Tamo gdje Cetina razgovara s morem

U Omišu vas zove Cetina koja se tu dostojanstveno smiruje i razgovara s morem pa biste rado zaplovili nekamo uz njezinu bistrinu, odakle stižu mnoge povijesne i pjesničke tajne. Omiš je jedinstven i po tomu što istodobno spada gore i dolje, ovamo gdje ga konkretno ima i onamo gdje ga prividno nema. On intimno živi s povijesnim pričama i teško je ne prisjetiti se one njegove gotovo mitske, gusarske prošlosti

piše: Anatolij KUDRJAVCEV

Uputili ste se prema Omišu putem na kojem vam se čini kao da izrazita sadašnjost mora gotovo svakoga naglo i krajnje dojmljivo spojiti s prošlošću. Jer vi, ludi čovječe, naprosto ne možete odoljeti bujici vremenskih izazova što vam već na samom putu, znatno prije nego se sretnete s Omišem, obuzimaju pogled i njegove unutrašnje sudionike.
Dugi Rat vas, primjerice, rastužuje svojim preminulim tvorničkim poprištem, čija napuštena, crnosiva gomila nepotrebnih oblika podsjeća na povorku bivših ljudskih djelovanja i varavih nada. To je jedan od onih mnogobrojnih, ogromnih tragova ideoloških i životnih iluzija, te sudbonosnih pogrešaka što su dijelove naše divne obale pretvorile u zagađena i zadimljena okupljališta robota, oduzimajući im pravo na zadane prirodne ljepote.

Poslovi obmanjivača

Vrijeme je, eto, otkrilo zablude raznih marksističkih i polumarksističkih obmanjivača te dokazalo kako je ova zemlja stvorena za posve drugačiji opstanak. Sada se, naime, priča da će cijeli taj nepregledni i mrtvi ferolegurski kompleks biti zbrisan te će ga zamijeniti turističko naselje. Uostalom, već nekoliko stotina metara od završetka Dugog Rata započinje kupališni dio obale, što će se posve raspojasati u susjednim Dućama, opominjući promatrača na nespretnosti, odnosno nemarnosti svojih dograditelja i održivača. Neki vrag vam kaže kako je tu odavno trebalo nastati nešto na čemu bi nam trebala zavidjeti rivijera San Marina, a dogodile su se tek male morsko-zemljane budalaštine s mnogobrojnim kamenim smetnjama.
I kad ste se posve približili Omišu, kao da vam pogled uvrijeđeno bježi od mora i hita prema utješnim brdima, tražeći novu priču pogodnu za ljetne i zimske sne. Kad ste se približili omiškome mostu koji će vas prevesti preko završetka tajanstvene Cetine, grabe vas drugačije misli i u duhovnom uhu odzvanja vam neka nova glazba. Onaj svemoćni kamen što se, nad Omišem, penje visoko prema nebu kao da vas pozdravlja Kaštelanovim stihom koji dokazuje kako samo sunce i galebi u letu stižu u njegov san.

I gore i dolje

Ljepote uspona do omiške tvrđave A tu, prije mosta, iza nekoliko okuka, Kaštelanov je Zakučac, njegova rodna kuća, uspomene, uspomene... U kolovozu ovdje je manifestacija Jurini Jablanovi, koju osnova neumorni Anđelko Novaković, dopredsjednik Društva hrvatskih književnika, odnedavno pokojan i pokopan u svojim poljičkim Naklicama. Nadahnuto govorenje o Juri, heroini Mili Gojsalić, što ju Meštrović ukipi visoko gore na litici, o stasom malom, a djelom velikom Leopoldu Mandiću i njegovu zakučkom svetištu, o sjaju dičnih Poljica - sve je to znao Anđel, kako su mu prijatelji znali tepati. Neće ga više biti u Omišu, na festivalu klapa, na promocijama, nedostajat će i s ove, splitske strane Cetine, u Prikom, uz skladnu romaničku crkvu sv. Petra i, uz nju, Ilirsko glagoljaško sjemenište, rasadnik kulture, škole koju je polazio Frano Bulić i mnogi od uma. U dotičnoj se zgradi Anđelko s Paljetkom, Šimundžom, Mihanovićem, Fiamengom nedavno prisjećao tragičara Bepa Pupačića da bi nakon tjedan dana u istom prostoru i sam, u međuvremenu onostran, bio ispraćen tužnim riječima. Ča je život vengo fantažija, rekli su Smoje i Popadić i - partili.
Međutim, sve vas tu počinje dozivati da krenete nekamo uzbrdo, u poljičke legende ispunjene dušama čestitih junaka koji pate radi raznih prodanih djevojaka i bore se za slobodu naslijeđenog duha. Onomu koji će i nekadašnjemu Splitu donijeti klice životne hrabrosti i čvrstine. Zove vas i Cetina koja se tu dostojanstveno smiruje i razgovara s morem. Pa biste zaplovili nekamo uz njezinu bistrinu, tamo odakle stižu mnoge povijesne i pjesničke tajne. I gdje se odlazi na slasti s gradela i na šetnje uz rijeku okruženu likovnim iznenađenjima koja snima nadahnuta cvjećarica Marija Vidović. Omiš je jedinstven i po tomu što istodobno spada gore i dolje, ovamo gdje ga konkretno ima i onamo gdje ga prividno nema. On intimno živi s povijesnim pričama te posjeduje bezbrojne znake i oblike koji te priče izgovaraju i pričaju svima koji raspolažu tom vrstom sluha.

Gusarska povijest

Teško je ne prisjetiti se one gotovo mitske, gusarske prošlosti Omiša. Takva vrsta opstanka bila je posve logična u prirodnoj omiškoj zadanosti i u vremenu kad su našim svijetom lutale duše robova. Omiš je, naprosto, grad sudbinski osuđen na hrabrost. On raspolaže svim prostornim uvjetima za napad i za bijeg. Nemoguće ga je zateći u nekakvom prostornom mirovanju i u jednostavnosti zbivanja. Mnoge stvari u tomu gradu djeluju skriveno i utvrđeno, pa ih treba zateći i promatrati izdvojenima od ostaloga.
Preko cetinskog mosta prema brdima i prema Omišu A što se tiče tvrđave što se popela visoko na brdo, ona je i danas simbol snage i otpornosti gusarskog Omiša, sposobna da sam opstane, bez obzira na sve što mu prijeti izvana. Ovakvi kakvi smo, zaslužujemo li imati takve gradove? Ali kad su već tu, zašto im ne posvećujemo više onoga što nam je ostalo od duše?

Objavljeno: 18. listopada 2003.
IZVOR: "Slobodna Dalmacija"

Top of page Next