Logoraši su pjevali (Pave Matulić)

Koncentracioni logor "Dachau" (fotografija snimljena poslije oslobođenja, 1945. godine)

KONCENTRACIONI LOGOR DACHAU JE POSLIJE RATA UGLAVNOM UNIŠTEN, ALI POD PRITISKOM JAVNOSTI ON JE MORAO BITI OBNOVLJEN U POSLJEDNJIH 5 GODINA SA VRLO MALO STAROG IZGLEDA, ALI U VELIČANSTVENOM MUZEJU, SLIKE I EKSPONATI PRIČAJU O STRAHOTAMA UŽASNOG ŽIVOTA

...Šesti dan nismo ništa jeli. Kroz Njemačku i dalje prolazimo u vagonima za stoku i napokon se zaustavljamo u bombardiranom Münchenu. Tko zna po koji put kompozicija je stala - esesovci kriče: "Raus... šnel!" (Izlazi... brzo!). Gdje smo stigli? Tabla nam zaslijepi oči. Bio je to koncentracioni logor "Dachau". U to vrijeme nismo znali da je da je to logor gasnih komora. Bilo je jutro. Izišli smo iz vagona nakon dana napornog putovanja. Gdje smo, što će s nama? napokon ugledasmo logoraše u zebrastim odijelima. Neki nas promatraju, a neki prolaze pognute glave, isto kao da nas ne primjećuju, nismo znali da li od straha ili od sažaljenja. U koloni po 10 vukli smo se na odredište po utrtoj sniježnoj stazi malaksali od gladi. Stigli smo pred kupatilo. morali smo skinuti svu našu odjeću i predati je. Ostali smo goli na snijegu. Bio je to 11. listopada 1943. godine. Čekali smo. Svaka minuta bila nam je vječnost, nikako da dođe vrijeme da nas okupaju te da i mi dobijemo logoraška odijela. Zbijali smo se jedan uz drugoga, i bili smo stalno u pokretu, jer bi se inače smrzli. Pitali smo se zašto nas ovako drže. Nastao je metež jer smo žamoreći protestirali. Kad su se otvorila vrata od kupatila, mislili smo da dolazi vrijeme kupanja, ali esesovci su nas šmrkovima polijevali sa hladnom vodom koja se na nama smrzavala. Bio je to početak patnji i užaša. Prolazile su duge minute. Bilo je neizdrživo. prošao je čitav dan. Od jutra do mraka stalno smo čekali. Pojedini drugovi počeli su padati u nesvijest od gladi i hladnoće. Dočekali smo svitanje. Počelo je šišanje, dezinfekcija (šišanje je bilo sasvim nisko, a zatim su nam povukli crtu od čela do potiljka). Teško je ove trenutke opisati. Mnoge naše drugove više nikada nismo vidjeli iako su tek stigli u "obećanu zemlju".

Moguće je da u kupaonici nikada ne ugledamo vodu, već da nas plin uguši, jer svatko ko ulazi u kupatilo dobiva ručnik i sapun. Ulazili smo u kupaonicu i čekali što će se dogoditi. Para je zamaglila kupaonicu. Ili je para ili plin? Bila je to para jer iza pare šiknula je voda. Poslije kupanja onako goli izišli smo iz kupaonice po odjeću. Neki su dobili i zebrasta odijela i klompe-cipele od izdubljenog drva. Izgledali smo bijedno. Dobili smo i hranu... Kako je bio sladak kruh nakon 8 dana gladovanja.

Smješteni smo u barake u karantenu. Sjećam se ruskih zarobljenika koji su u krugu, u sjedećem stavu, pjevali njihove tužne ruske narodne pjesme. Ruskim drugovima davali smo i kruha od našeg dijela, samo da nam pjevaju, jer ta pjesma nam je dizala moral, a zaboravljali smo na patnje koje nas očekuju.

U barakama smo porazmješteni uglavnom na 3 kata tako da je pojedincima bilo zbog iznemoglosti otežano penjanje na treći kat. Osim ovih neugodnosti u logoru su harale uši kojih smo se teško mogli osloboditi, jer se je rublje rijetko mijenjalo. Sjećam se drugova koji nisu mogli sve ovo izdržati i zauvijek su nas ostavili. Ni sada ih ne zaboravljamo. Preživjeli logoraši će i ove godine posjetiti koncentracioni logor Dachau i položiti lovor vijenac na zajedničku grobnicu u svibnju 1970. god. povodom 25. godišnjice oslobođenja.

Stalno su pridolazili novi logoraši raznih nacionalnosti, tako da je u karanteni ostalo i pretijesno i poslije 18 dana našeg boravka u K. L. "Dachau" razdvajaju nas Jugoslavene. Jedni ostaju raditi po raznim komandama, a drugi odlaze u nepoznatom pravcu. Među drugovima sam bio i ja. Bilo je to 30. listopada 1943. god. Morali smo ostaviti svoje drugove sa kojima smo dijelili i zlo i dobro, jer italijanski zatvor Perugia nas je tako zbližio da smo se osjećali kao braća. Izlaza nije bilo, morali smo se pokoravati esesovačkoj mašini.

Ponovo se sa svojim drugovima ukrcavamo u "konjske vagone" i krećemo u nepoznatom pravcu. Naša kompozicija je išla u neizvjesnost. U popodnevnim satima 31. listopada 1943. bilo je tmurno kišno vrijeme i ponovo iskrcavanje na nekoj željezničkoj stanici. Bio je to Weimar. Kasnije smo doznali da je to bio centar njemačke kulture u kojem su živjeli Goethe¹ (Gete), Schiller²(Šiler), Herder³ i drugi koji tada nisu ni sanjali da će njihovo mjesto stanovanja i rada poslije njihove smrti biti zabilježeno kao mjesto barbarstva - fašističke tiranije i zločina.

Natpis na ulaznim vratima Buchenwalda

Orkestar koncentracionog logora Buchenwald

Zatim je uslijedilo ponovno prekrcavanje u "konjske vagone". bilo nam je rečeno da ne idemo daleko. Na uskotračnoj pruzi nakon 6 km vožnje ponovo iskrcavanje. Prebrojavanje. Išli smo u koloni po deset marševskim korakom kroz logorska vrata, uz zvukove logorske muzike. Muzikanti su bili obučeni u plave jakne i crvene hlače , a to je bila odjeća kraljeve garde bivše jugoslavenske vojske. Kakav cinizam. Na željeznim vratima kapije mogli smo pročitati riječi "JEDEM DAS SEINE" što u prijevodu znači "Svakom svoje". Bio je to koncentracioni logor "BUCHENWALD".

Izvor teksta: "Odjek Mosora" - Omiš, travanj-svibanj 1970. godine - Broj 6-7

Fotografije (nepoznati autori): obrada/dizajn/dodatni tekst uz fotografije: Ugo Matulić