Prag	Bratislava

Budimpešta

Nastavljamo vlakom prema Budimpešti. Dugo putovanje. Nikako da stigneš kući, nema vlakova, razrušene pruge, moramo čekati. Napokon dolazimo u Budimpeštu. Dočekali su nas predstavnici Crvenog križa. Nemamo više hrane, jer su se naše zalihe iscrpile. Nemamo novca i ništa ne možemo kupiti, a ono malo robe koje smo sa sobom nosili, teško je bilo prodati, jer nismo znali da li se od odjeće kod kuće još nešto nalazi. Nemamo ni smještaja. Spavali smo na otvorenom, na željezničkoj stanici, koja je u ratu bombardirana. Nastaju nesnosni sati, opet nastaje glad, a nikako da krenemo dalje. Prolaze dva dana i dolazi naredba da naš vlak ide za Jugoslaviju, ali da staje na drugoj željezničkoj stanici. Morali smo po suncu pješačiti 4 km. I to je prošlo. Bili smo bar slobodni. Krećemo prema našoj granici, oduševljenju nikad kraja. Dolazimo u Suboticu. Opet nastaju nesnosni dani, jer smo bili smješteni u zatvor, nabijeni u malim prostorijama. Bila je velika vrućina, zagađena voda, mjesec srpanj.

Naše vlasti nas odmah nisu pustile kućama jer su prethodno izvršili provjeru, kako i na koji način smo došli do logora. Tek tada smo dobili vojnu objavu s kojom smo krenuli kući. Nas 12 omladinaca krenuli smo prema Zagrebu, jer drugih pruga nije bilo. U vlaku smo naišli na razumijevanje naših građana, jer su sve oči bile uprte u nas. Naši kupei punili su se hranom, naročito cigaretama, jer smo ih bili željni. Mi logoraši o ovoj susretljivosti još i dan danas pričamo.

Zagreb

Dolazimo u Zagreb. Znam da smo se smjestili pod vedrim nebom za željezničkoj stanici. Željni smo bili nekog poznatog, znali smo da u Zagrebu moramo naći kojeg Splićanina ili Omišanina. Oko pola noći sjetio sam se adrese pok. Mate Stanića, drvodjelca, koji se još prije rata nastanio u Zagrebu (do tada u Zagrebu nisam bio). Poslije ponoći, ja i moj drug Tonći Mogić, pošli smo u potragu. Za sat vremena, uz pomoć milicionara, našli smo pok. Matu. To mi je bio prvi susret sa poznatim Omišaninom. Tu sam doznao i za adresu obitelji Brajevića (radio je prije rata u tvornici "Cetina" u Omišu). Ujutro smo i njega posjetili. Tu sam doznao da mi je otac umro, da je majka živa, te da mi se brat Boris nalazi u Zagrebu. Sjećam se da sam posjetio i brijačnicu pok. Tome Rabara i u njoj susreo našeg Stipu Gudelja, koji mi je na silu ponudio i nešto novca (po prvi put poslije rata imao sam naš novac u džepu) i sjećam se da sam čitav novac ostavio na zagrebačkoj tržnici, kupivši svježih šljiva, kojima sam obradovao drugove na željezničkoj stanici.

Kako doći do kuće? U vlakovima nema mjesta. Neki drugovi su se pobrinuli da dođu do kamiona i preko druga Vicka Krstulovića, koji se je tada nalazio u Zagrebu. Taj nam kamion nije bio potreban, jer smo u Zagrebu sreli naše drugarice koje su prisustvovale I. kongresu AFŽ-a, koje su nas rado primile u vlak, a ujedno dobro hranile. S toga puta sjećam se drugarice Slavenke Pešic. Nastavili smo put prema Rijeci, a zatim parobrodom prema Splitu. Suznih očiju rastao sam se od svojih drugova.

Omiš

A sad, kako do Omiša? Nema nikakvog prijevoznog sredstva. Krenuo sam pješke prema mom dragom Omišu i to sa svom prtljagom. Pješačio sam do raskršća prema Žrnovnici, ali dalje nisam mogao. Tada je naišao neki kamion i prevezao me do Omiša. Poslije 21 dana putovanja 27. srpnja 1945. godine stigao sam u Omiš.

Preživjeli logoraši K. L. Buchenwalda posjećuju bivši logor barem svakih 5 godina, na godišnjice oslobođenja. U Aleji nacija, u kojoj se nalaze spomen-grobnice svih naroda Evrope, i mi Jugoslaveni polažemo vijence našim palim drugovima. Masovni posjet logoraša iz Jugoslavije  na Dan oslobođenja logora, 11. travnja, bili su 1958, 1960, 1965 i 1970. godine. (Svršetak feljtona) Napomena redakcije: Danas kada slavimo 30-god. ustanka naroda Jugoslavije, njegujući tradicije naše NOB-e, da bismo se podsjetili i patnja naših logoraša, bilo bi dobro da se za vrijeme satova povijesti u više razrede osmogodišnje škole i u gimnaziju pozove drug Pave Matulić, i razgovara s njime, naročito sada poslije objavljivanja njegovog feljtona. Vjerujemo da će se pisac ovog feljtona odazvati pozivu.

 

Chemnitz¹ - grad u Njemačkoj koji se zvao Karl-Marx-Stadt od 1953. do 1990. godine