Transcendentni blagoslov pjesme

Omiška klapa Puntari po svojoj skladnosti i preciznosti jedna je od onih koje su, usprkos služenju finesama modernoga tipa, ostale vjerne nasljeđu i obilježjima sredine. U njihovu pjevu uočljiv je trag posebne obrednosti, u njemu kao da se naslućuje i transcendentni blagoslov šutljivih omiških crkava čije se blisko susjedstvo sluti u pjesmama s nekom pobožnom notom

piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Kad se omiški slušači klapskih pjesama okupe na Trgu Stjepana Radića, klapskoj pjaceti za "male" izlučne večeri, to kudikamo više podsjeća na misna slavlja negoli na uobičajene estradne zabave za široku potrošnju. Dapače, kao da i oni koji ne kane ili se ne mogu neposredno pojaviti u gledalištu sudjeluju u nekakvom sveopćem omiškom uzbuđenju izazvanom tim velikim glazbenim događajem. Istini za volju, ima i takvih koji se odnekud izvan poprišta ponekad akustički upleću u program svojom ekshibicionističkom galamom modernog tipa. Bilo bi zapravo pravo čudo kad se ta masa što ljeti opsjeda omiške ulice ne bi svojom preglasnošću suprotstavljala disciplini koncerata.

Puntarski sklad

Ali te koncerte ipak ne može nitko i ništa ugroziti. U tom ugođaju svaka prava pjevačka klapa dolazi do punog izražaja. Crkveni blagoslov starog Omiša To su okolnosti u kojima je mnogo lakše prosuditi je li riječ o kantadurima što pjesmom donose naslijeđenu dušu svoje sredine ili se pak radi o nekakvim današnjim, nažalost sve učestalijim trikovima moderne glazbene teorije, polušaljivo pretvorene u pjevačku praksu. Ali, recimo, omiška klapa Puntari, koja se ističe naročitom skladnošću i preciznošću, jedna je od onih koje su, usprkos služenju finesama modernoga tipa, ostale vjerne nasljeđu i obilježjima sredine. U pjevanju Puntara postoji uočljiv trag neke posebne obrednosti. Kao da se u njemu naslućuje i nekakav transcendentni blagoslov svih onih šutljivih omiških crkava čije se blisko susjedstvo sluti u pjesmama s nekom pobožnom notom.
Osim toga, u puntarskom pjevanju nazrijeva se i nešto nalik onoj kavalirskoj suzdržljivosti koja polustidljivo skriva neposrednost strasti na onaj epski, trubadurski način predaka i u skladu s iluzijama njihove pristojnosti. Pitanje je da li je itko od sudionika te klape imalo svjestan takva učinka, ali oni, eto, sa svojom damom supjevačicom u središtu zbivanja, mogu izazvati i takve primisli. Ne svima, nego ponekomu od slušača kojima unutrašnji vrag ne da mira.

Spiritualnost ozračja

Pogledajte, gospodo, onaj otvoreni prozor s razmaknutom zavjesom što se nekoć zvala koltrina, onaj na starinskoj kući zaustavljenoj u samoj pozadini minijaturne pozornice na kojoj se poredala klapa ostvarujući svoja puntarska obećanja. Omiške kuće dekorirane lišćem Pogledajte i to, ako već imate neku vrst očiju. Na izrazito ljetnom prozoru zamračene sobe ugledat ćete dvije otmjene gospođe ili možda njihove sjene, kako pozorno prate svaki ton te pobožno sudjeluju u uzdasima pjesme. Je li to iznenadna slika onog što se oglasilo pojem kavalirskih Puntara i njihovim putovanjem niz uspomene Omiša?
Brdo što se u tami kamena uzdiže neposredno nad tom osjećajnom pastoralom kao da također nudi doprinos općoj spiritualnosti ozračja. I kao da se želi pridružiti nekoj sveopćoj primisli što vlada tim svijetom koji postupno biva ogrnut nekakvom idiličnom koprenom snoviđenja. Omiš je, dakle, simboličan grad pjesme, ljubavi i snova, a materijalna stvarnost mu sve intenzivnijom i opasnijom bezdušnošću ne uspijeva oteti tradicijsku osjećajnost. Valjda su i njegovi nekadašnji surovi gusari u toj čarobnoj zadanosti bili skloni pjesmi i ljubavnim finesama.

Kuće penjačice

Prilikom šetnja Omišom treba uporno izbjegavati gužvu i tražiti prostor samoće. Važno je osigurati potpunu samostalnost i neometanost vizure te se posvetiti isključivo zaustavljenosti oblika. Odlučite se za stepeništa koja vode u gornji dio toga svijeta i zaboravite sve one turističke razloge koji vladaju omiškom plošnošću. Pa ćete se brzo uvjeriti kako svaka od tih kuća penjačica izvodi svoju likovnu igru.
Ugledni hrvatski kipar i slikar, Omišanin Kažimir Hraste, zacijelo je već od samoga početka u tim kućama vidio poticaje za svoja umjetnička putovanja. A i omiški slikar Milan Stanić-Gambor svojem gradu duguje većinu razloga za nadahnuća. Omiš je, dakle, sam po sebi neka vrsta umjetničke galerije, čiji su eksponati veoma čudno raspoređeni te ne priznaju red niti ikakva pravila. Neke omiške kuće zaodjenute su lisnatim i cvjetnim haljinama, skrivajući neposrednost svojih fizionomija, a neke druge naprosto nameću golotinju svoje kamenitosti, kao osnovni razlog bitka. Nemojte prekidati svoju šetnju tim gradom, jer tko zna što još čeka vaš pogled.

Objavljeno: 22. listopada 2003.
IZVOR: "Slobodna Dalmacija"

Top of page Next