Omiš, Croatia
© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.
Mirko Peričić
Povijesna Osoba (Historical Figure)
Rođen: 1919. godine
Dolje navedeni razgovor, s Mirkom Peričićem, vezan uz njegov rad i rad njegove obitelji, preuzet je iz magazina "Nautica" - hrvatsko izdanje:
Brodograditelji bez Škvera
OMIŠKA OBITELJ PERIČIĆ JEDINSTVENA JE U SVIJETU BRODOGRADNJE. BEZ IKAKVOGA NAVOZA NAPRAVILI SU NA DESETKE BRODOVA KOJI U SVAKOM TRENUTKU MOGU IZIĆI NA MORE I ZAPLOVITI.
Na žalost, na njih se čovjek, iako to poželi kada ih vidi, ne može ukrcati. Riječ je o savršenim maketama u mjerilima 1:70, 80 ili 100. A sve je počelo 70-ih godina prošlog stoljeća kada su sinovi Mirka Peričića, Živko i Branko, počeli izradivati makete brodova. Prvo stariji, pa mladi, a onda se otac priključio i "zarazio".
O tome vitalni osamdesetpetogodišnji Mirko kaže: "Prvi brod više nemamo u našoj kolekciji, počeo ga je graditi stariji sin, a ja sam mu pomagao. Bila je to maketa jedne azijske galije. Nacrte smo kopirali od susjeda i tako je sve krenulo. S vremenom su sinovi otišli, a težište rada ostalo je na meni. Kasnije za izraditi neke manje dijelove još su mi pomagali, primjerice za bocele, metalne dijelove i topove. S vremenom nacrte smo nabavljali iz Pule, Italije. Izgradili smo "Santa Mariju" veću i manju, nekoliko "Ameriga Vespuccija" koje nažalost u obitelji više nemamo, već samo slike. Jedni su radeni s konopima, a drugi s razvijenim jedrima. Tu su i "Golden Hind", "Jadran", "Sciabecco", "Bon Homme", vikinški drakar, kliper "Flying Cloud", te dubrovačka nava, galija, karaka i ratni brod iz XVI. stoljeća. Posebno su mi dragi omiški brodovi - ratni, trgovački, leut te naravno omiška strijela "Sagita". Čovjek vidi na televiziji ili kod prijatelja neke predivne brodove. Kako sam prije tridesetak godina bio već u mirovini, nakon rada u kancelariji, a moja obitelj nema zemlje za obrađivati, trebalo je negdje izgubiti vrijeme, naći neki hobi da se čovjek reaktivira."
Vama se neki brod svidi, što tada? "Treba nabaviti materijal koji je uvijek problematičan. Moj alat kojim radim i danas je onaj naosnovniji, na neki način primitivan, a od zahtjevnijih alata tu je jedino bušilica za rupe. Koristim i malu pilu - šegac, ramove za rezbarenje. Sve ostalo stvaraju prsti. Imam u kući raznoga priručnog alata, boja, nacrta i dijelova, pa osim u ladicama i u sobi s maketama, toga se može naći u starom hladnjaku. Sama gradnja kreće s kobilicom, pa s korbama, to se sastavi. Nakon toga se popunjavaju oplate koje se zatvore masom i obrade. Slijedi paluba, glancanje da bude sve bude ravno, pa jarboli, nadgrađe i jedra. Sve brodove koje smo napravili su jedrenjaci, bilo s konopima, dakle skupljenih jedara ili otvorenih."
Što vam je najteže za izraditi na brodu? Pa sitne predmete, "bocele", to
mi sada još sin pomaže. To su poveznice konopa, a radi mi i topove. Sve
ostalo u 85. godini još sam radim ...
Za izraditi jedan brod koliko vremena potrošite? "Za talijanski "Shadow" potrošio sam četiri mjeseca, a otprilike amaterskog rada oko četiri do pet sati na dan nekih pet mjeseci u prosjeku."
Svaki detalj je bitan? "Da. Recimo, montaža konopa izgleda teško, ali sustavno, počevši od unutarnjih prema vanjskima, i to se svlada. Najteže je kada nema nacrta, već samo slika. Tek nakon većega iskustva mogu se početi raditi i takvi brodovi. Početkom osamdesetih došli smo na ideju izgradnje omiških gusarskih brodova. Čovjek može imati dvije inženjerske diplome, ali bez nacrta, i ako niste stekli iskustvo, teško je to napraviti. To su brodovi od IX. do XIII. stoljeća s amblemima na jedrima, ali bez nacrta. Upravo zbog izrade ovih brodova moja je obitelj dobitnica raznih priznanja za očuvanje kulturne i povijesne baštine."
Koliko ste do sada izradili maketa brodova? "Broj ne znam, nismo vodili evidenciju, ali nekih 12 do 13 razlicitih tipova omiških gusarskih brodova u više primjeraka, velik broj leuta te na desetke reprezentativnih. Radeći brodove polako sam upoznavao i povijest našeg pomorstva, pa je recimo zanimljiva priča kada su se omiški ratni brodovi lako mogli kamuflirati u ribarske i na taj način zavarati protivnika te se u pogodnom trenutku zabiti kljunom pričvršćenim na pramac u bok protivnika i teško ga oštetiti, odnosno i potopiti."
Sinovi nisu jedini koji rade s vama? "Ne, tu je i moja supruga Matija koja mi šije jedra i koja mi je najveća podrška. Ako i ne može raditi, skuha mi kavu. Najdraži brod mi je "Jadran" koji sam, kao i većinu, napravio u dva primjerka, za svakoga sina po jednog. Na žalost, dio brodova smo 1988. godine prodali u Milano u Italiju za bagatelu ... Najveći brod koji sam napravio upravo je "Jadran", a tu je negdje i "Amerigo Vespucci", oko jednog metra dužine. Sada u kući imam nekih dvadesetak maketa, a radim na jednom novom leutu manjih dimenzija, naravno u dva primjerka. Priredili ste više samostalnih i skupnih izložbi vaših maketa brodova, brod "Jadran" vam je izuzetno drag, a nikada niste plovili. Jeste li ga posjetili? Na žalost, nisam imao priliku za to, ali razgovarao sam tijekom izložbe "Pomorstvo grada Splita" 2002. godine s tri kapetana toga školskog broda koji su upravo zbog makete "Jadrana" i došli. Bilo je jako zanimljivo i meni, a nadam se i njima."
Prodajete li svoje makete? "Prije rata da, ali od 1990. do sada sve manje
jer su to prilično vrijedni brodovi, a ljudi bi sve
besplatno. Ponekad netko i stvarno "zapne" za pojedini primjerak, ali onda
moja obitelj vijeća i odlučuje o tome prodati ili ne.
A cijena je od 15-ak tisuća kuna pa nadalje."
Postoji li brod koji ni u kojem slučaju ne biste prodali? "To je provokativno pitanje. Kažu stari ljudi: "Svak bi proda svoju jaketu ako može kupit bolju." Kada bih mogao dobiti sličnu protuvrijednost, to bih i napravio. Ipak, nikada ne bih sve prodao. Prije petnaestak godina jedan sugrađanin mi je kazao da bi sve ovo trebalo biti u nekom muzeju. Na žalost, do sada to nitko u mom Omišu i turizmu nije prepoznao, iako sam raznim institucijama darovao sedam maketa."
Do kada mislite ovako raditi? "A još mi se ne da prestati. Rekla bi moja pokojna mater: "Mirko, nemoj drimat, zaspat ćeš!" Tako i ja, ako prestanem raditi, a što ću onda? Možda gledati televiziju ili s kolegama na šentadi sjediti satima. Meni je to dosadno. Lakše mi je raditi. A tako i vježbam i ostajem zdraviji. Za kraj ću samo dodati da je meni i obitelji čast i zadovoljstvo što smo upravo omiške gusarske brodove uspjeli na neki način spasiti od zaborava."
Na kraju samo nekoliko riječi autora ovog intervjua. Za cijeli život zapamtite samo nekoliko detalja iz djetinstva. Jedan je od njih moj posjet Omišu prije skoro trideset godina kada sam vidio prve napravljene makete gospodina Peričića. I ovo je samo jedna od priča koje govore da od trenutka rođenja našim venama teče...more.
- Tekst i fotografije:
Broj 4, veljača 2004.
godine
