www.almissa.com

Omiš, Croatia

 

- Site map

- Picture Gallery

- Video Gallery

- Information

- History

- Arts, Culture &...

- People

- News

- Chat Room

- Curiosity

- Search

- Links

- Guestbook

- WEB Statistics

- Send E-Card!

- What's new?

 

Contact Us!

© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.


Jure Kaštelan - Pjesnik (Poet)

 

 

Rođen: 18. prosinca 1919. u Zakučcu pokraj Omiša
Preminuo: 24. veljače 1990. u Zagrebu

 

O Juri Kaštelanu:

 

18. prosinca 1919. godine rodio se u Zakučcu pokraj Omiša Jure Kaštelan. Rodio se u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj Kneževini, u vremenu kada su u književnosti, osobito u pjesništvu, vijali vjetrovi moderniteta. I upravo će te dvije odrednice - prostor i vrijeme, i sve ono što one sa sobom i u sebi nose - biti uzori, izvorišta i konstante Kaštelanove poezije. Radost i patnja stvaranja.

"More, rijeka Cetina i Mosor planina određuje geografsku strukturu Poljica. To je kraj iznimne prirodne ljepote i bogate prošlosti, drevna Poljička Republika - jedinstvena po svome unutarnjem demokratskom uređenju. (…) Gole litice, visoke urvine i gudure, spilje i vrtače, sunčani svijetli visovi i vidikovci, čuvaju neprekinutu i dičnu legendu Poljica. Legendu borbe protiv tuđina i osvajača. Legenda Mile Gojsalića i Titovih partizana. (…) 

Stanovnici Poljica su Hrvati i svoj jezik oduvijek zovu: hrvatski. Staro pučko pismo je poljička bosančica, a glagoljicu gaje narodni popovi glagoljaši, koji stoljeća "glagoljaju hrvatsku misu". Priko, na ušću Cetine, sa starohrvatskom crkvom sv. Petra i glagoljaškim sjemeništem, ostalo je kroz stoljeća rasadište pismenosti i narodnoga duha (…)" (J. Kaštelan, Predgovor, Poljički zbornik, 1968.)


Tradicija "rasadišta pismenosti i narodnoga duha", autentičnost i spontanost narodne lirske pjesme i epski objektivizam npr. Kačićeve pučke pjesmarice naći će svoje mjesto u modernoj i suvremenoj poeziji 20. st. kojoj je Jure Kaštelan autentični predstavnik. Život i sva ona životnost, njezina složenost i jednostavnost što ih život sobom nosi i vezuje uz sebe, postaju trajni izazov pjesnika Kaštelana. Stvarnost koja postaje jezik, i jezik koji postaje stvarnost (činjenica i istina), očaravaju Kaštelana i on se upušta u pustolovinu pisanja stihova koja mu postaje nužnost, kao disanje i kucanje srca. Kaštelan, čovjek, pjesnik i znanstvenik, vjeruje u poeziju:

 

Poezija je zarazna. Ona je u službi života.
Poezija je u životu. Ona je ispred života.
Postoji razlog poezije:  to je razlog dobra.

(P. Éluard)

 

Tako Kaštelanova poezija nosi korijene narodnoga iskustva, ona je odraz "ljudske situacije", krvavi krik svoga vremena, ali i samospoznaja čovjeka i pjesnika. Ta poezija je individualna i kolektivna i na najbolji mogući način pokazuje da poezija, i kada je najintimnija, nije privatna. Kaštelan će jednom reći: Morao bih govoriti o sebi. (Autokritika). I govorit će, a istovremeno će biti uronjen, svojim djelom i svojim životom, u "krvavu" društvenu zbilju i kataklizmu svoga i prošloga vremena, svoga naroda i svijeta, i ostati  Tvrđava koja se ne predaje/ tvrđava s jedinom zastavom srca. Jure Kaštelan pisao je i drame, prevodio, pisao znanstvene monografije, eseje, studije i članke, s Bonaventurom Dudom uredio kapitalno izdanje Biblije na suvremenom hrvatskom književnom jeziku, ali je u svemu, i prije svega Pjesnik.

 

 

Izabrane pjesme Jure Kaštelana:

 

Ako sam val

Ako sam val u ovom moru

Što se nikad ne umara

Zar sam živio zaludu

Kada i oblak oluju stvara?

Delija nisam, stid me, samac

I sjeta moje korake prati

Sve imaš zemljo i vrtove i gradove,

A ovu nježnost ko će ti još dati?

 

 

 

Uspavanka

Malo kamena i puno snova,

Bez kruha možda, bez ljubavi nikada

Naslijedio sam crnu plovidbu nebesa

Sablju gusara, hajdučiju i šiju

Koju zasjeda ne savija

Ove noge zelenim sagom sna

Ove ruke nevične za tjelesna milovanja

Piratski greben iz zvjezdana dna

Pozna prkosna zapljuskivanja

Zaplovi među ribe, među koralje

Perajo mojih tmina

Neka nas struje i zvučne strelice nose

U svjetlosne zdence dubina

Neka poplave vode iz svih izvora

Iz svih vrutaka i vrela

Neka provale neka šiknu i neka prskaju

Jednakosti plavetnila

Zipko ovih njihanja

Pod vodom i nad razinom isti je zakon jačega

Isto talasanje kolijevke i snivanja

Koliko sunaca i sva su unutarnja

I svako sunce sliku srca ima

U mrtvom moru sve je mrtvo

I sve je prozirna tišina

A san je sidro koje veže

Uz zemlju kamena i miris ružmarina.

 

 

 

San u kamenu

Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

         O vjetrovi, vjetrovi, vjetrovi,
samo vjetrovi znaju toplinu tvojih obraza,
dah
i disanje trava u vrtačama.

Bure i kiše
          pjevaju ti uspavanku
bure i kiše.

         Samo sunce, sunce, sunce
i galebovi svrate u letu
u tvoj san
na kamenoj kosi Mosora.

 

 

 

Pjesma sutrašnjemu


Samo tebi, nero
đeni, ove riječi. Samo tebi.
Ova zastava izme
đu dva boja krvava.


Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nero
đeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.


Pristi
žem strujama bistrim i brzacima rijeka.
Snovima, gledaj, sloboda kormilari.

O nebo, sunce u korijenu trava, mene već čeka
široki put i oblaci čergari.

Ne lete samo ptice. Gledaj zemlju u letu,
taj san koji postaje java.

Tebi ove pjesme. Samo tebi, još nero
đeni,
upravljam ruke što ih zora već obasjava.

 

 

 

Čarobna frula

Javi se u meni riječ
I brizne kao voda
živa.


O uzak mi je ovaj svijet
Za oganj što ga čelo skriva.

Ne znam mu izvor. Neznan zvuk
Zvijezdano u meni zvoni.


O uzak li je neba luk
za krilo što ga nemir goni.

 

 

 

 

Rastanak

Jesi li postao trava ili oblak koji nestaje,
Svejedno.

I na klisurama orlovi te prate
i u vodama i među zvijezdama.

Ne mogu rastaviti oči,
izvori koji istom moru gledaju.


Nema rastanka
Nema smrti.

Ako osluškujem vjetar
čujem tvoj glas.

Ako u smrt gledam
čujem tvoju pjesmu.

 

 

 

Volio bih da me voliš

Volio bih da me voliš
da budem cvijet u tvojoj kosi.
Ako si noć, ja ću bit zora
i bljesak svjetlosti u rosi.
 
Volio bih da me voliš
i da svi dani budu pjesma.
Ako si izvor i ja ću biti
u živoj stijeni bistra česma.
 
 

 

 

Lumin

Od davnina u davnine
iz daljina u daljine
            tinja
            gori
            treperi
za konja u planini za la
đu na pučini
za sjene mrtvih za zjene
živih
            sveto
            ulje
            maslinovo
 

 

 

Jadikovka kamena

Vratite me u gromade, u klisure, u spletove gorja.
U zakone vje
čnosti moje djevičanstvo.
Bacite u mora, u oceane, gromovima predajte me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
Neka vojske vaše ne zvone kopitama.
Neka suze ne teku.
Izvadite me iz plo
čnika i ulica, iz pragova tamnica i katedrala. Neka me munje i bure biju. I zvijezde
da me krune.
            I ti, ruko koja di
žeš dlijeto,
ne daj mi
život čovjeka.
Ne daj mi srce i razum i o
či
koje gledaju.
U mramorna mora, u sne i magle vratite me.
Vladari zemlje, mir i san mi dajte.
             I ti, ruko koja di
žeš dlijeto, ne budi me.
Ne daj mi o
či koje gledaju zločin.

 

 

 

Jablani

Prema osnovnoškolskoj zadaći

U mome selu ima puno jablana.
Oni rastu uz potoke i uz rijeke,
u vodi se previju ko jegulje.

Moje je selo lijepo, jer ima jablana.
Jablani su visoki do neba.
Mene majka zove, mene majka voli:
jablane, evo ti vode, jablane moj.

Najviše jablana ima u mome selu
u njima se tice gnijezde
u njima se zapli
ću oblaci
i zvijezde kroz njih jezde.

 

 

 

Lanci na rukama

Kuda iz ovog mraka, kako da nestanem,

Ispod ovih oblaka, kako bez daha da panem?

Kuda iz ove žice, kako iz ovog zida,

Iz ove tamnice bez okna i bez vida ?

*

Dođe mi u san sva nasmijana -

Izvori bistri mjesto lica,

A ruke - gledaj, negledana -

mjesto slobode steže žica.

 

Dođe mi u san, ja snova nemam,

umjesto oka dva crna mraka.

Mogu li mirno tebe da predam

neugledanu prije smaka?

*

I svuda kuda dani

Četiri gola zida

I svuda kuda noći

Četiri gola zida

I noći i dani

Četiri gola zida.

*

Dođe mi u san - blijesak sunca -

Mokra od mora, bijela od žala,

A ruke - rastvoreno jedro

Iznad nemirna, nemirna vala.

 

Pa mi vjetrovi opet nose

Pod krilom kitu ružmarina

I ronioci zlatokose

Školjke, ključeve snova i dubina.

 

Djeco, pjevači sviju zora,

Gle, vilin-konjic na bridu jave.

Što  treba više, golišani,

Od zemlje i neba iznad glave?

*

Vojske, vojske!

Vojske, vojske

preko neba, preko zemlje,

preko rijeka, preko brda

- Bježi, brate! - Kuda?

Kuda?

Oganj, oganj!

Mrak i oganj - plamsa voda

Kolje bog i kolje đavo.

- Kuda, kamo, jadna glavo?

Krst i nož u istoj ruci.

Kolji, tuci. Kolji, tuci!

- Kolju vuci.

Kuda? Kamo? Spasa nije

Iz krvave Krvavije.

*

Našto kletve i jadikovke -

Od riječi  neće sunce sjati.

Našto molitve, čemu psovke?

Što je pod nožem - sve će klati.

 *

Nanese rijeka, izbaci noć

na obalu, na ruke dana

jedinu ljubav, nju koju volim,

punu uboda, punu rana.

Na obrazima gledam požar,

na mrtvoj usni selo svoje,

a nasred čela, gdje je kuršum,

sve žive i mrtve drugove moje.

Dok imam ruke, zar mogu dati

da živu braću u oganj vode?

što može, što može na put stati

čovjeku žednu slobode?

* 

Evo jutra. Je li to posljednje? Evo smijeha.

Je li to zadnji, taj smijeh danas i ovdje pod nebom?

Kasna je noć, a tek počima. Kako da joj sagledam kraja,

Kuda da krenem u ovo gluvo doba bez pijetlova, bez zrenika?

Kojim vodama, kojim vjetrovima, kako da saperem ove biljege krvave?

Kako da nađem slobodno more i riječi oproštajne?

Za mnom lelek okova, teških užeta, mlinskog kamenja,

Izlomljenih taljiga, čergi i seoba,

Za mnom poplave i krčevine, bolesti, nevolje i brodolomi

I jedan davni predak, otvrdnuo u žuljima,

Nepismen i neuk seljak u mraku viče: osveta, osveta!

Iz zemlje viče, iz mora, iz kamena -

Nevin i na pravdi boga na kolac nabijen.

Za mnom sva prošlost stenje: osveta!

I danas kad gledam u mrak kroz rešetke i oštrice bajoneta,

Kad posljednji put,  možda, pružam ruke svjetlosti

Leden i sapet u svim pravcima vjetrova -

Još ne sagledanu, u svim smjerovima,

Od zemlje do neba, mjesto pjesama, mjesto mladosti - pišem

Jedinu riječ - mjesto života, mjesto budućih  zora, snivanu,

Još nesagledanu, pišem jedinu riječ: sloboda.

 

 

                            

Tifusari

 

 1 

Brojim stope na bijelu snijegu. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

 

Smrt do smrti. Smrt do smrti.

Smrt su stope moje.

 

Svaka

ide

svome

grobu.

 

Svaka ide svome grobu

ko izvori

svome

moru.

 

Svaka ide svome grobu.

 

2

 Hoće li ikad ovom stazom proći

nebo široko, oko puno sreće?

Da li će briznuti frule i izvori

i cvrkutati jutra u proljeće?

 

Hoće li stope ostati na zemlji

i prkositi krvlju utisnute

ili će snjegovi u mrkloj tišini

zamesti riječi, tragove i pute?

  

3

 Vijavica.Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ognja, ognja -

kosti vrište.

- Zvijezde, zvijezde -

oko ište.

 

Žvale mračne, večerat će

moje prste i možđane...

 

Vijavica. Vjetar vije.

Čovjeka ni vuka nije.

- Ljudi mili, braćo, ljudi...

U tišini

gluvi korak

izmoreni.

Slušam riječi

u ognjici.

 

- Druže...

- Druže...

 

Rukom hvatam ladnu ruku.

 

Idem

nijem

u koloni.

 

 4.

Ne zbori noć.

Tišina nez utvara.

Nijemo

bez glasa

u meni

mrtvac progovara.

 

Oj, Cetino, moje selo ravno

kud si ravno kad si vodoplavno

 

Ne zbori noć.

To majka ruke

nad mojim snom

nad svojim sinom

savija

i njena crna

crna

kosa

ko san

na mojem čelu

klija.

 

Ne zbori noć.

Za gorom

smrt

noževe kuje

i jama - mješina

nozdrve nadima:

požare

i vješala

bljuje.

 

Oj Cetino, moje selo ravno

 

Ne zbori noć.

bez jutra

i bez krila

još zadnju riječ

i zadnji pozdrav

smrt mi je

ostavila.

  

5

 Otkuda ovaj dan, ognjeni golub na dlanu,

otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste

sav od svitanja? Čuj noć kad vatre u šumi planu.

 

Otkuda ovaj glas, na kojoj obali raste?

U svakoj stopi, na svakom koraku: sloboda, sloboda,

sloboda iz rane, iz krvi sloboda izraste.

 

U svakoj stopi, na svakom koraku; sloboda, sloboda.

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

ko divlja ruža na putu, ko raširena krila.

 

Kad pjesme umiru, ti što si ljubav sama,

hoćeš li umirući živu ljubav dati

što prkosi smrti i čelik prelama?

 

Hoćeš li umirući živu ljubav dati

što u svakom srcu iznova se rađa,

hoćeš li glasom zore u noći zapjevati?

 

Ako panem u mraku, prenesi živima pozdrav,

prenesi od groba do srca, pronesi kroz tminu

pjesmu što ne gine; sloboda, sloboda.

 

Ognjica raste. Rukom ruku hvatam.

Uz čelo druga moje čelo gori.

U požaru ludom kad se pamet mrači

osvetom još jačom, ljubav progovori.

 

Kolona ide.U groznici rastu

goleme šume suncem rascvjetane.

U mraku čujem žive razgovore,

Očima živih gledam nove dane.

 

Gledam jezera prozirna i mirna,

vrbu djetinjstva svinutu nad rijekom

i nove riječi nikad nečuvene,

ljude u kraju znanom i dalekom.

 

Rođena zemljo, nisam te dočeko,

nego u gunju, ušljiv, sav od rana,

nemoćan, zguren, jedva korak vučem -

i zato si jače u me urezana.

 

Od čela do čela samo vatra gori.

Glad i oganj žedne usne pruža

za kapljom vode. Tmina oči steže,

i što smo bliže zori noć postaje duža.

 

Korak po korak. Smrt u jarak baci

čovjeka i konja. Za me nema zore,

ali i u smrti mi smo partizani

I naši mrtvi još se jače bore.

 

 

 

Pjesme o mojoj zemlji

 

Pjesma prva

Lijepa je ova zemlja. Meni najdraža. Nigdje toliko algi

Kao u uvali moga djetinjstva. Livade i konji nesedlani.

Koliko rijeka i slapova. Dođi,prijatelju.

Mi smo na Balkanu. U Jugoslaviji.

Podijelit ćemo hljeb i radost i tugu ako si tužan.

Mi znamo kako rana peče i kako boli nož.

Ima i jablanova do neba i sunca za sve slikare i kupače

I bistrih voda brzica. Vidjet ćeš sam.

Vidjet ćeš zemlju svu na dlanu. Takvu kakova jeste.

I zgarišta gdje su bila. Sve ćemo ti reći.

Tamo kod novogradnje: još jučer vješala

Gdje smo sa Titom ustali prkoseći.

Znaš gdje je Balkan, Jugoslavija - na Balkanu.

Zemlja socijalizma. Možeš i vodom i zrakom. Dođi i vidi.

Istina je naša krvlju zapisana.

Gledaj i mjeri kuda ti se svidi.

Lijepa je ova zemlja.Meni najdraža. U njoj smo daleki druže i za te umirali.

Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu.

U njoj smo krv i snove i za te, druže,dali.

 

Pjesma druga

Lijepa si zemljo moja, i skladna ko vodarica

S krčagom na  glavi

Bijela stada i lađe na pučini

I zuj pčelinjaka i ulje maslinika

Volim tvoje svijetle pjesme i tužne

U kojima me majka zibala

Svjetlost tvoju - ovo proljeće što je moralo doći

Proljeće tvoje i naše

S traktorom preko njiva

Lijepa si zemljo moja, kao sloboda, kao oči

Tvojih junaka što i preko smrti gledaju

Koliko mrtvih pod tvojim rosnim travama

I kad ih vjetar češlja - oni pjevaju

I u grlu tvojih rijeka - oni pjevaju

I u pjesmi tvojoj - oni pjevaju

I u prkosu tvome - oni prkose

I u životu tvome - oni žive

I u istini tvojoj - oni su istina!

Volim te jer si otrla suze bijedi i svoju ljepotu

Čovjeku dala.

Otvorila si škole i parkove s plavim i modrim cvijećem

I odmarališta. I međaše rušiš i ružu zalijevaš

Na prozorima iz kojih je zjapila bijeda.

I kad se dime dimnjaci tvojih tvornica -

Brane tvoju istinu

I kad rudari u utrobu zemlje silaze -

Brane tvoju istinu

I kad strojevi štampaju “Manifest „ i „Oktobarsku“

Brane tvoju istinu.

I kad te gledam buduću -

Ja pjevam tvoju istinu.

Pjevam tebe, ali još više snagu koja te rodila.

 

Pjesma treća

Bila si u okovima -

Tko ti je lance skinuo?

U mraku -

Tko te je na put izveo?

Tko ti je vratio vid

I osmijeh neuništivi?

Bila si na vješalima -

Tko je uz tebe stao?

Vjeran u smrti i u gladi,

Vjeran u jami i pred zidom,

Vjeran na nišanu, vjeran u životu!

Krilatoj -

Tko ti je snagu dao?

Pobjedom -

Tko te obasjao?

Tko ti je ime na sve vijeke

I za sve narode osvjetlao?

 

Pjesma četvrta

Devet zora niz devet tvojih voda,

Niz vode plove same krvarine.

Koliko roblja, skela i vozara

U mrkom mraku crne carevine.

Devet zora niz devet tvojih gora,

Ognjem ti gore sela i gradovi,

Glava na koplju, trupovi na kocu,

A iznad trupla polumjesec plovi.

Devet po devet koliko je noža,

Koliko gladi, koliko harača.

O koliko si puta, zemljo, pogledala

Smrti u lice licem ispod mača.

Devet po devet koliko rijeka krvi,

Sve sami lelek, jauk i vješala.

Od tuge je i zora na uranku

Nad tvojom rakom mrakom pomrčala.

Devet zora niz devet tvojih voda,

Niz devet gora i devet planina,

A deset je radost raskriljena,

Kao proljeće, moja domovina.

 

Pjesma peta

Rasti  sretna pod suncem, rasti

u jaslama dječjim.

Rasti i cvjetaj , zemljo radnih ljudi.

I neka mir

nad tvojim poljima vlada,

mir tvojim lađama na pučini,

i tvome danu što se vedar budi.

Rasti sretna da svi narodi vide

sa strana svih sa juga i sjevera

Kako se rađa i kako se voli,

kako se brani zemlja proletera.

 I neka mir

nad tvojim ljudima vlada,

mir tvome rudaru i tvome rataru,

mir graditelju i tvome čuvaru,

mir tvojoj sreći u vodi i u zraku,

u pjesmi strojeva

i u sjaju žita.

Rasti i cvjetaj  pod zvijezdom slobode

pod rukom Partije

i pod srcem Tita.

 

 

Iz ciklusa "Pjesme o mojoj zemlji"

Pjesnik je spjevao niz (ciklus) od pet pjesama o istoj temi, pa im je dao zajednički naslov "Pjesme o mojoj zemlji"

 

 

Oj Mosore, Mosore!

 

Oj Mosore, Mosore,

Sve se diže u gore.

Skupljaju se sa svih strana,

Čete partizana.
 


O mladosti, mladosti,

Stegni puške na kosti.

Za slobodu svoga roda,

Istjeraj izroda.



Oj Mosore, Mosore,

Naša sela sva gore.

Fašistička zvjerad kolje,

Sve što ostalo je.



Partizani, drugovi,

Puni su vas lugovi.

Vaša puška mirna nije,

Sve krvnike bije.



Oj Mosore, Mosore,

Skoro ćemo na more.

Skoro ćemo svom narodu,

Donijeti slobodu.

 

 

 

ZNAK ŽIVOTA

Predgovor knjizi "U spomen revoluciji" 1983.  (Tekst: Tomislav Perić; Fotografija: Stanko Karaman)


 

Spomenik dolazi od riječi spominjati se, pamtiti, sjećati se. I latinski naziv monomentum ima isto značenje: monere, sjećati se. Prošlost živi dok traje u pamćenju živih. Događaji izraženi pjesmom, zvukom, bojom, crtežom, oblikom i volumenom, postaju neuništivi dio života, sam život. Vatre slobode užgane u mraku nasilja, u sudbonosnim danima ustanka i narodnooslobodilačke borbe, svijetle kao neugasivi svjetionici u olujama vremena.

Sjećanje na pale borce nije samo znak kulta, samo izraz poštovanja i zahvalnosti. Njihove oči, kao zjenice slobode, gledaju u budućnost. Oni su vrela životne rijeke. Oni su poruke mira i bratstva medu ljudima, narodima i kontinentima. Sjećati se znači vjerovati u vlastite snage, u snage sebe sama i svoga naroda, znači stvarati i graditi život protiv beznađa, protiv mraka nasilja i uništenja. Iz malih vrela izvire silna i moćna rijeka. Kad bi vrelo presušilo umrla bi i sama rijeka. Ova vrela ne mogu presušiti jer izviru iz neuništivih dubina naroda, iz ljubavi, iz osjećaja pravde i slobode.

Čovjek i njegov zavičaj nemaju isto lice. Njihov karakter nije isti. Ali neke svoje crte čovjek je utisnuo u prirodu, a priroda je svoje oznake dala čovjeku. Čovjek mora i čovjek planine na drukčiji način mjere vrijeme, a gledaju isto zvjezdano nebo.

Krajolik koji tvori omišku općinu raznolik je i slikovit u svojoj čudesnoj i kontrastnoj ljepoti. Urvine, prolomi i zelena Cetina. Različiti su i poslovi i životi ljudi i njihove sudbine i povijesna zbivanja. Ali ljubav prema ovom kamenu i moru, prema svojoj djeci i svojoj budućnosti, uvijek je ista. Iz stoljeća u stoljeće pisana je i potvrđena znojem i životima.

U prelomnim godinama borbe, ljubav je golorukom narodu dala snagu da nemoguće učini mogućim, da juriša i savlada demonske sile fašizma, da skrši porobljivača i izdajnika. I ovdje su prvoborci, predvođeni komunistima, upalili vatre slobode u mraku zločina i razaranja. Ovdje je riječ komunizam postala sinonim slobodna čovjeka. Ovdje je Titovo ime postalo ime naroda. Oči svijeta vidjele su plamen slobode i na Mosoru i na Dinari i na Biokovu i po svim šumama i gorama naše zemlje. Istina ove zemlje napisana je životima.

Mosor je mala planina, ali je velika u srcu. Nije Himalaja, ali svojim vrhom razgovara sa svemirom i zvijezdama. On je zavičajni Olimp i Akropola i Perunov dvor. Mosor je ljuti kamen kojeg bljesak sunca pretvara u zlato, u zlatni grumen, između modra neba i mora. Neki kažu da mu ime znači: zlatno brdo. A za nas, djecu njegovu, Mosor je živo biće. Otac i majka u nevolji, a nevjesta u radosti, u slobodi.

Mosor ne zaboravlja. Hrast i jablan, loza i maslina, grab i drača, oskoruša i višnja, zmija i ptica, prenose poruke i šapat života kroz zime i pramaljeća, od dima do dima.

Mosor pamti holokauste i pokolje, jauk i crninu ugarka. Ali i pjesmu partizansku. Riječ planine srce razumije.

O tome govori i ova foto-monografija potresna u svojoj jednostavnosti i istini. U kamen i ploču urezana imena nisu mrtvo slovo. Svako je ime roman, priča, tragedija, pjesma, sam život, neuništivi narod.

U Donjem Docu okupator je sažgao kuće i sve živo, od djeteta u majčinoj utrobi do nepokretna starca. Djeca, kasnije rođena, dugo nisu znala što znače riječi: djed, baba, brat, sestra, vjenčanje, jer ih nije bilo; sve dok se opet nije vratio život.

Život je jači od smrti.

Neka ova imena ne postanu mrtvo slovo.

Mosor nije samo kamen. Za nas, djecu njegovu, Mosor je živo biće. Spomenik života. Neuništiv.

 

 

 

Drugi o Juri Kaštelanu:

Filip Erceg: Jure Kaštelan "Gromada od pjesnika"

 

 

     Back                                                                                                         Top of page