Život i rad poslije oslobođenja K. L. Buchenwalda (Pave Matulić)

Život i rad poslije oslobođenja K. L. Buchenwalda /8. nastavak/

11. travnja 1945, god. smo oslobođeni. Um nam to nije mogao shvatiti. Bilo je teško odjednom zaboraviti na sve ono što sam proživio. Što sad... što znači sloboda... Što znači napustiti logor i napokon povratiti se kući... Mislio sam na svoje drage u domovini, na glad sada u slobodi... Bojao sam se da sada ne izgubim život. Logor je slobodan... logoraši su slobodni.

I sutradan nije bilo kruha, već samo jedan margarin (veličine kutije od žigica). Toga dana bio je prvi slobodni apel (brojanje logoraša), kada se na "apel placu" postrojilo oko 21.000 bivših logoraša. Gladnih, gologlavih; logorom se prolomila Internacionala na 12 evropskih jezika. Gromko se pjevalo, iz duše. Vode nije bilo 5 dana... Osim gladi bila je i prisutna žalost za 6.000 drugova logoraša koji su 10. travnja 1945. evakuirani i putem do Weimara ubijeni. Grozni su nam, ali slobodni dani. Stigla je voda i hrana, ali bez kruha.

Iz Weimara i ostalih gradova prisilno su poslije oslobođenja , po naređenju Amerikanaca, dovedeni u logor esesovci da vide svoja zvjerstva, krematorij, trupla koja nisu uspjeli spaliti. Zgražali su se nad onim što su vidjeli i sa sobom su ponijeli uspomenu na svoj barbarizam.

Dvorište krematorija K. L. Buchenwald, - 23. april, 1945.

Svi komiteti raznih nacija, pa tako i jugoslavenski, počeli su aktivno djelovati. Na čelu jugoslavenskog komiteta nalazio se je drug dr Rudi Supek. Koncentracioni logor Buchenwald služio je kao sabirni logor. Iz Jugoslavije smo uvijek imali vijesti. Mi omladinci u 1 sat poslije pola noći, hvatali smo vijesti, i to kao diktat, koje smo umnožavale na pisaćem stroju, tako da su drugovi već ujutro imali svježe vijesti iz Jugoslavije.

25. IV 1945. omladina bira svoje rukovodstvo u koje ulaze: Hanzelj (Slovenija), Mogić (Hrvatska), Lenarčić (Slovenija), Pivac (Hrvatska) i Stojanović (Srbija). Poslije stanovitog vremena drug Lenarčić i Stojanović idu na dužnosti po ostalim gradovima Njemačke da okupljaju Jugoslavene i organiziraju aktivni rad, a na njihovo mjesto su kooptirani drug Lukas i ja. U logoru smo organizirali aktivan rad i tim povodom izdali smo 6 brojeva našeg omladinskog lista, "Glasa omladine", tipkanog na pisaćem stroju, s ilustracijama druga Slade iz Splita, koji su se umnožavali i slali po svim većim mjestima (logorima) po Njemačkoj.

Zaslugom pojedinih drugova, a naročito druga Pareniča iz Slovenije, zaplijenili smo tiskaru u Weimaru i osposobili je tako, da smo već 10. svibnja 1945. počeli izdavati list "NAŠ GLAS" (glasilo Jugoslavena u Njemačkoj), koji je stalno slan po čitavoj Njemačkoj. Ukupno je do našeg odlaska iz logora izdano 16 brojeva (do 4. srpnja 1945). Posjedujem ih u mojoj arhivi.

Važno je napomenuti da smo već od jedanaestog broja u "Našem glasu" imali jednu omladinsku stranicu, pod naslovom "Glas omladine" tako, da se i naša omladinska riječ širila širom čitave Njemačke.

Praznik rada i Dan pobjede svečano smo proslavili u logoru. Međutim za nas Jugoslavene najveličanstvenija proslava bila je proslava Titova rođendana u Buchenwaldu. Možemo je nazvati i međunarodnom, jer je poprimila veličanstveni karakter. Izredali su se razni govornici iz Jugoslavije: drug Čolić, Vaso Kovačević, Zidar, Lenarčić i Hanzelj, te sovjetski pukovnik, Sergej Kotov, koji su prikazali veličinu borbe jugoslavenskih naroda protiv okupatorskih osvajača, njemačkog fašizma...

Kada smo se malo oporavili, mi omladinci, priređivali smo i drugarske, sportske utakmice sa španjolskom, rumunjskom i mađarskom omladinom. Rumunjskim i mađarskim omladincima smo pomogli da ih Amerikanci ne sprovedu u Francusku (a zatim u Englesku i dalje). Pomogli smo manifestacijama, uzvikujući parole: "Hoćemo kući"... Vidljivo je da su Jugoslaveni, a naročito jugoslavenska omladina, dali sve od sebe i za vrijeme svoga boravka u logoru i poslije oslobođenja.

Radio-Pariz je javljao poimenično spisak preživjelih logoraša iz K. L. Buchenwalda, a zatim obavještavao o našim pripremama za povratak u domovinu. Poslije Pariza obavještenja je počeo davati "Radio-Prag": "Matulić Pave oslobođen i vrši pripreme za povratak u domovinu" čula je u Ravnicama bivša obitelj drugarice Brkanović Radojke. Tako je i moja majka doznala da sam još živ. I dalje je slušala obavještenja preko Radio-Praga, a zatim i preko Radio-Beograda te tako doznala za moj povratak.

Približavao se dan našeg povratka u domovinu, ali nema prijevoznih sredstava. Obećavaju Amerikanci, obećavaju Austrijanci, mi tragamo za gorivom, za naftom i benzinom, ali nema prijevoznih sredstava. Moji drugovi doznali su da se u Zwickau (Cvikau) nalazi u logoru jedna Omišanka, koja se isto tako sprema za povratak kući. To je bila sestra našeg Gvida - Alma Lučić. Sreli smo se tek u Omišu.

Napokon, stigla su teretna kola iz Čehoslovačke. Nije im bila potrebna ni nafta ni benzin, već su se kretala na drva, kao peć koju smo morali stalno ložiti - što bolje ložiš, kola bolje idu. 6. srpnja 1945. s hranom iz UNRINIH paketa krenuli smo iz K. L. Buchenwalda.

Fotografije (nepoznati autori): obrada/dizajn/dodatni tekst uz fotografije: Ugo Matulić