Buchenwaldski krematorij (Pave Matulić)

Radilo se dan i noć poslije bombardiranja, jer je trebalo obnoviti sve porušeno. Praonica je ostala bez krova, strojevi za pranje i centrifuge, sve pokvareno. Sjećam se, budući da centrifuge nisu radile, morali smo cijediti i debele kapute i ocijediti ih u prisustvu esesovaca... naprosto su nam se ruke smrzavale. Bili su to teški dani i svaki dan bivali su sve teži što se rat bližio kraju. Kako se je suzavao osvojeni njemački teritorij, tako se logor punio novim logorašima, koji su pristizali iz čitave Evrope. Logorske barake, koje su rađene za najviše 500 logoraša, sada su primile i oko 2.000 logoraša... nastaje jače ugnjetavanje... lošija hrana... a KREMATORIJ je gutao sve veći broj žrtava.

BUCHENWALDSKI KREMATORIJ... kuća strahote, kuća mučilišta... kuća smrti, tamo gdje se i živi i mrtvi pretvaraju u pepeo, odatle oni, koji su ušli, više nikada neće izići, oni koji su ušli i živi i mrtvi više nikada neće vidjeti svoje drage... svoju dragu domovinu. To bijaše mučilište na razne načine, koji se ne daju opisati. U to se svatko može uvjeriti na licu mjesta, kada posjeti logor, jer je krematorij pretvoren u muzej, a sam za sebe govori o strahotama koje su se u njima dešavale.

Ipak želim da naši dragi čitaoci mojim opisom dobiju barem jednu određenu sliku u strahotama.

Zgrada s visokim dimnjakom opasana je drvenom ogradom. Jedna ulazna vrata su služila za ulazak pojedinaca, a druga veća vrata za ulazak kola koja su bila obložena cinkom, i u kojima su se trpali mrtvi logoraši. Još jednom prije opisa moram naglasiti, da čovječji um ne može shvatiti kako i na koji način su mučenja vršena. Danas se to uopće ne može shvatiti, kakvih su se metoda esesovci latili da bi uništili svoje protivnike.

Ako je oveću grupu moralo ubiti, a zatim spaliti onda se ovako postupalo: logoraši bijahu postrojeni jedan po jedan uz ogradu krematorija, tako da je kroz vrata jedan po jedan ulazio. Čim je jedan ušao, a odmah iza vrata bio je kosi otvor, logoraš je gurnut u podrum krematorija. Dolje bi ga dočekali dva logoraša radnika. Drvenim mlatom udarali bi ga u glavu da se onesvjesti, zatim ga svlačili i polagali na lift na suprotnu stranu podruma. Liftom bi ga dizali gore u unutrašnjost krematorija. Zatim bi ga uvukli u otvor peći. Tako su se ti ogavni postupci neprekidno odvijali u 4 buchenwaldske peći.

Drugi način bio je vješanjem, a odvijalo se ovako: dva logoraša uz prisutvo esesovaca dočekali bi logoraša, kojeg bi svukli, a zatim (u podrumu su sve unaokolo bile su kuke u razmaku od pola metra) bi mu oko vrata postavljali omču. Podigli bi ga na stolicu uza zid i omču pričvrstili o kuku, a zatim odmakli stolicu tako, da je logoraš ostao visjeti. Poslije toga odvijao se prethodni postupak, bacanje logoraša u peć.

Mi preživjeli logoraši uvjerili smo se u ovakve prizore tek poslije oslobođenja, jer nam za vrijeme rata nitko nije znao kazati što se u krematoriju dogada. Oni logoraši koji su u njemu radili i sami su poslije u krematoriju završavali. Teško je sada gledati te prizore, ne prizore vješanja, već zid, originalni zid, na kojem se i danas vide ožiljci i posmrtni znoj.

Važno je napomenuti da su krikovi koji su izlazili iz usta logoraša bili prikrivani zujanjem velikog ventilatora, tako da se uopće nisu mogli ćuti.

U krugu krematorija, unutar ograde nalazila su se i vješala. Jos gori način mučenja bio je slijedeći: u krugu krematorija nalazilo se više rupa dubokih oko 10 metara. Pri dnu su bile vlažne. Logoraš je užetom spuštan i tako ostavljen sve dok je pokazivao znakove života. Bilo je i malih pasjih kućica, u kojima je mogao stati zbijeni logoraš. Tu je ostajao sve dok ga glad i studen ne uništi.

U početku, od osnutka logora, bila je samo jedna peć s dvojim vratima, ali uslijed naglog pristizanja logoraša esesovci su izgradili još jednu peć.

Odmah do peći, u krugu krematorija, bila je jedna soba za mrtva tijela logoraša, a do nje i dvorana za seciranje i razne eksperimente. Tu su se kidali razni dijelovi tijela i preparirali, i slali na ispitivanja u Berlin. Primjerak preparirane čovječje glave čuva se u Nacionalnom muzeju u Berlinu. (Vidio sam ga prilikom posjeta Berlinu 1968. godine), dok se u muzeju u Buchenwaldu nalazi kopija čovječje glave, koju su izradili studenti sveučilišta u Berlinu.

U ovoj dvorani najkrvoločniju ulogu odigrala je žena zapovjednika logora, Ilza Koh [Ilse Koch]. Ona je jedna od najsvirepijih ratnih zločinaca među ženama, za koje zna naša generacija.

Ilse Koch u poslijeratnim godinama dobivala je razne nazive, kao "Vještica iz Buchenwalda" ili "Hijena iz Buchenwalda", i nalazila se među 22 nacistička oficira iz Buchenwalda koji su osuđeni kao ratni zločinci na smrt ili na doživotnu robiju. Ona je počinila bezbroj ubojstava, bičevala je logoraše bičem, koji je stalno sa sobom nosila za vrijeme jutarnje smotre, određivala je sama tko će od logoraša biti bičevan i ubijen.

Dokazni materijal nakon oslobođenja Buchenwalda - Preparirani ljudski organi, čovječje glave i primjerci ljudske tetovirane kože (abažur za svjetiljku je napravljen od ljudske kože kao i uokvirena slika)

Po dolasku novih logoraša, ona je osobno prisustvovala svlačenju logoraša do gola, pratila tetovirane logoraše i dala ih ubijati, zatim bi im dala oguliti kožu za pravljenje abažura za svetiljke, za rukavice i poveze za knjige. U njezinoj vili mogli su se vidjetii njeni prozori ukrašeni s tetoviranom ljudskom kožom. Postolja za svjetiljke bila su izrađena od ljudskih kostiju.

Ilse Koch napušta sud u Dachauu, travanj 1947. godine

Za svoja zlodjela bila je 1947. godine osuđena na smrt, ali se izvukla. U zatvoru je zatrudnjela s američkim stražarom tako da joj je kazna smanjena na doživotnu robiju. Važno je napomenuti da ju je američki komesar u Njemačkoj nakon 4 godine tamnovanja pomilovao i pustio na slobodu, ali poslije negodovanje svjetske javnosti i žrtava nacizma, zapadnonjemački sud je ponovno osudio na doživotnu robiju. Početkom rujna 1967. u svojoj 61. godini života, Ilse Koch izvršila je samoubojstvo u zatvorskoj ćeliji, objesivši se o zatvorske rešetke. Svom 19-godišnjem sinu, kojeg je rodila u zatvoru, ostavila je poruku s riječima: "Ubit ću se, jer je smrt za mene oslobođenje". - Sva svjetska štampa pisala je o ovom događaju.

Fotografije (nepoznati autori): obrada/dizajn/dodatni tekst uz fotografije: Ugo Matulić