Ribolov na mitskome mjestu

Možete krenuti Puntom do ogromne omiške plaže, osobito kad nije zakrčena tjelesima kupača i kupaćim inventarom. Kakvu tek romansu možete doživjeti za jesenskih večeri kad u more bacate povraz i lovite ovčice, odnosno arkaje, koji tu nailaze umjesto kupača. No mogli biste poći u ribolov i s omiškog mosta, ali ugođaj je ipak drugačiji: iza leđa vam urlaju automobili, a nema ni one čarobne slike obzorja

piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Nešto od povijesne čvrstine duha kao da se još naslućuje u držanju i ponašanju, čak i u neposrednom govoru većine današnjih Omišana. Treba gledati njihov hod i osluškivati govor, pratiti njihove reakcije u pojedinim okolnostima koje izazivaju napetost. Kao da su ti ljudi, izloženi oštrim prirodnim suprotnostima, stekli nasljednu sposobnost otpornosti. Ima i tu, doduše, mnogo doseljenika, ali među njima je valjda ipak najviše susjeda iz Poljica, srodnih zastupnika spomenute čvrstine.
Omišani nisu odveć razgovorljivi ni skloni estradnim dvoličnostima te djeluju kao osobnosti kojima se može pokloniti nešto slično povjerenju. A ako ste pogriješili, tko vam je kriv! Ima nas, hvala bogu, svakakvih! Pa tako ima i svakakvih Omišana. Ali, općenito uzevši, oni djeluju kao da zaslužuju vaše sirotinjsko poštovanje.

Kupališni inventar

Kad prijeđete most nad Cetinom, najpametnije vam je odmah, ako imate sreće, pronaći slobodno mjesto, i tamo, na parkiralištu, ostaviti prometnu smetnju s registracijom. I sad ste slobodan hodač te možete kuda i kamo vas noge nose. Dobro je da nemaju tko zna što nositi! Uzgred rečeno, hodači moraju i te kako paziti što i koliko jedu i piju, odnosno žderu i loču. Jer ako skrenete u neki od mnogobrojnih omiških restorančića i napunite želudac - ništa od šetnje.
A ovako gladnomu, tko vam brani krenuti Puntom do one ogromne omiške plaže, pogotovo u doba kad nije zakrčena tjelesima kupača i kupaćim inventarom. Pa to je jedna od najduljih i najugodnijih domaćih plaža! Tu se ljeti zbivaju masovne smotre spolova izvrgnutih nemilosrdnomu suncu, ali utješenih gostoljubivim čistim morem. Ako taj prizor promatrate s istočne, prekomorske strane, imate dojam da gledate kakav šareni, gotovo kilometar dug mravinjak, pun raznih vrsta ljudskih gmizavaca, pred kojim plivaju beskonačna jata također ljudskih pozlaćenih ribica.

Ribolovna romansa

Jedna od tajanstvenih omiških skalinada Ali, sjetite se kakvu romansu možete doživjeti sada, za jesenskih večeri, kad samotnički u more bacate povraz i lovite ovčice, odnosno arkaje, koji tu običavaju nailaziti umjesto kupača. S lijeve su vam strane brda i svjetla grada, s južne je more u zagrljaju s Bračem na obzorju, a pred vama je tunja uronjena u pjeskovito-šljunkovitu pličinu, čiji trzaj očekujete kao znak neke nove ribolovačke pobjede nad ribljom lakomošću. Sve je daleko i sve je blizu, a noć stiže kao potvrda da ste se našli na mitskome mjestu, koje bi od vas moglo napraviti gusara nalik pjesniku, ili obrnuto.
Mogli ste, doduše, poći u ribolov i s omiškoga mosta, ondje gdje se Cetina miješa s morem, pa domaćini tu love lubine od ponekoliko kilograma. Tako se barem priča. I što se više priča, lubini postaju teži i veći. Ali ugođaj je tu ipak drugačiji. Iza leđa vam neprestano urlaju automobili i ispuštaju vjetrove, a nema ni one čarobne slike obzorja. Ali koga ste se vraga uhvatili ribolova? Pa ovdje nije riječ o ribama nego o Omišu.
Stoga krenite prema kopnenoj strani i nađite se među prodavačkim šatorima i stolovima na Fošalu, gdje sve vrvi od raznih vrsta voća, uglavnom uvoznoga. Tu možete kupiti sve što hoćete, čak i ono što nećete, jer vam bezbrojni prodavači svašta veoma glasno nude. Eto vam, primjerice, gospođe Mladenke Medić-Brzović, inače školovane trgovkinje po zanimanju, koja tu prodaje voće jer nema gdje naći ozbiljan posao što bi joj, po struci, pripadao.

Sjećanje na sovu

Mjesto odakle se love omiški lubini A možete se izgubiti među uličicama pod okomitim liticama i naći bezbroj razloga za zaustavljanje. Primjerice, u ugostiteljskim gnijezdima, osobito kod Mila, restoranu preko puta festivalskih prostorija sa znakovitom kaparom u zidu, ali i drugih. Ili kod čuvenog barba Marina, domaćina mnogih klapa, u čijoj je konobi nekoć živjela i, valjda, hukala sova, koje se još mnogi sjećaju. No, svakako je dobro posjetiti i braću Puljiz - Ivica restoranom zauzeo jednu, Ante drugu pjacu. Dakako, uz suradnju drugih restorana i kafića, koji su se u posljednje vrijeme tu namnožili. Ivica ljeti prepušta fasadu i prostor pred njom klapskom festivalu i milozvučnom izlučnom klapskom pjevu, a Ante, pod opjevanom žižulom, rado ugošćuje festivalsku čeljad.
Uzgred rečeno, Omišanima uglavnom nije lako naći posao. Tvornica ferolegura u Dugom Ratu, gdje su mnogi stjecali mjesečne prihode, više ne postoji i ništa ne omogućuje.Najviše ih radi u Trikotaži Galeb, a zatim u Tvornici aluminijskih traka OMIAL te u Laškoj pivovari, bivšoj Cetini. Nekolicina ih djeluje u brodogradilištu gospodina Miline iz korčulanske Lumbarde. Svi ostali se snalaze prodajom, ugostiteljstvom i raznim smicalicama za turiste i izletnike, koji bi valjda masovnije pohitali u taj neobični Omiš kad bi im mogao pružiti sve što žele.

Objavljeno: 19. listopada 2003.
IZVOR: "Slobodna Dalmacija"

Top of page Next