Omiš, Croatia
© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.
NA OMIŠKOJ STINI (6)
Kamena mjera grada
Možda je Omiš, ipak, naš najkontrastniji grad i treba ga doživljavati kao umjetničku sliku, kao baladu, sjajnu zabavu, ali i kao prijetnju. Pun je starih priča kojima vrve primorski gradovi čije jezgre kao da se dvoume između življenja i umiranja, između punog intenziteta života, mladenačke radosti, gužve, pjesme, navale stranih gostiju, a s druge strane, pod istim okriljem prividno prijetećeg, ali blagoga kamena, znaci su prolaznosti i smrti
piše:
Anatolij KUDRJAVCEV
Ulice Omiša uživaju u igri skrivača te ni približno ne prihvaćaju
zakon usporednica. Vole se koristiti ponekim voltom kao maskom ili kao navještajem.
Reklo bi se da kudikamo više vole sjene i tamu negoli svjetlost koja osuđuje
na doslovnosti. A kad biste trebali odrediti ono osnovno pravilo omiške igre
oblika, zatim i slutnja, onda vam ne bi preostalo drugo nego pomoć kamena.
Omiš je, naime, posljedica kamena te živi u njegovoj vlasti.
Pasionski znak
Namjerili ste se, primjerice, na srdačnu gospodu, dva brata Popovca,
pogonskog električara Ivana i bravara Antu, i oni su vam temeljito opisali
pasiju svoga trećeg brata, već spomenutog Mihovila Popovca. Ispričat
će vam, naime, kako je njihov brat na svojim leđima doteglio svaki
kamen za gradnju svoje kuće na visokomu predjelu nazvanom Peovo. Taj
doneseni kamen nije samo konkretnost, nego i nekakav pasionski znak. I kad
stignete do dvorišta te kuće, koja se smjestila gotovo uz samo brdo, ne možete
odoljeti glasu koji vam odatle došaptava nešto poput fatalnosti.
Jer kao da sve te zgrade izazivaju visinu nad sobom, a vjeruju u milosrđe
okomitih stijena čije kamene gromade neutralnim promatračima izgledaju
izrazito prijeteće. Eto što znači iskonska vjera u prisnost
rodbinskoga kamena i čvrsto vjerničko oslanjanje na božju zaštitu!
Tko zna da li se igdje drugdje na svijetu s takvim graditeljskim povjerenjem
prilazilo liticama i dočekalo njihovu toliku prijaznost! Potresi nemaju
pristupe Omišu i stoga tu sve miruje u neobičnomu skladu prirodnoga i
umjetnoga.
Spoj kuća i brda
Uostalom,
Mihovil će vam pokazati jednu od prostorija svoje kuće u kojoj ćete
zateći prirodnu liticu kao jedan od glavnih zidova. Zatečeni kamen očuvan
je u njegovim praoblicima, koje je ljudska ruka nježno izgladila i pretvorila u
zapisnu ploču pretpovijesti. Tu Mihovilov sin već ostvaruje galerijski
prostor u čijim će udubinama, nalik mediteranskim ponarama, biti izložena
kiparska djela s arheološkim kontekstom.
Ali već u susjednoj kući, inače najnovijega graditeljskog imidža,
čija su ulazna vrata slučajno ostala otvorena i naklona vašemu
radoznalom pogledu, zatekli ste još jedan dokaz takve privrženosti. U očito
moderno namještenoj dnevno-boravišnoj sobi, nalik dvorani za najaktualnija
okupljanja, iznenađuje vas još jedan izvorno kameni zid s nazočnošću
zadane litice. Kuća i brdo spojeni su, dakle, u neraskidivo bratstvo koje
se, doduše, zauvijek odreklo gusarenja, ali iznad svega poštuje sklad bivšeg
i sadašnjeg.
Gradski kontrasti
S takvim mislima pretvorenim u nešto poput duge među oblacima aktualnih
zbivanja, od Mihovilove kuće silazite prastarim stepeništem pored crkve sv.
Mihovila i pripremate se za nove susrete s omiškim iznenađenjima. Naprosto
osjećate kako vas svaki prozor na tim šutljivim kućama, punim
skrivenih priča, vabi u neki diskretni posjet. I vi biste ih, s posebnim guštom,
sve posjetili. Ne biste ništa jeli ni pili nego samo gledali i slušali,
eventualno njuškali. Spuštene zavjese pojačavaju vašu znatiželju i vi
se počinjete divno zabavljati zamišljajući nekakve sudbine i životne
igre što su se događale, a možda se i još događaju u tim
nevidljivim sobama gusarskih nasljednika.
Eto, to su one stare mediteranske priče kojima vrve svi naši primorski
gradovi čije jezgre kao da dvoume između življenja i umiranja. Stoga
vas spopada nekakva suluda želja da se dokopate omiškoga Vangrada, odnosno da
se provučete kroz istočna gradska vrata i krenete prema groblju te
posjetite omiške pokojnike.
Jer
takav je to grad i takvi su mu pozivi. S jedne strane nevjerojatan intenzitet života
koji simulira mladenačku radost, pa galama, gužva, pjesme, uzburkani ritam
zbivanja te navala stranih gostiju, a s druge, u neposrednoj blizini i pod istim
okriljem prividno prijetećeg, ali još uvijek blagoga kamena, nemilosrdni
znaci prolaznosti i smrti!
Možda je Omiš, ipak, naš najkontrastniji grad i treba ga doživljavati kao
umjetničku sliku, kao baladu, kao sjajnu zabavu, ali i kao neobičnu
prijetnju.
Svršetak feljtona
Back to "History of Omiš, Croatia" Top of page Back to "News - Archive 2003"
