Ivan Katušić - (književnik/writer)

Omiš, Croatia

Ivan Katušić - Književnik (Writer)

Prorešetano jedro

Autor: Ivan Katušić

Izvor: Suvremena jugoslavenska novela Zagreb "Znanje" 1965. godine

Jere - jedno obično dalmatinsko ime - a zvali su ga Ugor. Zašto? Odgovor bi trebalo tražiti u zaboravljenim godinama njegova djetinjstva. Možda je do toga došlo sasvim nevinom igrom riječi ili kakvim neobjašnjivim lapsusom. Tako se (uostalom) zove jedna morska riba: dugačka kao zmija, sluzava, sa stotinu kralježnika. Od svih svojstava te tajanstvene ribe iz dubokog mora Ugor ima tek po koju zajedničku crtu. Posebnom bojom puti on podsjeća na tamnosmeđu poleđinu svog imenjaka iz ribljeg svijeta. U njegovim bjeloočnicama odražavala se tamnozelena nijansa. Uvijek si u njegovim očima mogao nazreti pritajena pitanja. Možda su baš ta pitanja u Ugorovim očima imala nešto zajedničko s prestravljenim, ozbiljnim, bespomoćnim pogledima ulovljene ribe? Taj utisak je bio uporan, ali zato nejasan i fluidan, pa se ljudi nisu mnogo trudili da ga odrede. Jednostavno ga povezaše uz Jerin nadimak. Sluzav kao ugor: ne možeš ga uhvatiti ni za glavu ni za rep. Time ipak nije bilo sve rečeno. Bilo je u Ugoru nešto, što se pružalo, što je stajalo nadohvat svačijeg opažanja. To nitko nije uspio odgonetnuti. Tek kad je kao zavjesa posljednjeg čina iza Ugora ostalo jedno tužno prorešetano jedro, ljudi se sjetiše: vidjeli smo to već odavna. Uistinu: ništa nisu vidjeli. Ništa nisu znali. Njihova hvastanja bila su prazna.
Piščevo uho htjelo bi prisluhnuti pjesmi jedara na Ugorevu brodu; njegovo oko bi se htjelo prebaciti preko tvrdih bridova događaja i sagledati sakrivene perspektive.
Za tihih poslijepodneva prvoga ljeta osjećaš kako stabla rastu. Sjedeći u sobi, Ugor je kroz kamenu ogradu renesansnog balkona mogao pregledati cijeli trg, usred kojega je raslo nekoliko topola. Vrhovi njihovih grana bili su upravljeni prema suncu, i Ugor se pred tim nijemim manifestacijama života osjećao veseo. Oblizao je usne i prislonio im svijetlu jazz-trubu. Odjeknuše promukli zvukovi: kao da se njima napreže čovjek, kojega je već izmorio taj ludi ritam. Svirač je osjećao, kako mu brže kuca srce, kao da se nalazi na nekoj divljoj trci. Pogleda preko oka: možda topoline grane sad naglije rastu?
Tko zna, po koji se put javio odozdo šjor File. Njegova se farmacija nalazi odmah s druge strane, u kući s nekoliko kamenih emblema. Apotekar je zvao njegovu majku:
- Mandina, Mandina! Ona mi tvoja lijenčina ogorčava život. Neka prestane s tom svirkom! Ne mogu misliti! Ne mogu raditi! Miješam lijekove: stavim li dva grama više ili manje - odoše ljudi na vječno počivalište. Ustavi ga ti, ili ću se ja pritužiti vlastima... I ja sam "mužičišta". Od djetinjstva sviram klavir, ali ovi barbarski zvukovi, ovo divlje kreveljenje bez melodije... Dio mio! Ritam bluda! Il ritmo del rapporto sessuale! Purtroppo! Il ritmo del coito!
Tada je u sobu došla majka. Ugor je odalečio od sebe instrumenat i nervozno tipkao po ključevima. (Iznutra je curila pljuvačka: kap po kap).
- Sinko moj, daj se razlogu! Hoćeš li, da se zamjerimo onima, koji upravljaju našom sudbinom? Ja moram crvenjeti zbog tebe. Osim toga, oni su moćni. Jedan šjor Filin pokret - i mi smo satrveni kao ušenak.
Ugor je spremao svoj instrumenat u kartonsku kutiju. On to više nije ni slušao. Star je već taj dvoboj između njegove trube i šjor Filina klavira. Ugor je uživao u svom divljem prkosu. Kad su u mirnim noćima prozori kuća na malome trgu čeznutljivo otvoreni prema zvijezdama, znade šjor File poigrati na svom klaviru. Ugor mu odgovori raspojasanom pjesmom, a redoviti odgovor je bučno zatvaranje šjor Filinih prozora. Nisu nikako mogli da se slože. Šjor File se nije mogao naviknuti na moderne šlagere. (Queste melodie indigene smangiarono i miei nervi!)
Truba je bila samo jedna tačka na dugačkoj pruzi Ugorovih prijestupa protiv nazora, koji su vladali gradićem gdje je živio. Za uski krug gospode, koji su u svojim obiteljima čuvali kulturne tradicije, a u polumračnim salonima imali zaključane vitrine s talijanskim knjigama - Ugorovo uživanje u preglasnoj i divljoj modernoj muzici bio je vrlo sumnjiv znak. Tko sa strahom i poštovanjem ne otvori usta, kad po klaviru udara šjor File ili Anuncijata (njegova maloumna kći!) taj nema smisla za vrhunaravnu harmoniju, prema kojoj moraju težiti sva bića. Harmonija: to je kretanje nebeskih tjelesa u stravičnoj tišini beskonačnog svemira, o čemu piše neki Pascal. Muzika: to su nebeski ideali dani nadohvat ljudima; hrana ljudskim dušama u ovoj suznoj dolini.
Kad se tko tuži kakvu inteligentu iz maloga grada, kako mu je šjor File skupo naplatio lijek, može se čuti i ovaj odgovor: "Nevjerojatno! Apotekar ima smisla za muziku, a to znači, da ne može biti gulikoža!"
Uživati u rušenju harmonije zvukova, to znači pljuvati na sunce; to znači luciferskom drskošću zaprijetiti svemirskom božjem poretku.
Ugor je za šjor Filu bio zato Lucifer - a poglavica đavolski je nepomirljiv.
Kada Anuncijata počne po ožutjeloj klavijaturi umarati svoj solfeggio - šjor File iziđe iz apoteke, nasloni se na dovratak, zatvori kapke, kao da čita iz kajdanke svoje mladosti. Najednom mu zadršću svi udovi. Žestoko lupne nogom o tle (a noga mu je u finoj, malenoj cipeli od žutog chevreaua):
- La-si... La-si... Anuncijata, ancora una volta! (Ponovi!) Klavir zastane. Djevojka uzdahne i očajnički pogleda svoje oznojene prste. Ponavlja:
- La-si... La-si-la...
- Bravo!
Otac trlja ruke. Onda ponovo uperi pogled u imaginarne note. Zadovoljan je, smiješi se: mala izvrsno svira. Na suncu se lašti njegova masna crna kosa. Govore, da je bojadiše.
Tada se na suprotnoj strani s balkona javi Ugor, koji za šjor Filu znači neprestanu budnost paklenskih sila:
- Ma-do-na Kla-ra!... Do-fa-la do-si-la-sol!
Šjor Fili je bilo dosta da vidi toga buntovnog mladića: ponosito stoji na prekrasnom kamenom balkonu, koji odskače od točljiva zida stare kuće kao simbol neutažive ljudske težnje za ljepotom i skladom. Za šjor Filu je to bio prkosan stav Vandala, koji se popeo na vrh Koloseja i gleda, kako bi uništio najljepši mramorni ukras. Ljutili su ga Ugorovi zagrnuti rukavi, njegove široke plave hlače, koje su visile u nemarnim naborima.
- Eno onog razbojnika! Onog Lucifera - promrmlja šjor File iznenada, da mu se u ustima prevrnulo umjetno zubalo. Zaviče: - Mandina, čuješ li? Opet tvoja nesreća trubi!
Na prizemnom prozoru ukaže se brižno lice Ugorove majke:
- Oprostite, šjor File!...
Jadna, pogleda prema balkonu:
- Jere, molim te, ne ljuti šjor Filu!
Ugor se izazovno nasloni na balkon:
- Molim, što je? Što ga ljutim?
- Zar ne čuješ, da svira šinjorina Anuncijata?
- Ona je luda! Ako joj smeta, neka se zatvori u samostan, pa može svirati harmonij do mile volje, glupača!
- Nemoj tako sinko! Nije ona luda... Malo, tek malo djetinjasta! Ali šjor File je plemenit čovjek...
Apotekar nije više mogao izdržati. Učini nekoliko bespomoćnih pokreta i bučno zatvori vrata. Stakla bljesnuše na suncu. Na prozoru ostade prestrašena Mandina, bez riječi, a na balkonu Ugor, pun prkosa. Od njegove svirke odzvanjao je cijeli trg:
- Do-fa-la do-la!
U topolama su brbljali vrapci. Maestral je lagano pokretao lišće. Krošnje se podale tihoj igri boja. Ugor je svoj pogled uperio prema dnu trga, gdje se vidi komadić mora. Mladić se veselio: tu je već ljeto.
Kao što je Ugor prkosno ispoljavao svoju volju u muzici, čistim prkosom je htio da živi na svoj način, i kod toga ga nije ni najmanje zanimalo, što o tomu misli njegov grad. Nisu ga privlačila "poštena" uobičajena zanimanja. Teško je on mogao shvatiti svoga brata, koji je u jednoj konobi, punoj paučine, po cijele dane blanjao, pilio i udisao mirise pokvarenog ljepila i pljesnive boje. Majka ga je u najranijoj mladosti dala u nekoliko radionica, da izuči zanat. Nigdje nije mogao da izdrži. Slične dječake bi jednostavno nazvali Gašo, po poznatoj pjesmi iz pučke škole. Na njega se to nije moglo primijeniti. Osjećalo se da taj Ugorov nemir nagoviješta neobičniji i zanimljiviji život. I svi su oni voljeli po radionicama pričati o njegovim podvizima i uspjesima sa zadovoljstvom bijednih feodalnih kmetova, koji uživaju u raskošnoj odjeći svojih gospodara. Bilo je očito da Ugor nije rođen da bude zanatlija.
Ugor je najprije nabavio jedan mali čamac, kojim je ljeti vozao turiste, a kad mu je to dobro otišlo, kupio je svoju "Lastavicu". To je bio mali brod na jedra, krasan, brz. Ljeti je Ugorova "Lastavica" krstarila zaljevima, a iz nje se prosipala pjesma ili alpinski zov... A njega su voljele žene!
Kad bi opustjela kupališta, Ugor bi se dao na pogibeljan posao. Krijumčario je robu iz slobodne zadarske luke. Za vjetrovitih tmastih noći isplovio bi iz Zadra natovaren papirićima za cigarete, kavom, šećerom. Nekoliko takvih upada, i - bio je siguran do nove sezone. Jednom ga zaustavi financijski patrolni čamac. Nije mogao umaći. Iz mraka se pojavio pored njega i u tili čas je skočio u njegov brod financijski stražar. Lampica osvijetli hrpu kontrabanda. Ugorova hrabrost nije zatajila ni u tom trenutku. Bez riječi pruži hiljadarku u svjetlo stražareve električne baterije. Financ neodlučno zastane. A onda uze hiljadarku i smota je u džep.
Nepresušive jesenske kiše našle bi "Lastavicu" u suši. Ugor se vukao malim mjestom: išao od radionice do radionice, sjedio za vlažnim mramornim stolom do kavanskog prozora.
Eno: poštar mu nosi pisma. Pišu žene sa svih strana: brižljivo su ispisane adrese na ukusnim kuvertama.
Šjor File je odigrao svoje tresette i razgovara sa starim kapetanom Bronom.
- Gledajte, moj šjor File! - ljuti se kapetan. - Dobio je cijeli snop pisama!
- Ljubav, ah - odgovori preko volje šjor File, gotovo uvjeren da se taj Lucifer ne može nikako satrti.
- Bravo, što treba govoriti! Dunque, lei ha il coraggio di pronunziare la sacra parola: amore!?... Molim vas, šjor File! Ne, ne! Ni-ka-ko - uistinu se nervirao kapetan Bruno. - To nije ljubav nego industrijalizacija ljubavi. Ljubav bez individua! Kaput, koji se izrađuje u konfekciji!... Zamislite: pišu mu ljubavna pisma mašinom.
Kapetan Bruno skupi prste u kokicu a onda ih kao čarobnjak rastvori:
- Pisati ljubavno pismo! To će reći postati pjesnik; misliti na trubadure. Sjećate li se: Machiavelli je oblačio svečano odijelo, kad se prihvaćao pisanja o historiji?! Tako bi trebalo okruniti se pjesničkim lovorom jednoga Petrarke, kad se želi pisati svomu dragomu. Ni ova moderna čelična pera, ni naliv-pera ništa ne vrijede. Zamislite: guščje pero, koje preko pergamene klizi kao misao! Tako treba pisat, ne uvući jeftini papir (izrađen od prljavih krpa) u mašinu s četrdeset registriranih patenata pa prepisivati neki ljubavni listar!! Dakle, vi imate hrabrosti da izgovorite svetu rijeć: ljubav?
Apotekar se nije usuđivao postavljati primjedbe. Bojao se: nije htio imati s Ugorom posla ni u njegovoj odsutnosti. Od onoga dana, kada je svoju Anuncijatu našao onesviještenu pokraj klavira, on ne želi ni susresti toga neobuzdanog susjeda. Nitko ga nije mogao razuvjeriti, da je nesreći njegova djeteta kriv baš taj zao duh - Ugor.
Kapetan je u stvari bio na Ugora ljubomoran. On nije prestajao govoriti:
- Pazi samo, kako je namrštio obrve: kao da čita najdublju filozofiju. A u stvari? Glupa, tupava pisma. - Le stile imbecille! Ah, ja mu više neću ni slova pomoći! Nekada me molio, da mu prevodim pisma s njemačkog. Ne, više ne! Pomogneš im, a poslije, čim se malo snađu u tom za njih fantastičnom svijetu, onda te već gledaju s visoka! Crna nezahvalnost! Po nekom dopisnom kursu naučio je nekoliko fraza za Umgangssprache i sada misli, da je popio mudrost cijeloga svijeta!
Ugor je češljem otvarao posljednje pismo. Kapetan nije mogao da se smiri:
- Sve je to naopako! Otvarati poštu - i to, nota bene: ljubavnu češljem usred kavane! Sve naopako!... Trebalo bi barem imati malo karaktera. Sveti Ambroz (crkveni otac) je rekao: Si non sanctus - saltem cautus! A to znači: ako ne možeš biti svetac, budi barem oprezan! Zašto na javnom mjestu pokazivati tolika ljubavna pisma!... Ah! Komu to govorim. On to ne može razumjeti.
Lije kiša. Valovi juga prebacuju se preko obale. Stakla hladna kao mraz. Po kavani se vuče duhanski dim. Ugor polako čita pisma. Zakašlje. (Konobar, molim jedan punč!).
Jedno pismo je bilo datirano u Zagrebu, prije dva dana. Bilo je ispisano čistim rukopisom. Pri svršetku postajala su slova sve sitnija, redovi sve gušći. Osjećalo se, kako toj ženi teku rečenice iz same krvi: kako je na kraju pisma imala još mnogo toga reći:
- Pitanje je, hoćeš li mi uopće odgovoriti. Bojim se da nećeš. Toliko si lijep; u tvojim očima kriju se tajne, koje osvajaju svako žensko srce. Ja se ne zavaravam. Oko tebe lijetaju žene. Krivo mi je, ali sam svjesna, da je svaka moja želja kod toga izlišna.
- Željela bih da primiš jedan moj savjet. Dragi Ugore, voli žene, voli ih onakvom strastvenošću, kako ti to tvoja južnjačka priroda nalaže, ali... Ali se i čuvaj žene! Nemoj pokloniti svoju ljubav onoj, koja to ne zaslužuje. Vjeruj mi, malo ih je, koje zaslužuju ljubav mladića kao što si ti.
- Pisati o sebi neću: zašto da te rastužujem. Teče dosadni bračni život: kao "nepoznata mašina", kako bi to rekao Balzac. Muž? Ljubomoran. Da, to mi pravi veće zadovoljstvo nego da je indiferentan. Ako pišeš, piši na adresu moje prijateljice. Neću to mnogo objašnjavati. Ti to zacijelo shvaćaš. (Zacijelo bolje od mene! Glupa ženska, htjela bih ti savjete dijeliti, kao što majka dijeli žemlje svojoj djeci).
- Zašto ti dakle pišem? Znam da mi nećeš odgovoriti. Isto tako znam, da ti ne mogu ništa pametno savjetovati. Reći ću ti istinu do kraja: ovo pismo ipak pišem radi sebe. Htjela bih se nad ovim komadom papira sjetiti tebe i "Lastavice", zapuštenih uvala, maslina i smreka; i tebe one noći... I one noći, iz koje iziđosmo sretni, kad smo s djetinjom radošću promatrali, kako se u tišini lome zraci prve zore, dok iz mraka izranja jadranski arhipelag. Pišem gluposti. To znači da sam nesretna. U sreći ništa ne izgleda kao glupost: sve se čini prijeko potrebnim ornatom sreće, pa i duge rečenice bez ikakva smisla. Ja ipak ne mogu pisati takve rečenice. Ne mogu. Moje srce se grči od jada.
- Ti se možeš i smijati. Možda su za tebe oni dani bili dosadno ponavljanje sličnih situacija. Mladić hladan, prozaičan, drzak i bezobziran (sve to ti jesi!) i djevojka (ja žena!) puna sanja, prava Eva, koja očekuje, da će se u mirisnim gajevima Dalmacije sresti s mitološkom srećom... Mnogo toga smo učili po školama, crpli iz knjiga, i to samo pridonosi našoj nesreći: uzalud očekujemo, da će se nad zaljevima zaoriti zvukovi Panove frule, i da ćemo u obijesnom veselju satira, drijada i nimfa...
Iako Ugor ovo pismo nije shvatio do kraja, zadovoljno se nasmijao. Njega nisu mogle staviti u nepriliku ovakve rečenice:
- Naš odgoj se okreće protiv nas samih. Umjesto da nas oslobode iluzija, profesori nam nastoje pružiti iluzije svih prošlih, pa možda i budućih kultura... Sva ta idilična mitološka bića - žena tridesetih godina odbacuje kao glupe varke. Na žalost, okrvavljena srca...
Za Ugora je bilo glavno, da te retke piše žena, a on je spoznao da mu kuharice i profesorice pišu u biti jednake stvari. Nijanse ga nisu zanimale. Sve moguće razlike više zanimaju učenjaka, koji piše doktorsku disertaciju, nego dalmatinskog Apolona, koji u najkraćem vremenu pruža kontinentalnim Venerama i Junonama ljubavni alfabet od alfa do omega. (Baš mu piše daktilka iz jedne velike, bečke trgovačke firme, koja ga redovito naziva Apolonom. Siromaštvo mašte je najbolja preporuka za daktilku, koja piše po diktatu).
Iako je Ugor loše poznavao njemački, dovoljno mu je bilo preletjeti pismo, pa da nekom prefinjenom kategorijom opipa sagleda cijelu atmosferu, u kojoj je ono nastalo. Ražali mu se ta daleka djevojka zelenih i krotkih, plašljivih obraza. U velikoj poslovnici, gdje lupaju mašine, odjekuju zvonca i stružu računaljke, ona se sjetila veselih boja, u kojima živi jadranski pejzaž, sjetila se ljubavi, zagrljaja na lađi, koja plovi punim jedrima. Nju umara ovaj tempo, ovaj neljudski položaj, gdje joj šefovi mumljaju nerazumljive rečenice, a od nje traže jasne dopise s tačkama i zarezima. Zaključuje: Du, lieber Ugor, und immer Du...
On je pio punč i osjećao, kako se miris limuna širi nosnicama, a vruća para otkravljuje prehladu. Misli: jesenske prehlade. Kao: jesensko žuto lišće, jesenske slutnje i jesenske duge noći. Kako to čeznutljivo zvuči. U posljednje vrijeme sve više ga osvaja nostalgija za prošlim godinama.
- "Ništa previše", rekao je stari filozof - trudio se u međuvremenu kapetan Bruno da dokaže promašenost Ugorova života. - Slušajte me, šjor File, ja vam kažem, da on ne može svršiti dobro. Apsolutno! Čovjek nije čelik, a i čelik puca.
Nad rastvorenim pismom odjekne Ugorov suhi kašalj. - Kapetan značajno pogleda apotekara:
- Jeste li čuli? Ne mirišu mi ruke! Činiti takve dižordine kao on, ne može se bez kazne. Ništa previše!
Tišina. Šjor File se ogleda oko sebe. Pod zapusima žestoke duševne borbe, njegovi obrazi se slede kao na jaku vjetru. Na koncu protisne kroz zube:
- Prije tri mjeseca povjerila mi je njegova majka, stara Mandina: "Šjor File, naredio mi je Ugor, da mu ne stavljam soli u hranu"...
Apotekar je neprestano promatrao Ugorovu fizionomiju, koja se ocrtavala na svijetloj plohi prozora. On je u njemu uvijek slutio nešto đavolsko. Bojao se: naslutit će njegove riječi i može ga zadaviti na licu mjesta. Nije se micao. Samo je lijenim pokretom gnječio dogorjelu cigaretu.
Kad je Bruno opazio, da is Fila ne može više izvući ni jedne besjede, značajno zakima glavom:
- Gonoreja. Slabi su to putovi. Ako nije stigla, stići će i spirochaeta pallida. Noćni zrak nagrist će mu grudi... Ja sam prešao mora. Mladić mora izbjegavati noći. Drukčije...
Kao da je preko nesvjesnog, općesaznavačkog instinkta osjetio riječi uvrijeđenog kapetana, Ugor je mislio o sebi i o svojoj budućnosti.
Bio je nadomak tridesete. Više ga nije zadovoljavao nestalni način života: od ljeta do ljeta. Čovjek postaje sve nepokretniji, u njemu se neminovno otkrije želja da se smiri, da uredi "egzistenciju". Kod toga Ugora nije izdala njegova mašta. Brzo je stvorio sliku svoga budućeg, ozbiljnog života: krijumčarenjem treba zaraditi mnogo novaca, a onda "nastaviti poštenom trgovinom". Te zime Ugor osjeti da mu se žuri. Bio je nestrpljiv.
Prošlih godina je mnogo polagao na to, da na početku ljetne sezone popravi i oboji "Lastavicu". Danas Ugor nije na to pazio. Već oko sredine januara spustio je brod u more. Odlučio je "raditi". Nevremena ga nisu smetala. Bio je saveznik pomrčina. Sam samcat krstario je noćima, čvrsto držeći kormilo u svojim rukama, uživajući kako škripe stari zglobovi broda, kako vjetar zviždi kroz napete sartije. Topile su ga kiše, udarali vjetrovi. Potpuno se odao svom poslu. Na pustoj obali, u spiljama, spremao je prokrijumčarenu robu. Stvarao je mrežu ortaka.
Jugo... "Lastavica" se propinje iznad talasa, probija kroz kovitlace. Ugor je sav okupan morem. Mrk. Bori se s vjetrom. Ako mu samo malo pusti jedra, prevrnut će ga. Bijes vjetra će njim kao igračkom zamlatiti o greben susjednog otoka. On vidi: migolje svjetionici. To je za komotne kapetane. Ugor čeka posebni znak s obale. Tamo ga čekaju drugovi. Pomoći će mu da skloni dragocjeni teret.
Osamljeni mornar broji rtove. Smiono plovi uz samu obalu. Na njega se krevelje ždrijela pećina. Sablasti! Evo, to je onaj komadić žala. Ugovoreno je, da se sastanu na tom mjestu. Vidi ih: svjetlo, kretanje sjena po bjelini žala. U isti mah Ugor drži kormilo i ravna jedrom. Brod strelovito leti. Zebnja: ako dohvati samo vršak kojeg saronjenog grebena - rasjeći će ga na dvije pole.
Ali što je to? Svjetlo se gasi. Zašto ne daju signale? - U takvim trenucima svako pitanje se rađa nerazdvojno sa svojim odgovorom. Na žalu je čekala zasjeda financijske kontrole.
Nagli zaokret kormilom. Zajaukaše rebra broda. Samo za jedan čas: prestrašeno zatreperi jedro, a onda žestoko poletje pod udarcem vjetra. Konop se zasiječe u Ugorove prormrzle prste. Sa žala nesređeno vikanje. Zatim puščani hici: jedan, dva, tri, četiri, pet... Prestadoše. "Lastavica" juri do ruba nagnuta nad more. Poslije smrtne opasnosti Ugor počne mirnije disati. Opaža: kroz podivljalo more brod klizi ravnom linijom kao idealan znak pobjede. U nutrinu pljusne po komadić razbijena vala. Jedro je prorešetano mecima. Kroz rupe cvili vjetar.
U Ugoru potpuna tišina. I nesalomljivi, čvrsti napor volje: pobjeći... Prenuo ga je žestoki udarac broda o obalu. Iz ruke mu poletješe škota, a oslobođeno jedro zavijori na vjetru. Ugor pribra posljednje snage i izvuče brod na žalo.
Došao je kući pred samu zoru. Majka je bila prestrašena:
- Sinko, ti goriš. Bolestan si.
Bio je sav mokar. Dok se presvlačio, osjećalo se jako isparivanje. Majka ga dobro pokrije.
- Moj Ugore, i kući se nađi!
- Neka Turci mirno večeraju! - šapne mu u uho.
Starica se bojala da mu smeta. Ona bi mu imala reći mnogo, mnogo toga. Utisne mu poljubac u čelo. Osjeti, kako ga drži vrućica. Otiđe.
Sam u tišini svoje stare sobe. Udaranje sata. On se odmara. Osjeća blagodati meke postelje i čistog toplog rublja. Misli: evo me kao u kutiji! I to je život! Njegov brat mirno spava u drugoj sobici. Od njega ga dijeli tanki zid. Čuje njegovo disanje: spava i ne sluti, što sve sa sobom nose tamne burne noći. To je život miran, tih, zatvoren kao što je zatvorena intimnost ove starinske sobe, gdje pod zapusima vjetra titraju stakla, a propusti na prozorima su zapušeni krpama i papirom. Ugor je u prvoj mladosti od sebe odbacio sigurnost ovakva nezanimljivog života. Danas traži zaklonište u ovoj sobici. Kruta tvrda istina: da se nije sklonio pod stari krov svoje očinske kuće, noć bi ga progutala. Znači li to, da se on vraća tišini, da se vraća običnoj radinosti, da na sebe uzima male brige, kojima se muče mali ljudi? Ne, on to ne može učiniti. To bi značilo zamijeniti veliki teret malim, neznatnim. On je jak, on će izdržati na svojim opasnim strmoglavim stazama. Pitanje: a zašto se noćas utekao majčinskoj brizi? Zašto se kao malo dijete podao nježnostima svoje majke? Je li slomljen? Je li svladan?
Ugor osjeća stezanje grla. Naviru mu suze. Sluša indiferentno udaranje sata. Disanje njegova brata je tiha pjesma bezbrižna sna. Zazviždi vjetar. Pijetlovi se javljaju. Život, život! Ugor se muči. Da se pokaje, da se u suzama baci u krilo svoje majke. "Oprosti, mnogo sam htio: htio sam osvojiti život, svijet, izvući se iz sitnih ljudskih jada. Razlupao sam se. Tresnuo sam o hridine kao moja barka. Vraćam se. Oprosti! Pomiluj me!"
Ipak on to nije mogao učiniti. Zar toliko vrijedi ljudski život, da čovjek mora bojažljivo izabirati svoje puteve i mijenjati svoje odluke. On je želio biti dosljedan. U suzama, u grču, u boli, ali dosljedan samom sebi.
U njemu sve gori. S kreveta može pogledati ravno kroz prozor. Gleda na šjor Filinoj kući poređane dimnjake, koji se šaljivo okreću na vjetru kao roboti s vatrogasnim šljemovima. Škripi zarđali lim. A dolje, na prvom katu, bezbrižno spava šjor File u noćnoj kapici od flanela. Spava njegova maloumna kći Anuncijata u sobi punoj starih portreta. Građani spavaju: anđeli čuvari im čuvaju djecu, madone velikodušno bde nad njihovim bračnim posteljama. Eto ti, to je bezbrižan život! Automatske blagajne bilježe, koliko imaju novaca; sud im po službenoj dužnosti uređuje nasljedstva; policija ih brani od tatova; popovi za njih mole boga; mole za dobru žetvu i jematvu - blagoslivljaju ih; triput na dan zvona za njih zazivaju milost Gospoda. Blaženstvo!
Na Ugorovim usnama trpak smijeh. Sjeti se kapetana Bruna: leži u postelji, a do njega na noćnom ormariću - umjetni zubi (uronjeni u čašu slatkaste vode!). Sjeti se apoteke: smrad lijekova, koje piju građani, da im povrati zdravlje. Suspenzoriji za kilu, mideri sa grbe, kateteri, bizarne sprave za irigiranje, kiretažu i klistire, nadrealistički instrumenti za primaljstvo i - sve to za bolji, udobniji život. Hvala lijepa! Ugor pljuje na takav životni komfor. Šjor File, vi ste rob života! Badava vam, ako progutate sve piliće iz okolice, ako iz mora pojedete posljednju jegulju, posljednjeg zubaca!
Mladić se nasmije. Osjeti, kako ga ponovo brije hladan vjetar. U ušima mu zašumi bijes valova. Hici! Bljeskovi! Zvižde jedra! Vjetar mu iz ruku izvlači škotu. On je hvata zubima: hladna je, slana. Ugor je radostan. Viče: Ja živim!
Vani je već vladao dan. U sobu je doletjela majka.
- Znojan si. Rublje ti je mokro od znoja!
Majka šumno otvori stari ormar, s kojega se već ljuštio furnir. Zamiriše lavanda. Tražila je čisto rublje.
- Evo, pa se presvuci. Idem ti donijeti kavu.
Ugor ne reče ni jedne riječi. Kad je majka izižla, zamišljeno se zagleda u čisto, izglačano rublje, koje odiše ozonom, aromatikom mirisnog bilja, svetom ljubavlju majke, koja povija svoje čedo. Opet ista pitanja: da se prepusti toj struji sentimenata? da popusti afektima, koji ga vezuju uz rodnu kuću? Svi detalji njegove sobe postadoše toga jutra rječiti kao nikada prije. Stari pod, po kojemu je puzao u godinama najranijeg djetinjstva, fantastični likovi na ispucanim zidovima, stol, stare stolice, od kojih je svaka u toku godina dobila svoj karakter (njemu dobro poznat), sve ga je to zvalo, pozdravljalo kao starog znanca...
Mladić nije mogao napustiti svoj "veliki" svijet.
- Slabo izgledaš - rekao mu je brat.
- I osjećam se tako. Kad sam se presvlačio jutros, svoje noge nisam mogao prepoznati. Omršavio sam.
Brat se neodlučno nasmije:
- Ah, ti si se svuda vukao! Da si ostao kod kuće... Tri su sata, idem na posao.
Opet - sam. Je li to bio izazov? Kako bilo: "Ne prihvaćam život na satove, dragi moj brate!" - Ako je jedini uvjet života, da se živi u zavjetrini, Ugor je spreman taj i takav život ustupiti bilo komu. Izvoli: ustupam ti svoje mjesto na kamenim sjedalima pod grobištem. Tamo možeš bezbrižno sunčati svoje čireve u želucu i rane u dvanaestopalačnom crijevu! Za to se ne isplati živjeti! Usprkos svemu, Ugor teško podnosi sva ona ozbiljna lica, koja mu kažu: "Učinio si glupost, prenaglio si se!" To može biti i tačno, ali: slijepac ne može suditi o bojama, a oni, koji su cijeli život proveli pod zaštitom paradnih limenih dimnjaka, ni po čemu ne mogu superiorno suditi o svjetovima, koje nisu ni primirisali. Je li pravedno, da današnji golobradi kadeti daju Kolumbu lekcije iz navigacije. - Kroz svoju upornost Ugor je opazio, kako mu ponestaje razloga. Kako može pobijati komfor onaj, kojemu je potrebna toplina meke postelje i koji sa zadovoljstvom srče toplo mlijeko? A Ugor se ipak ne može pomiriti s ovim stanjem. Pa to (u postelji) nije on! Ne, ništa ne mogu da kažu njegovi krhki zglobovi. Pogledajte njegovu volju! Ona još nije ispustila krmilo: Ona se još bori s valovima.
Liječnik je bio u neprilici:
- Trebalo bi pokušati drugim termometrom. Četrdeset i jedan! Nevjerojatno!... Šjora Mandina, skoknite dolje do šjor Fila, neka mi posudi svoj termometar.
Krupni liječnik je bezbrižno stupao po trošnom podu, tako da se na stolu prevrnula čašica, u kojoj su ga počastili rakijom.
- Nervira li te? - upita on Ugora.
Ugor odmahne rukom. Čudno: Učini mu se, da mu je ruka požutjela, stanjila se u zglobu; da su mu omršavjeli prsti. Liječnik je nastavljao dalje:
- Ah, ti si čelik, Ugore! Nepregledne su legije ljepotica, koje će još proći kroz tvoj naručaj. Po Beču i Pragu one već štede novce, da bi mogle doći u Dalmaciju... Samo ćeš poslije ove bolesti morati opreznije! Ne valja pretjerati ni u čemu. Svako zlo ima svoje dobro. Iduće ćeš se sezone moći djevojkama predstavljati kao doktor medicine. Ti si do sada bio samo inženjer, zar ne?...
Liječnik je gledao kroz prozor, a soba se neprijatno ispunjavala mrakom. Pred Ugorom zatreptaše riječi pobune, kao da su ispisane neonom: Zašto mu liječnik to govori?! I on se naslađuje njegovom nesrećom! Kakva smisla imaju te aluzije na diplomu, kao da su se oni ovoga trenutka prvi put sreli? Ugor je doista i doživio, kako svi ti doktori i magistri sa svojom psihologijom i pedagogijom nisu sposobni da slome ni rutave usidjelice iz Pešte! - Mandina se povratila zamotana pledom. Ugor uzdahne: gnjavilo ga je po drugi put staviti toplomjer.
- Gospodine doktore? - upita Mandina.
- Odmah ćemo vidjeti.
Kad je Ugor bezvoljno pružio toplomjer, ovaj ga prinese prozoru:
- Četrdeset jedan i dvije male! To je fenomen! A tako bistar pogled, tako žustar razbor!
- Inače? - sapita Ugor.
- Kod auskultiranja zapazio sam neke sumnjive krkljaje na lijevoj strani.
- Na plućima?...
- Da, da, na plućima. Moramo biti vrlo oprezni. Ima slučajeva, da se tek kod njegovanja, kad bolesnik legne u postelju, očituju izvjesne konstitucijske slabosti, te se organizam ne može odrvati bolesti, koja se širi. To je stražno hirovito. Medicina je u tom slučaju samo promatrač...
Poslije ovoga razgovora s doktorom Ugor više nikada nije zahtijevao, da mu se bilo što objasni. Bio je potpuno uronjen u sebe samoga, obuhvaćen svojom neukrotivom voljom, do koje ne dopiru razbijeni uzvici s ulice. Tišina, kroz koju se bišice javljaju iz starog pokućstva; tihi ambijent zatvorene sobe, koji živi svojim životom nezavisno o ljudskim ushitima i sumnjama; pojave rezonance i sinhronizacije između mišjeg glodanja i kucanja starog sata; dobra majka, koja kao dobar duh nosi kaduljin med i mirisnu kamilicu - slike, koje su se pojavljivale iz dana u dan za vrijeme njegove upale pluća, za Ugora su bile sasvim nevažne. Osjećao je, kako se sve više od toga udaljuje. Gorio je od želje, žudio je da ozdravi. I kada pođe daleko, daleko - sve ove slike i raspoloženja otići će u zaborav.
Kad su se topole okitile prvim zelenilom - Ugor je već šetao po sobi. Kroz otvoreni prozor draškao ga je miris raspuklih pupova. Vani je raskošno sjalo sunce. Tama ove sobe mu je izgledala nepodnošljiva. Smjelo je izlijetao pogledima u svečanu tihu prirodu, nošen nezadrživom težnjom da se oslobodi.
Dolje, ispod apoteke razgovarali su šjor File i kapetan Bruno. Apotekar se sav raskopčao uživajući u milovanju sunca. Kad se smijao, upravio bi glavu ravno k nebu, pa su mu se na suncu sijali zlatni zubi. Sama pomisao na Filine zlatne mostove (pljuvačka, ostaci hrane, ružičasta sluzokoža) - bila je dovoljna da se Ugoru zgadi ne samo šjor File, nego i sav život, koji taj čovjek predstavlja. Iza zatvorenih stakala na prvom katu odjekivali su udarci klavira. Ugor je imao utisak, da je sve prašnjavo u tom klaviru. Kod svakog udarca diže se prašina. I sam zvuk je mutan, prašnjav. Luta starom sobom i bubnja po staklima kao po membrani.
- Anuncijata - zovne žjor File.
Kad se otvori prozor, pokaže se sterilno (jest, prašnjavo) bijelo lice, plavozelene prestrašene oči, kosa, koja podsjeća na staru periku.
- Hej, hej! Otvori prozor! Što se bojiš? Pogledaj termometar!
(Toplomjer je bio smješten na vanjskoj strani prozora).
- Plus petnaest! - pročita djevojka.
- Sjećaš li se Leopardija? - zapita kapetan. - La primavera brilla nell'aria... Intenerisce il cuore...")
Šjor File mu je baš htio nešto odbrusiti radi njegovih vječnih citata, kad se iznebuha pojavi kraj njih jedna turistkinja u kratkoj pidžami, mlada, okrunjena kričavim bojama kao modrom aureolom. Stari kapetan se zagleda za njezinim nogama. Htio je nešto reći, ali se suzdrža, kad opazi na prozoru Anuncijatu.
- Hajde, sviraj, dijete!
Djevojka je bila poslušna. Odmah je sjela za klavir i nastavila svoje vježbe.
U razmaku od jednog trenutka šjor File opazi kroz vrata od balkona pokret u Ugorovoj sobi. Kapetan mu pročita misao:
- Onaj razbojnik je konačno dolijao. Ti-bi-či, dragi moj. Što sam ti ja govorio?!... Zanima me, kako će se taj mušketir osjećati kad mu počnu ispred nosa prolaziti mlade Švabice i Čehinje...
Šjor File je sve jasnije počeo osjećati, kako kapetan ima pravo, i kako je konačno taj Lucifer skinut s dnevnog reda, kad se kroz monotono udaranje klavira javi Ugorova truba:
- "O, dolci baci, languide carezze..."
Apotekar preplašeno pogleda kapetana. - Čujete li ga? "Vječno budan kao zlo, koje prati čovjeka do groba! - I bez riječi pobjegne u apoteku.
Ugor je ćutio neotklonjivu potrebu da zasvira. Kad je susjedni klavir počeo "dizati prašinu", učini mu se, da je truba za njega u ovom trenutku životno pitanje. Prešao je preko doktorovih zabrana i prihvatio se svoje trube strastveno, prkosno. Pocrvenjelo mu lice. U očima se pojavile suze. Nije mogao dalje isdržati, a da ne zapadne u strašan kašalj. (Mnogo crne, guste krvi).
Kad je Ugor ležao u postelji, a majka već pokupila i isprala krv, stigao je gradski liječnik. Sobom je doveo jednog mladog doktora, da prisustvuje viziti.
- Crescit - kratko primijeti poslije pregleda.
- Koga vraga sva vaša pitanja, svi vaši pregledi? - ljutio se Ugor.
- Jeste li čuli, mladi gospodine kolega!? Liječnik mora biti spreman na napadaje od strane TBC pacijenta. Bolest ih dovodi u razdražljiva psihička stanja.
Liječnici se suvereno nasmiješiše. Kako je komotno, savršeno komotno suditi i djelovati, kad se praksa pokorno odnosi prema teoriji!
Kad se oporavio, Ugor se s posljednjim nadama obratio svojoj "Lastavici". U tihu ranu zoru udisao je opojni miris oseke: vonj alga, školjaka, vlasulja. Kroz tanku maglicu ljetnoga jutra Ugorov brod klizio je bonacom. On se nadao: arome mora izliječit će mu grudi, ponovo će ga ispuniti snagom. Lagano je veslao, kao da se bojao, da će poremetiti to veličanstvenu tišinu, u koju se uvukao kao uljez. Pred njegovim očima prostiralo se morsko dno: u travi su kretali rakovi; u poluotvorenim ljušturama žario se život. Kroz bistro more pratio je bezbrižno kretanje riba, koje veselo plove noseći sa sobom svoj životni smisao. Postoji li takva ravnoteža u njemu? (On je bolestan: veslanje ga umara). Vječita trzanja između njegove naravi i njegove svijesti. Nemiri! Kod njega je svijest okrenuta protiv samog života. Osjećao se otuđen od posvemašnje harmonije morskog svijeta. On je tu stranac. (Ruke na veslima: slabe, žute. Pod prvim sunčanim žarom one postaju prozirne: nazire se svaka žilica, svaka tetiva, svaka kost!). Svaki Ugorov pogled je - krađa! U grudima muka. Zakašlje. Smije li pljunuti u čisto, tiho more?! Što od umora, a što od duboke potpune rezignacije - Ugor je polako veslao, da ne uznemiri sklad svjetova, koji su uzmicali pod kobilicom njegove lađe.
Kroz jarbole, konope i podignuta jedra - jedan glas iz luke:
- Ugore, zar se umorila tvoja "Lupežica"?...
(Tako su mu prekrstili "Lastavicu"). Teško ga je pogodilo ovo pitanje.
Blistao se puni ljetni dan, kad se povratio kući. Umor. Temperatura.
- Moj sinko - jadikovala je majka, koja je nad njim bdjela kao sjena. - Doktor je rekao, da razbiješ toplomjer, ako misliš ozdraviti. Ti sam sebe ništiš!
Gorki smijeh: razbiti toplomjer, ležati, zuriti u strop, slušati doktorove upute. Hvala na savjetima. Zbogom! Oprostite, žto smo se vidjeli!
Ugor je ležao na krevetu u tami svoje sobe. Is posadine duboki akordi, sumorni zvukovi teških odluka.
Dao je dozvati učitelja mjesne glazbe, staroga Bepa. (Što mu je sad sunulo u glavu?).
- Muzika: jadan ti je to posao, mali moj! Evo gledaj!
Stari muzikant mu pokaže svoje uništene zube.
- Otpadoše od sviranja. Ovomu za pir, onomu za pogreb, carevima i kraljevima za rođendan. A sada?... Bijedni Bepo nema zuba!
- Pa kad ste svirali tolikima, zasvirajte i meni... - Ugor mu je punio čašicu izvrsnim likerom Luxardo.
- Zato si me, dakle, zvao?
-... Pozovi družinu, pod prozorom mi zasvirajte jedno pola sata, pa koliko bude - plaćam.
- Hm, platiti? - Bepo neodlučno pogleda mljaskajući ustima. - Slabo se to može platiti...
- Pa dobro. Koliko vas je u glazbi?... Petnaest! Eh, i ja sam muzikant! Platit ću vam, da se dobro najedete, pa bog vas veselio! - (Nalije mu punu čašicu). - Je li riječ?!
- Skupiti glazbu u radni dan!... Što će reći svijet?
- Ništa! Ugor plaća - muzika svira!... (Potapša staroga po ramenu). - U dva sata! Je li tako?!
Maestral se poigravao zavjesama u Ugorovoj sobi. Sat nije više kucao. Ugor iziđe na balkon. Kupili su se glazbari. Pod topolama je šetao šjor File s jednim profesorom, uvaženim mještaninom, koji svake godine dođe na ljetovanje. Profesor je raspop i slobodni zidar, vanjskopolitički urednik jednog velikog dnevnika u glavnom gradu. Pišući o vitalitetu našeg građanstva, profesor je jednom prilikom jasnom aluzijom označio šjor Filinu obitelj kao degeneriranu, i otada su njihovi odnosi postali hladniji. Ipak, gledajući sve, što se pred Ugorovim balkonom dešavalo, apotekar nije mogao da izdrži na svojoj plašljivoj distanci, pa se stao unositi u samo lice sugovornika:
- To još nitko ne može slutiti, što može učiniti taj mladić. To je Lucifer, Herostrat!... Gledajte, poslao je muzikantima nekoliko flaša likera! A u stvari?... Obični kontraband! Budite uvjereni, na bocama nema carinskih markica. Mi smo tako dobri pa ga toleriramo. Samo tolerancija cijeloga grada može omogućiti takvu egzistenciju.
Profesor je radoznalo promatrao šarenu grupu, iz koje su se sjali šareni limeni instrumenti. U svemu tomu je bilo njegove mladosti. Glazbari, koji piju nadušak, da probude nebesa svojim sviranjem! Uh! Taj šjor File ga prska pljuvačkom. A mladić? Hoće li se pojaviti na balkonu? Bezuvjetno, sviđa mu se!
- Dobro - odluči profesor da konačno prekine šjor Filinu filipiku protiv ekstravagantnog mladića. - Radi čega ga vi mrzite?
- Mrzim? Ne, ne, bože sačuvaj! Ja ga samo osuđujem.
- Zašto?
Šjor File se zamisli.
- Osuđujem ga radi svega toga.
- Konkretno?
-... Hm! Uvijek hoće nešto izvanredno. Sempre ha certe idee straordinarie in testa...
- Ne razumijem. Osuđujete ga radi čudnih ideja? Dopustite, to nije uvjerljivo... Recite mi nešto, što bi ga diskvalificiralo u sociološkom smislu. Dakle, nešto što se može uzeti kao objektivna zamjerka tom mladiću... (Sad se profesorovo lice prelije smiješkom)... Tko da na mladića baci kamen radi njegova odnosa sa strankinjama? Nas dvojica ni u kojem slučaju... Sjetimo se naših mladih - ludih dana...
Ponosan na legendarne pothvate svoje mladosti, šjor File bi se u svakom drugom slučaju udobrovoljio. Danas on nije mogao odstupiti od svog ljutitog tona:
- Nemojte mi govoriti. On je negativan!
- Ako mu spočitnete jazz-muziku, to će samo ilustrirati jednu nesuvremenu preosjetljivost vaših živaca... Sve to nije ništa ozbiljno.
Užasnut, nestrpljiv, šjor File naglo kao marioneta raširi ruke:
- Sve to vama nije ništa! To nije liberalizam. Vi nesvjesno pomažete anarhiju... Vi branite toga lijenčinu!
- Lijenčinu - hladno ga prekine profesor. - Kažete, da je lijenčina. To već jeste nešto.
Apotekar se naglo umiri.
- On nema zanata. Što ćete više.
- Ali ni to nije tako nedopustivo, ako se gleda iz šire perspektive... U statistikama mediteranskih zemalja odavna je već udario u oči veliki broj ljudi "bez zanimanja". Dokazano je s druge strane, da se veliki dio njih na specifičan način bavi trgovinom valuta, galanterije, dragulja, sitnica i specijaliteta, koje nikada uz tako povoljne uvjete nećete naći na šalterima banaka ili u velikim magazinima. Bez trgovine pod kaputom ne bismo imali ni Trsta, ni Atene. A što bi bilo s Rijekom i Splitom?... Sam život nas uči liberalizmu!
Zasvira glazba. Argumentacija postade savršeno nevažna.
- Treba se ukloniti napasti... - reče šjor File i ode u apoteku.
Profesoru odlane: stade se brisati od šjor Filine pljuvačke. Lagano je šetao pod svojim slamnim šeširom i čekao, što će se dogoditi.
Ugorova majka je dvaput došla u sobu. "Sinko, cijeli grad se uznemirio. Šjor File se zatvorio u apoteku. Ne zaboravi: on ti miješa posebne lijekove... Što će reći svijet?"
- Neka bude što hoće! Ugor naredio - Ugor platio. Ne treba mi lijekova ni savjeta!
Zaključao se. Trebalo je što prije završiti. Ogledao je revolver, nov, svijetao. Kupio ga je, da mu posluži u njegovim noćnim pothvatima. Nikad ga nije upotrebljavao. Ako zataji? Ti fabrikati su puni grešaka! Repetira: čelik zasija, a metak glatko skoči u cijev. Raspojasano je svirala muzika. Misle na pečenu janjetinu, na vino. Sada bi trebalo!
Pogled mu je zastao na jednoj flaši likera, "Sangue morlacco". Da ispije, pa da iz njega iscure potoci krvi? Ne valja!
Ugor je uhvati za grlo i baci preko balkona. Glazba zastane.
- Što ste stali? Razbila se! Svirajte - bit ćeeee! - prodera se on.
Uhvati ga kašalj. Neće ga prekinuti! Gospodar je on! Treba što prije! Legne na postelju i prisloni na sljepoočicu cijev. Iz muzike je raspoznavao osobito klarinete. Svirali su raspoloženo.
Njegov brat je radio, kao da ga se ništa ne tiče. Čulo se udaranje teškog drvenog mlata. Za koricu kruha! (Grč ili smijeh?) Ugor prisloni pištolj.
Ako zataji oros?
Birati trenutak? - Svi su jednaki.
Ugor okine.
Doktor nije više bio potreban. U općoj strci pođoše po kapelana.
- Što se žurite velečasni? - radosnalo ga zaustavi profesor.
- Pozvan sam, moram, hitno je!
- On je u vječnosti - naglasi mason - a za vječnost su nepoznati naši dani, naši sati i naši minuti... Molitva prije ili kasnije... Osim toga - samoubojstvo.
- Nezgođno, vrlo nesgodno - govorio je kapelan uhvaćen u profesorove satanske mreže.
- Svejedno - profesor je poznavao sve crkvene propise - propter delirium nervosum alcocholicumque... sprovod se može obaviti.
Zajedno su otišli u Ugorovu sobu. Bila je velika gužva. Poslije prve strke, na stepeništu je stajao veliki bubanj, napušten. Profesor spazi do mrtvačeva uzglavlja mrlju.
- Prsnuo mu mozak! - objasni žena, koja je bezobzirnim potezima umivala mladića mokrom krpom.
Na noćnom ormariću stajalo je neotvoreno ljubavno pismo. Kapelan značajno pogleda profesora: žena - sredstvo sotone.
Profesor se zagleda u poštansku marku:
- Iz Češke. Portret Tomaša Masaryka. Zar on nije napisao "Der Selbstmord als sociale Massenerscheinung der Modernen Zivilisation". Samoubojstvo kao masovna socijalna pojava...
-... moderne civilizacije - završi kapelan, utješen, prihvaćajući se svojih molitava.
Ugorova majka je gledala sad profesora, a sad kapelana, a kad je spoznala da joj oni ništa ne mogu reći - zaplače nad mrtvim sinom.
Stih iz pedesetog psalma:
"I TAD ĆEŠ SE OBJAVITI U RIJEČIMA SVOJIMA; I POBIJEDIT ĆEŠ - KAD TE OSUDE!"

Back Top of page