A Nediljka nije bila kao ovi današnji likari što samo misle koliko će love nesritnom i bolesnom svitu uspit izmust. Njoj je samo toplo dječje i ljudsko hvala bilo sasvim dovoljno.

No ipak neka nepisana pravila su se znala. Triba si uvijek, bez obzira kako te bolilo, pazit na ponašanje i birat riči, pogotovo ne beštimat, i nisi se smija derat bez veze, jerbo si ipak zna da mora malo bolit' kad se zglob "namišta". E, da, ako si moga triba si doć' barem sa zavojem.

Kod tete Nediljke si uvik moga pozvonit i uć' zgužvan i "polomljen", a izić "namišten" i sritan jer oni što bi odmah otišli na Firule dobro bi se zajebali i odmah bi završili u gipsu, a nerjetko bi im kost krivo zarasla, pa bi se moralo lomit "na živo", pa opet sve ispočetka ... Ajme! Znajući to, "slomljeni" i upućeni svit je uvijek prvo dolazio kod tete Nediljke.

A bilo je kod nje i poznatog svita a ne samo nas dice i lokalnog omiškog i poljičkog svita, kroz njenu ordinaciju prolazili su ekipe hajdukovaca, košarkaša, reprezentativaca, ... Zlatko Vujović, Baka, spomenimo samo neke od sportaša,... svi su je oni vižitali kad je bila nevolja.

Zlatne je ruke imala ta mala žena, velikog, dobrog srca, uvijek spremnog pomoći. Znali su to vrlo dobro njeni sugrađani kad su joj predali nagradu grad Omiša. Ljubazna, draga i uvijek nasmijana.

Teta Nediljka ... hvala ti !