Klisom. Da pridobije Splićane na svoju stranu, dodijelio im je Poljičko primorje do usca Cetine. Međutim, nije uspio pridobiti nadbiskupa Andriju (Gualda, koji je bio pristaša Sigismunda Luksemburškog, pretendenta na hrvatsko-ugarsko prijestolje. Zbog loga su mu susjedni velikaši otimali posjede do Sigismundova dolaska na vlast. Uz kraljevu potporu Gualdo je povratio sve svoje posjede i izvršio 1397. godine reambulaciju (utvrđivanje granica) dobara splitske nadbiskupije. Radi toga je naručio katastar u kojemu su zapisani nekadašnji posjedi samostana Sv. Petra u Selu u Jesenkama, zemlje u Podstrani od Mutogrosa do Mure, kod crkve Sv. Martina u Bilaju i posjedi između Krpotina i Grljevca. "Prije te reambulacije Poljičani su dugo bili u sukobu sa splitskom nadbiskupijom. Oko trideset godina nisu davali desetinu od žita, ulja, meda, janjaca i drugog uroda. Na tužbu nadbiskupa (Gualda kraljevski sud je presudio 1395. godine da Poljičani moraju davati crkvenu desetinu. Oni su se obratili Ladislavu Napuljskom, koji se također borio za hrvatsko-ugarsko prijestolje da im ukine desetinu, ali je i on presudio u korist splitske nadbiskupije. Međutim, Poljičani su se i dalje opirali davanju desetine i Nadbiskupija ju je smanjila na trideset dukata godišnje koje su morali isplatiti na dan sv. Mihovila, a ako ih toga dana ne bi isplatili morali su dati dvostruko".

Budući da su u nemirnim vremenima XIII. i XIV.stoljeća bili pristaše feudalne porodice Šubića u otporu centralističkim težnjama hrvatsko-ugarskih vladara, Poljičani nisu priznavali bana kojega su oni postavili ni mjerodavnost kraljevskog suda. Stoga su došli u sukob s kraljicom Elizabetom, ženom Karla Roberta (1301-1342). To se vidi iz njezina pisma iz Zadra 1333. godine, u kojemu zapovijeda da se Poljičanima sudi za sve krivnje po hrvatskim zakonima, a ne po njihovim samoupravnim normama od kojih je prvih osamnaest bilo uneseno u Poljički statut iz 1322. godine, šio ga je odbio Karlo Robert. Pismo u prijevodu M. Pere s latinskoga glasi; "... Nedavno je stigla do ušiju našeg veličanstva vijest naših vjernih Splićana, da naši vjerni Poljičani koji zakonima i običajima Hrvata, o kojima je riječ u ovim sudskim spisima, i starome običaju moraju se pokoravati, kao Sto se nama ukazuje vjerojatnim: često, dok se zbog zlodjela koja počinjaju naročito protiv istih vjernih Splićana, dovlače pred sudski postupak Hrvata, odbijaju se pokoriti njihovim zakonima i običajima, tvrdeći da se imaju suditi po drugim uredbama, koje su, kažu, donijeli e da bi im ostala veća mogućnost (sloboda) pravljenja zločinstava. Stoga povjeravamo tvojoj vjernosti i izričito naređujemo da, prigodom svakog zlodjela protiv bilo kojih naših vjernih, a naročito protiv spomenutih Splićana, spomenute naše ljude iz Poljica, ako budu pronađeni krivima, sudiš i pomoću pravde preko njihovih nadležnih sudaca učiniš da budu zgrabljeni prema starim običajima odnosno uredbama spomenutih mojih vjernih Hrvata i spomenutom sudskom praksom, i nastoji tvoju pomoć na dužni način pri izvršenju (ovrhi) pružiti, a pretpostavljamo da drukčije neće postupiti, prisutno pak pročitavši hoćemo da vratiš spomenutim Splićanima za njihovo jamstvo".

Već je rečeno da su Poljica za vladavine Sigismunda Luksemburškog (1387-1437) bili pod vlašću kralja Tvrtka I, Hrvoja Vukćića Hrvatinića, Ivanisa Nelipića i njegove kćeri Katarine, udate za Ivana (Anža) Frankapana, bana Marka Talovca i hercega Stjepana Vukčića. Nakon što je Venecija zauzela Dalmaciju (1420), Poljičani su se odupirali Mlećanima do početka 1444. godine, kada su osvojeni Omiš i Poljičko primorje. U Poljicima su se tada formirale dvije stranke. Prva je pod vodstvom Marije Dražojevića pristala uz mletačku vlast, a druga je pod vodstvom Miha Novičića bila protiv. 

 

POLJIČKO DRUŠTVO I POLJIČKI STATUT

 

U brojnim raspravama o društveno-gospodarskim odnosima u zamosorskom i velikom dijelom srednjopoljičkog prostora, koji je do XII. stoljeća bio izvan domašaja kraljevskog ili poznatijeg vlastelinskog posjeda, povjesničari se nalaze pred velikom zagonetkom zbog nedostatka povijesnih vrela. Tek se od početka XII. do sredineXV. stoljeća pojavljuju o Poljicima brojne povelje i darovnice hrvatsko-ugarskih vladara i velikaša, izvorne ili krivotvorene. Medu njima su autentične Supetarski kartular i Poljički statut, koji svaki na svoj način oslikava zbivanja i događaje na ovom prostoru. Poljički statut, npr. uza sve ono šio kazuje o političkom i društveno-gospodarskom stanju od sredine XV. stoljeća, u njegovim se odrednicama nesumnjivo i reflektiraju svekolika stanja na poljičkom prostoru najmanje stoljeće i pol prije njegove kodifikacije. Zato nam on ostaje kao trajan, nezaobilazan i fundamnetalan izvor svekolike poljičke povijesti u razvijenom srednjem vijeku, S ovakvim se mišljenjem slažu i naši i strani znanstvenici pri odgonetavanju cjelovite ili fragmentarne poljičke povijesti, a neki u tom kodeksu nalaze elemente, prošlosti i prije XII. stoljeća. Baš zbog svega toga, želimo li predočiti što je više moguće realnu sliku gospodarskog, društvenog i političkog stanja u Poljicima do kraja XV. stoljeća, dužni smo ući u dublju analizu ovoga zakonika".

Poljički statut je zbornik običajnog prava o unutarnjoj organizaciji i društvenim odnosima žitelja seoske republike Poljica. Prva redakcija Statuta obavljena je oko 1440. godine, ali vjerojatno postoje i starije redakcije (već je rečeno da je ugarsko-hrvatski kralj Karlo Robert odbio prihvatiti jednu od prvih njegovih verzija). Poljički statut je do XIX. stoljeća više puta noveliran, a najvažnije izmjene unesene su 1485. godine. Najstariji prijepis potječe iz XV.-XVI. stoljeća. Pisan je zapadnom ćirilicom (poljičicom), mješavinom štokavštine na fonološkoj i caka vitine na morfološkoj razini. Kao ni većina drugih srednjovjekovnih pravnih spomenika, Poljički statut nije isključivo zakonik u pravom smislu te riječi. "U njegovu sadržaju od prve do posljednje redakcije imamo pored strogo legislativnih (zakonodavnih, op. a.) i one pravne norme (acta juridica), kao npr. razne odluke i presude poljičkih organa vlasti, koje se odnose na kolektivne ili pojedinačne slučajeve, određivanja granica itd. To nam nepobitno dokazuje da je ovaj zakonik bio kroz stoljeća i ostao vjeran odraz života u Poljicima, prateći u stopu sve promjene makar kako te promjene bivale spore ili rijetke". Budući da je neposredan odraz od davnina zatvorene sredine, iz Poljičkog statuta možemo crpsti spoznaju ne samo o starohrvatskom društvenom uređenju nego i o slavenskom srednjovjekovnom društvu. Zato je M. Barada, na temelju poljičkog društvenog uređenja, nastojao objasniti starohrvatsku seosku zajednicu.

Po reguliranju društveno-ekonomskih odnosa Poljički statut se razlikuje od ostalih srednjovjekovnih pravnih zbornika. U njemu je odnos između vlasnika zemlje (plemića) i neposrednog proizvođača (seljaka) znatno drugačije reguliran nego u susjednim gradskim i otočkim komunama. U dalmatinskom kolonatu bio je neposredan proizvođač (kolon) vezan sa svojim gospodarom podavanjima, utvrđenim običajnim pravom ili statutom, i privalno-pravnim ugovorom koji se mogao produživati i prenosti na potomke. Zavisni seljak (kmetić) u Poljicima nije vezan nikakvim posebnim ugovorom za vlasnika zemlje, nego su svi njihovi međusobni odnosi regulirani Statutom. Status poljičkog seljaka bitno se razlikuje i od zapadnog feudalizma. Plemić je na Zapadu imao potpunu vlast nad svojim kmetom, a u Poljicima ograničenu jer nije mogao samostalno donositi posebne norme za svoje podložnike. Unikatnost Poljičkog statuta ogleda se i u zabrani zloupotrebe subjektivnoga prava (sikaniranja), a zatim u kolektivizmu iz kojega se formirala poznata poljička solidarnost svih suplemenika. Ona je posebno izražena u institutu viče siromaško, u kojemu nije bila mjerodavna staleška pripadnost (u ovu kategoriju ubrajao se i plemić po rođenju ako je bio siromašan).

 

Po terminološkoj komponenti Poljički je statut jedina spona i usporedba s najstarijim ruskim pravnim zbornikom - Ruska pravda. Taj zbornik potječe iz XI.-XII. stoljeća, a sadrži kneževske odluke, sastavljene na temelju običajnog prava i prilagođene novim odnosima koji su se razvijali u Kijevskoj Rusiji ranofeudalne epohe. Najstariji dio potječe iz 1016. ili 1036. godine za vladavine kneza Jaroslava, Nadopunjen je novim odredbama tri puta uXI. i XII. stoljeću. A. Laušić smatra da jednak smisao mnogih termina i njihova analogija u oba spomenika ne mora biti slučajna, nego može samo ukazivati na davnu "neku trajnu bliskost kulturnih odnosa ruskoga i hrvatskog naroda", možda iz razdoblja koje je prethodilo seobi Slavena. Da bi potvrdio sličnost, izdvaja pojam ovu (rusku verziju), čije značenje proučavatelji Poljičkog statuta različito tumače. Na primjer: zadruga (R J. Leontovič), Unija srodstva (V. Jagić i V. Mažuranić), sela sa svim stanovnicima međusobno susjedski povezanim (B. D. Grekov), porodična općina (M, O- Kosven), Unca generationis na osnovi koje se prema Statutu nasljeđuje porodima baština (T. Božić). Međutim, historiografija još traga /,a pravim značenjem pojma vrv. Po Lausičevu mišljenju, nema potrebe sumnjati u istoznačnost ostalih termina koje susrečemo u oba pravna spomenika; družina, čelad, svađu, dim, vražda, oven, govedo, umikanje, ždrib, žribunica, rata itd.

Poljički statut je u 116 Članaka prikazao stanje u svim oblastima društvenog i gospodarskog života srednjovjekovnih Poljica. Svi znanstvenici koji su proučavali poljičku društveno-gospodarsku strukturu slažu se da su Poljica bila specifičan primjer ustrojstva manjih teritorijalnih jedinka, različit od susjednih, i da je proces društvenog raslojavanja kasnije počeo i sporije se razvijao nego drugdje. Međutim, kada je trebalo odrediti specifičnosti toga geopolitičkog prostora na osnovama Poljičkog statuta, izricali su oprečne sudove. Jedili su idealizirali i sentimentalno opisivali poljičko društvo. (R. Leontovič). Drugi se protive bilo kakvom idealiziranju poljičkog uređenja, u kojemu je nesumnjivo postojalo feudalno društvo bez jednakosti (B. D. Grekov). Kompromisan stav između tih suprotnih stajališta zauzima M. P. Aleksejev, koji smatra da je u društveno-gospodarskog uređenju Poljica bilo mnogo nepoznatih čimbenika u hrvatskom i europskom feudalizmu.

Valja napomenuli da je Aleksejev usporedio Poljički statut s djelom Utopija engleskog humanista Thomasa Morea (1478-1535), u kojoj je prikazana vizija skladno uređene države bez siromašnih i bogatili. U svojoj raspravi Thomas More, i Poljički statut (Poljički zbornik, 1968) Aleksejev polazi od istraživanja ruskih znanstvenika koji su tvrdili da je autoru Utopije, medu ostalim, i poljički kodeks poslužio kao izvor inspiracije- Naime, promjene koje su zahvatile seljačke mase u njegovoj domovini duboko su uzbudile Thomasa Morea i zainteresirala ga za traženje podataka o seljačkom životu u drugim zemljama. Te je podatke prikupljao na različite načine u zemljama mediteranskoga kruga, u Francuskoj i drugima. Tako je dobio informacije i o društvenom uređenju seljačke republike Poljica. Aleksejev ne piše kako je More došao do tih podataka, ali se prema nekim ruskim autorima čini vjerojatnim daje o Poljicima mogao saznati od mletačkoga poslanika u Londonu, s kojim je Često razgovarao dok je bio engleski kancelar. Ovaj Mlečanin bio je prije toga dugo godina venecijanski poslanik u Dubrovniku, pa je mogao dosta saznati o poljičkom društvenom uređenju. Budući da se Thomas More posebno zanimao za "preživjele", arhaične oblike socijalnog života u zoni grčko-rimske, helenističke i bizantske civilizacije, vjerojatno nigdje nije mogao naći takvo šarenilo arhaičnih oblika socijalnog i državnog života kao u poljičkoj zajednici. Otuda potječu sličnosti između socijalne strukture Moreova imaginarnog naroda Utopijaca i Poljičana, osobito u porodičnim ratarskim zadrugama.

 

Slika, Poljički statut; gradski muzej grada Omiša

 

 

POLJIČKO DRUŠTVO

 

Budući da je o socijalnoj strukturi poljičkog društva bilo dosta govora, ovdje ćemo se ukratko zadržati na organizaciji vlasti. Pri tome nam kao putokaz služe odredbe Poljičkog statuta uz dopunu običajno-pravnih, nepisanih pravila. Osnovna obilježja vlasti, koje otkriva Statut i drugi povijesni izvori, Culinović svrstava ovim redom; 1) autonomnost; 2) narodni suverenitet; 3) demokratičnost; 4) republikanski oblik vladavine, i 5) specifičan kvazifeudalizam. Svakoje od tili obilježja sustava vlasti u Poljicima "nosilo na sebi pečat svoje sredine, a odatle i njihova specifičnost u usporedbi s općepoznatim, klasičnim oblicima vlasti u drugim stranama".

Autonomnost Poljica bila je po svojoj osobnosti i unutarnjoj organizaciji specifična. Prema Mlecima je ovo područje od 1444. do sloma 1797. godine stajalo u odnosu nedovoljno utvrđene zavisnosti. Ona je za Poljičane značila osiguravanje dobrosusjedskih odnosa i protektorata od strane svojedobno moćne Mletačke Republike. S druge strane, Mlečani su Poljicima imali zaštitni pojas, kojim su se osiguravali od turskih ispada. Takvim odnosima zadovoljavala se i jedna i druga strana.

         Suverenitet Poljica ogledao se naročito u ekskluzivnosti jurisdikcije za Poljičane, Člankom 4 a Statuta zabranjuje se svakom Poljičaninu da se radi zaštite svojih prava obrača bilo kome izvan Poljica. Kad su 1670, godine odbili mletački i turski poziv da im se priklone, donijeli su na svome zboru ovaj zaključak: "... T na isto vrime biše učinio mir čestiti gn, car (sultan, op. 3.) i dužd, kada biju pridali Kanttiju za Kjis i za ostala mista. U ovo vrime otiju Turci da smo njiovi, a Latini da smo nji(h)ovi. A mi budući vazda pod zapovidju kljiškom. Zato svi jedino i skupno, redovnici i glavari sa svim pukom odlučiše viiama i dušama da stojimo na naših kuća i u našem zakonu..."time je, po Čulinovićevu mišljenju, rječito izražena samostalnost Poljica prema susjednim državama.

O  Poljičkoj demokratičnosti i republikanskom obliku vladavine bilo je dosta govora u prethodnom izlaganju. Rečeno je da su pučani ravnopravno sudjelovali u donošenju odluka na zajedničkim zborovima, samo nisu mogli biti birani u izvršne organe vlasti. Također je spomenuta i solidarnost kao stalan pratilac poljičkog društva. Usprkos staleškoj podijeljenosti, to je društvo bilo prožeto uzajamnošću i međusobnim pomaganjem. Osnovno pravilo u razvitku društvenih odnosa bilo je - pomagati krvnog brata i priskočiti mu u pomoć ako zatreba, u interesu čitave "Poljičke župe". Socijalnim principom uzajamnosti i solidarnosti bile su prožete sve poljičke seljačke općine.

Specifičnost poljičkog društva ogleda su u tome što je njegovo pučanstvo predstavljalo cjelinu koja se znatnu razlikovala od pravnog položaja pučanstva u susjednim (mletačkim i turskim) krajevima. Te razlike nisu postojale u etničkoj pripadnosti, nego u ekonomskoj i društvenoj strukturi. Ekonomska struktura bila je obilježena postojanjem kolektivnog vlasništva na zemlju kao osnovnom sredstvu za proizvodnju. Budući da je narod od starine na ovom prostoru živio u zadružnim odnosima, selo je također bilo obilježenu rodovsko-plemenskom skupnošću. Kasnije se nekadašnja zajednička imovina plemenšćina započela postupno rastakati. Statut je dopuštao rastakanje "plemenšćine" i otvarao prostor robnonovčanim odnosima. U tom prostoru sve je vise prodiralo privatno vlasništvo uz pravo prvokupa.

I   poljička vlast bila je po svome uređenju specifična. Može se bez romantičarskih zastranjivanja reći da je u odnosu na Mletačku Republiku i Turskuimala posebnu organizaciju. Stoga je potrebno prikazati njezinu strukturu idjelokrug zakonodavnih, upravnih i izvršnih organa. Zajednički organi vlasti,koji su imali kompetencije na cjelokupnom području Poljica, bili su: Narodnaskupština, Obćeni kupni zbor i Poljički stol- Banka, a funkcionari: veliki knez poljički, vojvoda, kančelir, četiri prokuratora (prakatura) i prisLavi.

Poljička skupšćina bila je najviši naredbodavni organ vlasti. U izvanredno značajnim, iznimnim prilikama sastojala se od cjelokupna poljičkog naroda. U takvom sastavu održavala se u slučajevima kada je trebalo odlučiti o životinim pitanjima cijeloga stanovništva. O tim slučajevima govori se u člancima statuta 19, 23 a, 24, 25, 26, 27, 28, 29, 30 i 36 g. Tako se u članku 23 a ističe : "T prijaše Pojičane svi jedino i zapovidaše svim plemenitim vlastelom i didićem i kmetićem i vlasićem. Odluke Poljičke "skupšćine" morali su izvršavati svi stanovnici, bez obzira na njihovu stalešku pripadnost (vlastela, didići, pučani, kinetici i vlašići).

          Opčeni kupan zbor bio je vrhovni organ vlasti u Poljicima, koji je rješavao sve javne poslove. Za razliku od poljičke Skupštine, češće se sastajao, a redovito svake godine 23. travnja na dan Sv. Jurja, poljičkog zaštitnika. Tom prigodom ocjenjivao je dotadašnje rezultate rada, razrješavao staru i birao novu ustanovu vlasti: poljički "stol" ili "banku" (vladu), velikoga kneza Poljica, vojvodu, kančelira, prokuratora i suce. Članovi Obćenoga kupnog zbora bili su poljički plemići i dvanaest katunskih knezova (katunara), koji su mogli biti i pučani. Vlastela i didići nisu ulazili u ovaj organ po svome staleškom pravu, nego su ih pučani birali kao predstavnike plemstva.

Poljički Stol ili Banka bio je najviši izvršni i sudski organ vlasti. "Stol" je zapravo bio i vlada i vrhovni sud u Poljicima. Redovito je biran na godišnjem Obćenom kupnom zboru 5 ograničenjem vlasti na godinu dana, izuzev u iznimnim slučajevima kada se mogao produžiti još jednu godinu. Poljički Stol ili Banku sačinjavali su: veliki knez, vojvoda, kančelir, četiri prokuratora ili suca, pristavi i pisari. Svoje ovlasti i poslove Stol je obavljao kolegijalno, a izvršavao ih kančelir i pristavi. Određeno mjesto boravka nije imao, pa je svaki njegov član u obavljanju poslova obilazio Poljica prema utvrđenom redu i potrebi: vojvoda radi očuvanja reda i mira, prokuratori radi odvjetničkih i sudskih poslova, a kančelir je čuvao "Škrinjicu", pratio kneza, bilježio i formulirao najvažnije odredbe na raznim skupovima.

Veliki knez zauzimao je prvo mjesto medu članovima poljičkog Stola, Bio je vrhovni predstavnik čitave "Župe poljičke" i najviši sudski organ. Biranje većinom glasova na Obćenom kupnom zboru "balotanjem". Naime, birači su okupljeni na godišnjem 'svetojurjevskom zboru' glasali između dva ili više kandidata, tako da su bacali svoje 'balote' (redovito kamen 'okrugljak') na kabanicu svoga kandidata razastrtu pokraj seoskog puta u mjestu zborovanja. Izabran je bio onaj kandidat koji je na taj način dobio više 'balota', tj. više glasova. Veliki knez je sam donosio lcgislalivne akte za Poijica, a predsjedavao je Obćenom kupnom zboru i Skupšćini, gdje su se donosile općeobvezne odredbe za čitavo područje. Morao je bar tri puta godišnje obići cijelu župu i u pojedinim mjestima "činiti pravdu".

Vojvoda je bio drugi značajan poljički dostojanstvenik iza kneza. O njemu se kao glavnom zapovjedniku poljičke vojske, koja je potkraj XV. stoljeća brojila 500 -1200 oružnika, u članku 20. kaže: "Tko je vojvoda poljički ne mora nikakav danak plaćati osim desetine, vražde i harača kad se daje Turcima. To mu se ne može oprostiti, a od svega drugog oslobođen je svaki vojvoda."Taj je članak sigurno napisan za vrijeme mletačko-turskog rata (1463.-1479.), kada je turski pritisak osjetno porastao na sve mletačke posjede. Zbog nedostatka izvora, ne zna se je li vojvoda uXV. stoljeću bio izborno lice ili zaslužan čovjek u minulim borbama, ali se zna da je tu dužnost mogao obnašati svaki pučanin. Poljičani su morali birati kneza između splitskih plemića, ali su im Mlečani dopuštali da bez ičijeg utjecaja biraju vojvodu iz svojih redova.

         Kančelir je bio vrhovni dostojanstvenik koji izvršava odluke poljičke "Skupšćine", odnosno "Obćenog zbora" i velikoga kneza, U djelokrugu njegova rada bila je i formulacija svih odluka vrhovnih organa vlasti i pomoć knezu pri usklađivanju odnosa sa susjedima. U sačuvanim gornjopoljičkim i drugim ispravama pojavljuje se pod različitim nazivima: kančelir poštovane občme poijičke, kančiiir od provincije Volića, kančilir i prokurator od m. p, provincije poljicke, kančciir od p. Općine Polic, kančilir od p. obćine. župe poljicke i si. Do XV. stoljeća taj pisar u Poljicima nije bio izborno lice, što se vidi iz članka 48. Statuta, gdje se kaže: "Ove godine 1485. od rođenja Kristova, dana 18. mjeseca srpnja zaključiše Poljica da moraju držati zaprisegnutog općinskog kancelira koji mora dobiti svake godine 20 ovnova ili za svakoga ovna 39 bolanča (vrsta mletačkog sitnog novca)

Prokuratori (prakaturi) su obavljali poslove pravosuđa na području Poljica. Tih sudaca bilo je dvije vrste: jedni Članovi poljičkog Stola i suci vrhovnog suda, a drugi odvjetnici parničara, I oni se u ispravama susreću pod različitim nazivima. Pravosudne poslove obavljali su kolegijalno, a osude u svim instancama donosilo je sudsko vijeće. Nakon donošenja redovito su ovjeravane poljičkim pečatom i kančelirovim potpisom prije kneza.

Pristavi su bili pomoćni službenici Stola. Djelovali su kao izvrsni organi vlasti, prvenstveno poljičkih sudova, pri sudskim pozivima, pri utvrđivanju javnih poslova, u poslovima s prometom nekretnina, pri formuliranju oporučnih odredbu i Lome si- Za razliku od funkcije pristava kao pomoćnog službenika u drugim hrvatskim izvorima, Poljički statut daje im "snažnije odrednice i na jedinstven način definira primarnu funkciju pristava kao osobe čija usmena izjava uživa snagu javne vjere, nimalo manju od isprave ovjerene od državnih organa". Pristavi su u sudu bili neposredna spona između tuženika i suda, jer su tuženici na sud pozivani preko pristava.

Stanovitu pomoć pružali su sudstvu i porotnici (conjuratores, suprisežnici). Oni su polagali prisegu zajedno s optuženim ili tužiteljem koji jamče za stranku kan ličnost, a ne za njegovo djelo. U Gornjim Poljicima postojali su i porotnici - prisežnici, koji su kao zakleti vijećnici rješavali po selima manje sporove. Sudstvu su pomagali i mali knezovi ili katunari, jedini lokalni ili mjesni organi vlasti. Oni su vodili katunske zborove/ kao što je veliki knez vodio Općen kupan, zbor za sva Poljica. A. Laušić spominje kao važnu ličnost i poljičkog izvanjskog vikara, koji je bio predstavnik splitskog nadbiskupa u Poljicima. On je imao onoliko vlasti koliko mu je udijelio nadbiskup.

 

Izvor: OMIŠKA KRAJINA, POLJICA I MAKARSKO PRIMORJE /Piše: Bože Mimica/

 

  

 

 

     Back                                                                                                         Top of page