Preživio sam bombardiranje Buchenwalda (Pave Matulić)

Jednog dana, došao je kraj mom radu u najstrašnijoj komandi u Buchenwaldu - u kamenolomu.

Iz naše barake morali smo svi iseliti jer su pristizali novi logoraši. Prebačeni smo iz malog logora u veliki.

Bilo je 24 sata oko ponoći. Nas oko 20 dobili smo prekomandu za spavanje u bloku 17. U logoru je bilo oko 68 blokova i to; od 1-50 "Veliki logor" (uglavnom zidani blokovi) i od 51-68 "Mali logor" (drvene barake ograđene žicom).

Po dolasku u blok 17 bio sam kao kost i koža. Oči su mi bile crvene i upale. Rukovodioci baraka ili pojedinih komandi bili su uglavnom nijemci (logoraši koji su zatvoreni ili internirani uglavnom odmah po dolasku Hitlera na vlast, iza 1933. god.) Bili su dobri drugovi - većinom komunisti. Mom kapu (rukovodiocu) izgledao sam previše upadan, ujedno je vidio, po trokutu na prsima, da sam Jugoslaven. U jedan notes zapisao je moj broj - 35486. Tada nisam znao zašto.

Svako jutro ponovo brojanje, ali poslije brojanja jednog jutra broj 35486 bijaše pročitan s napomenom da izađe pred stroj. Došao sam pred kapu bloka. Naredio mi je da ne idem na rad u kamenolom, već da s njim idem u blok - baraku. U prvi mah nisam shvatio sto se sa mnom događa. Drugovi su išli na rad u svoje komande a ja u blok 17. Kad sam došao u blok naređeno mi je da čistim, te da naložim vatru. Od zadovoljstva nisam mogao vjerovati. Grijem se uz peć, oslobođen od rada u najstrašnijoj komandi logora - kamenolomu. Sada, uz peć, gledam kroz prozor kako pada snijeg. Nisam mogao povjerovati da sam suh, da su mi tople noge, da je toplo čitavo moje tijelo. Bio sam spašen! Ove trenutke nikako ne mogu zaboraviti.

Sjećam se kada mi je kapo naredio da mu ogulim kuhane krumpire i da koru bacim u kantu za otpatke, ja sam koru sakrio u praonicu i poslije 10 minuta svu koru pojeo. Bila je slađa od šećera.

U nedjelju poslije podne, jedino slobodno poslije podne u tjednu kad se u logoru ne radi pošao sam, uobičajeno, na sastanak na zborno pjevanje kojim je rukovodio drug Martinjak Šime (sada nastanjen u Koruškoj). I danas posjedujem, u mom ličnom muzeju, 4 pjesme sa zbornog pjevanja. Tu nam je bila jedina mogućnost da se sretnemo sa svojim drugovima, da doznamo kakve su vijesti s ratišta, da se bar nadamo završetku rata, a ujedno tu sam se pohvalio drugovima da sam se napokon oslobodio rada u kamenolomu.

Po dolasku u blok 17 koji je bio pun logoraša (većinom iz Poljske) pojedini Poljaci upirali su prstom na mene, ali nisam znao zašto... Opazio sam da se na stolu nalaze otvoreni paketi, a pošto sam ja preko dana nalazio u logoru, postojala je mogućnost da iz paketa nešto nestane, da ja ukradem. Sada, ako je, po njihovom mišljenju, to tako odoh ja, nitko me ne može spasiti. Ubit će me!... Srećom tako nije bilo, na stolu su bili paketi od umrlih logoraša Poljaka. I ja sam dobio nešto malo pečenog kruha, suhog voća i oko 10 dkg masti. Bio sam veoma obradovan. Sjećam se da sam mast razdijelio na 10 jednakih dijelova i da sam ih podijelio svojim drugovima, iduće nedjelje, od kojih sam i ja često ponešto dobivao. Drugarstvo je bilo na visini.

Poslije 15 dana logoraši koji su bili u ovom dijelu logora ponovo su počeli premještati se. Nadolazili su novi. Svi poznati su otišli a ja sam ostao i dalje. Jednog dana puče glas da logoraši koji se nalaze u ovom bloku odlaze na istočni front. Tako se je i dogodilo. Bio sam zabrinut, ali je postojala nada da će mi u buduće biti bolje. Bio sam zadovoljan jer sam znao da sam se kamenoloma zauvijek rješio. Kapo mi je rekao da sam preporučen kod Jugoslavenskog komiteta u logoru da se za mene u logoru nađe neki posao. Ponovo sam bio zabrinut, jer sam morao i ja napustiti blok 17. Došao sam u blok 39. Uhvatila me je logorska policija, misleći da sam s rada pobjegao. Tako sam se našao među bjeguncima s kojima sam morao raditi. Prenosili smo ljudske i životinjske izmetine. Smrad bijaše užasan. Vukli smo vučje saonice. Pravio sam plan, kako se ovoga rješiti prije završetka radnog vremena jer je stvarno bilo nesnosno. Sreća je bila što smo prolazili uz moj blok 39. Uspio sam pobjeći. Tako sam se rješio i toga strašnog posla.

Poslije par dana došao je u blok drug Figar Slavko (sada nastanjen u Kočevju - Slovenija) i obavijestio me je da ću se sigurno zaposliti u praonici i komandi Wescherei ("Vešerai"). O zaposlenju u komandi "Vešerai" posjedujem izlizanu potvrdu.

Napokon sam bio spašen, iako mi je čitavo tijelo bilo u ranama i leđa otečena. Rane i otečena leđa liječio sam na toplim cijevima u praonici. Radio sam u noćnoj smjeni a kapo je naredio predradniku da mi svako veče dade nešto pojesti. Malo po malo "od kostura" počeo sam se ponovo oporavljati. rane po tijelu počele su zacijeljivati. Bolovi na leđima su nestajali. U početku su mi mnogi logoraši davali nešto jesti. Sjećam se, jednog dana sam pojeo 13 litara juhe. Osim toga, više nisam bio izložen studeni kao do tada. Na nogama sam napokon i čarape imao.

Sjećam se i druga Steve Rašević iz Đenovića - Boka Kotorska, koji se je ustajao svaki dan u 4 sata, nosio hranu, te za to dobivao svaki dan po jedan litar juhe, a od toga je meni davao, uglavnom svaki dan po pola litre. (Poslije rata, 1965. god., bio sam u gostima kod njega).

Jedne nedjelje, u komandi praonice, kapo je sazvao sastanak i s onima koji su znali njemački jezik održao je sastanak. Zaključci sastanka bili su slijedeći: likvidirati jednoga psa te ga u kuhinji pripremiti za ručak. Svi su pristali osim Jugoslavena. Kad se pripremljeno jelo počelo posluživati, sam miris ošamutio je i nas Jugoslavene, tako da smo konačno pristali i počeli jesti psa. Dok sam jeo psa došao je do mene kapo praonice i potapšavši me po ramenu rekao: "Willst du noch Matulić?" ("Hoćeš li još Matuliću?") ... I drugu porciju slatko sam pojeo.

Svi interesantni događaji se odnose na drugarstvo, hranu i zdravlje. Svaki zalogaj kruha, svaka porcija hrane u takvim teškim danima čovjeku se usjekla u srce i takvi momenti se nikad ne mogu zaboraviti. Ne mogu zaboraviti ni druga Zvonka Hanzelj iz Metlike koji je u ono vrijema dobio, osim svoga sljedovanja, 20 dkg kruha, pojeo je 10 dkg, a meni dao 10 dkg. I danas smo dobri drugovi pa se često dopisujemo i posjećujemo... U Metlici, gdje sada živi, imali smo susret preživjelih logoraša Slovenije i Hrvatske i na toj proslavi sam prvi put priredio izložbu izvan Omiša o koncentracionim logorima "Živima na opomenu, žrtvama na slavu". Uz moje dokumente bili su prisutni i originalni dokumenti druga Slavka Figara iz Kočevja.


Ove fotografije prikazuju fotografije bombardiranja koncentracionog logora Buchenwald 24. kolovoza 1944. godine. Slika lijevo prikazuje stanje prije bombardiranja (logoraške barake u gornjem desnom uglu, SS-ovačke kasarne u polukrugu i susjedne zgrade i "Gutsloff" tvornica ratnog materijala - dolje desno). Slika u sredini prikazuje direktno bombardiranje "Gutsloff" kompleksa i SS-ovačkih kasarni. Slika desno prikazuje situaciju nakon bombardiranja: velike štete nanesene "Gutsloff" kompleksu a odredeni broj bombi ja pao i na logoraške barake. Prema nekim procjenama poginulo je do 8.000 logoraša. (Nacionalna Arhiva S.A.D., RG 342-FH, 3A22603, 3A22601, 3A22604)

24. VIII 1944. god. je bombardiran koncentracioni logor Buchenwald. Radio sam u smjeni po danu. bilo je 12 sati i 10 minuta. Saveznički avioni prelijetaju logor. Logoraši su sretni kada nad logorom lete avioni - što više bombardiranja rat će prije završiti. U jednom momentu avioni su se počeli vraćati natrag nad logor. Otpočelo je bombardiranje. Naravno, odmah sam potražio sklonište. Izgledalo je da kao da se čovjek nalazi na uzburkanom moru. Bombardiranje i jaki pritisak zatvarao je uši, a misli su stale.

Skladište - mjesto gdje sam se sklonio za vrijeme bombardiranja Buchenwalda 24. kolovoza 1944. godine (Današnji Muzej Buchenwalda) - vidi se ostatak "Goetheovog hrasta" ispred mjesta gdje se nekada nalazila "Praonica".

Rezultat bombardiranja: sve je sravnjeno sa zemljom izvan logoraškog kruga, sve SS-ovačke kasarne srušene. Porušene su i tvornice ratnog materijala, motora, a unutar logora je palo par zapaljivih bombi. Izgorila je i naša praonica, ali smo je obnovili u roku od mjesec dana.

Ovo veliko bombardiranje logora Buchenwalda SS-ovci su iskoristili na taj način što su u noći 18. kolovoza 1944. god. u logor doveli sekretara CK KP Njemačke Ernest Thälmanna i zapalili ga u krematoriju s objašnjenjem da su ga saveznički avioni ubili prilikom bombardiranja. (Član nezavisne socijaldemokratske partije postao je 1917. god. 1920. god. postaje član KP Njemačke, a zatim je izabran u CK. predsjednik CK KP Njemačke postao je 1925. godine. Uhapšen je 3. III 1933., a po dolasku Hitlera na vlast i likvidiran u K.L. Buchenwaldu).

Fotografije (nepoznati autori): obrada/dizajn/dodatni tekst uz fotografije: Ugo Matulić