U pjesmi ”Autokritika” Jure Kaštelan zapisao je samo jedan stih: ”Morao bih govoriti o sebi”, koji neodoljivo podsjeća na onu Sokratovu ”Spoznaj samog sebe”. Jure Kaštelan je cijelog života govorio o sebi kroz svoje stihove, a otkako ga više nema među živima o njemu govore samo njegove pjesme.

Evo, navršilo se četrnaest godina od smrti tog velikog hrvatskog pjesnika. Jure Kaštelan je umro 24. veljače 1990. godine, pred samu ”eksploziju dinamita”, tako da na sreću nije doživio ono najmračnije iz svoje poezije.

No, krenimo redom.

Jure Kaštelan rođen je 18. prosinca 1919. godine u Zakučcu, blizu Omiša, u slavnoj starohrvatskoj Poljičkoj kneževini. ”Gole litice, visoke urvine i gudure, spilje i vrtače, sunčani svijetli visovi i vidikovci, čuvaju neprekinutu i dičnu legendu Poljica. Legendu borbe protiv tuđina i osvajača, legendu Mile Gojsalića i Titovih partizana”, napisao je Kaštelan u predgovoru Poljičkog zbornika.

Jure je prvo od osmero preživjele djece svojih roditelja. Odrastao je u siromašnoj, seljačkoj obitelji. Osnovno školovanje započeo je u negdašnjem glagoljaškom sjemeništu na Priku, a završio u Gatima. Uz pomoć strica don Stipe Kaštelana, povjesničara i autora dramske trilogije o poljičkoj prošlosti, upisuje se 1930. godine u Dijecezensko sjemenište u Splitu. No, 1936. godine napušta sjemenište i upisuje sedmi razred Državne klasične gimnazije u Splitu, gdje završava osmi razred i polaže maturu 1938. godine. Za vrijeme gimnazijskog školovanja aktivni je član literarne grupe ”Natko Nodilo” i glavni urednik časopisa ”Sjeme”.

Na Filozofskom fakultetu u Zagrebu upisuje tzv. šesnaestu grupu predmeta, koja je obuhvaćala historiju južnoslovenske književnosti, usporednu književnost s teorijom književnosti, hrvatski jezik sa staroslovenskim, narodnu historiju, francuski i ruski jezik.

Za vrijeme studija nekoliko puta je hapšen radi sudjelovanja u antirežimskim demonstracijama. Tih godina član je ”Svjetlosti”, opozicijskog studentskog društva. Od 1935. do 1940. godine objavljuje književne i kritičke radove u ”Jadranskoj vili”, ”Omladini”, ”Hrvatskoj smotri”, ”Jadranskom dnevniku”, ”Novom dobu”, ”Sjemenu”, ”Hrvatskoj reviji” i ”Jadranskoj straži”.

U vlastitoj nakladi, izdaje 1940. godine prvu zbirku pjesama ”Crveni konj”, s likovnim ilustracijama Ede Murtića. Tadašnja vlast plijeni i uništava čitavu nakladu. Ostaje svega nekoliko primjeraka. (Na primjerku Nacionalne i sveučilišne biblioteke otisnuto je velikim slovima: zabranjeno.)

Mladi Kaštelan počinje kao nadrealist. Pjesme u knjizi ”Crveni konj” nadahnute su, ponajviše, poezijom Oskara Daviča i Rade Drainca. ”Njegov lirski konj, taj crveni Pegaz, nije bio plah, nije strahovao pred himerama koje su neprestano izrastale iz mraka povijesti i sumraka građanske svijesti”, primjećuje Branimir Donat.

Već u prvoj zbirci pjesama služi se tzv. govorom kolektiva i poziva na otpor, revoluciju (”Hrvatsku bunu crveni san / okovati ne mogu.”) U pjesmama progovara Kaštelanov osebujni stil, s elementima slobodnog stiha, narodne osmeračke lirike, drevne leksike, brojalice i etimologicoma. Iz zbirke ”Crveni konj” valja posebno izdvojiti pjesme: ”Dinamit”, ”Crveni konj”, ”Predosjećaj jeseni na velegradskom pločniku”, ”Jablani”. Motivi su mahom uzeti iz rodnog kraja, a teme iz ratnog i socijalnog pejzaža.

Kaštelan je na nevjerojatan način predskazao strahote Drugog svjetskog rata. Evo nekih sugestivnih stihova: ”Pod ovom trulom kuglom gori eksplozija dinamita”, ”U sobi među lešinama padaju kiše”; ”Kolji me, gade, paraj. Zora će te oprati.”; ”Moja stara majko, majko moja stara, smrt me grize ovu jesen.”; ”Mrtvaci s nama govore po naborima zida” i dr.

Na studentskim izborima 1941. godine Kaštelan nosi listu naprednih studenata Filozofskog fakulteta. Neposredno nakon napada na Jugoslaviju prekida studij i odlazi u rodni Zakučac, a zatim u Split, gdje se uključuje u ilegalni rad.

Početkom listopada 1942. godine odlazi u partizane. U NOB-u radi kao omladinski rukovodilac. Član je Agitpropa KPH za Dalmaciju i član prvog uredništva ”Slobodne Dalmacije”.

Odmah nakon oslobođenja postaje urednik kulturne rubrike ”Vjesnika”, ali ubrzo prelazi u izdavačko poduzeće NOPOK, gdje ostaje sve do 1948. godine.

Nakon raskida sa Staljinom, Agitprop CK KPH uzima ga za kulturnog referenta. Kako je zbog rata morao prekinuti studij, diplomira 1949. godine, a 1950. godine postaje asistent na Filozofskom fakultetu. Te godine priređuje za tisak ”Rukovete”, prvu poslijeratnu zbirku pjesama Tina Ujevića.

U izdanju izdavačke kuće ”Zora” a nakon pauze od deset godina, izlazi mu zbirka pjesama ”Pijetao na krovu”. U njoj pjeva o ratnim doživljajima, poslijeratnoj izgradnji i socijalizmu. Osjetan je utjecaj socrealizma, a i narodne epike Andrije Kačića Miošića, starca Milovana, kao na primjer, u pjesmi Nadničarska: ”Ako nećeš ja ću znati / vuka zvati da te ždere, da te dere, / zovi vuče, druge vuke, / ruke muke za hajduke”.

Kad već spominjemo Andriju Kačića Miošića, treba reći da je Jure Kaštelan najviše od njega preuzeo ideju o tzv. ključnim riječima ili duhovnom etimonu, pa tako često koristi ove riječi: kamen, janjad, vuk, rogač, kadulja, ružmarin, jablani ili Biokovo, Mosor, Bilaj…

U pjesmi ”Krvavija” koristi i dijaloške elemente i ”ključne riječi” i slike (”Ulice u poplavi, Crni drvoredi, Djeca. Vuci laju. Moždani na ruci. Drvoredi lete. Juriš. Kolji. Tuci”.).

Jure Kaštelan ispisao je niz predivnih stihova o slobodi, domovini, partiji i Titu. ”Ne traži, majko, groba moga… Slobodna zemlja živi je lik živoga sina tvoga” kaže u pjesmi ”Bezimeni”. ”Znam Dalmaciju i bijedu i kolibe / i šapat u mraku i val proboja / Znam čelik, tu mladost, ta krila / izrasla pod srcem Skoja.”, ovako završava memento ”Susreti” posvećen stradalim ratnim drugovima. Nad Kranjčevićevim stihovima 1948. godine, kako stoji u podnaslovu pjesme Barikada, ispisuje ovaj stih: ”Socijalizam – i san i java – koliko krvi i znoja. / O to se prvi put, prvi put smije domovina moja.” Pet pjesama pod nazivom ”Pjesme o mojoj zemlji” potvrđuju Kaštelanovu vjernost ideji socijalizma i jugoslavenskog zajedništva. ”Lijepa je ova zemlja. Meni je najdraža. U njoj smo, / daleki druže, i za te umirali. / Lijepa je ova zemlja. Socijalizam na Balkanu. / U njoj smo krv i snove i za te, druže, dali.” ili ”Rasti i cvjetaj pod zvijezdom slobode / pod rukom Partije / i pod srcem Tita.”

Poznata je i ”Pjesma o Titu”, u kojoj je Tito personifikacija vrijednosti slobode i pravde. Za Kaštelana Tito je prvo čovjek a onda drug i vođa. Cijela pjesma diše jednostavnošću. ”U ovoj zemlji živi čovjek i drug i vođa / Josip Broz Tito. / I svi koji vole slobodu - njega vole. / I svi koji se bore za pravdu – njegovo ime znaju.”

Naravno, središnje mjesto u zbirci zauzima čuvena poema ”Tifusari”, napisana u šest dijelova.

Pokušajmo je ukratko analizirati.

Za poemu ”Tifusari” karakteristična su dva toposa: rat i smrt. U njoj se osjeti nemali utjecaj Ivana Gorana Kovačića, koga je Jure Kaštelan iznimno volio.

Poema je pisana nejednakom metricom, negdje u slobodnom stihu, a negdje u rimi.

U prvom dijelu pjesnik poistovjećuje svoje stope sa smrću (”Smrt su stope moje”). Počinje od sebe (element individualnog).

U drugom dijelu, pjesnik se pita, hoće li njegovim stopama proći ”nebo široko, oko puno sreće” ili će njegove stope zamesti ”snjegovi u mrkoj tišini”.

U trećem dijelu uvodi elemente kolektivnog (”Rukom hvatam ledenu ruku. Idem nijem u koloni.”)

U četvrtom dijelu interpolira stih narodne pjesme iz svog kraja: ”Oj Cetino moje selo ravno, kud si ravno kad si vodoplavno.” Međutim, progovara, osim nostalgije za rodnim krajem, i ljubav prema majci: ”To majka ruke / nad mojim snom / nad svojim sinom / savija / i njena crna / crna / kosa / ko san / na mojem čelu / klija.”

U petom dijelu njegove stope znače slobodu. (”U svakoj stopi na svakom koraku, sloboda, sloboda / sloboda iz rane, iz krvi sloboda izrasta.”).

Najzad, u šestom dijelu, koji je i najpoznatiji, bujaju slike i metafore. Opet se spajaju individualno i kolektivno. Borba pobjeđuje smrt. (”Za me nema zore, / ali i u smrti mi smo partizani / i naši mrtvi još se jače bore.”).

Mada je pisao i ”angažiranu” poeziju, Jure Kaštelan nije robovao socrealizmu. Naprotiv, bio je otvoren i za druge umjetničke pravce. Tako, na primjer, 1951. godine radi na osnivanju likovne grupe EXAT, koja će zagovarati legitimni status moderne i apstraktne umjetnosti. Kaštelan piše 1953. godine i predgovor za prvu izložbu EXAT-a: ”Biti umjetnik znači stvarati, a ne oponašati, a ne povoditi se. Kako savladati tradiciju? Svejedno je kako i kojim sredstvima. Nema pravila.” Upravo to, da ”nema pravila” vrijedit će i za njegovu poeziju, koja s objavljivanjem zbirke ”Biti ili ne” (zbirku je likovno opremio Ivan Picelj, središnja ličnost EXAT-a), odlazi u vode modernizma. Iz te zbirke treba posebno izdvojiti pjesme: ”Tvrđava koja se ne predaje”, ”Salut et fraternite”, ”Konjic bez konjika”, ”Uspomeni Ivana Gorana Kovačića” i ”Jadikovka kamena”.

U prvi plan izbija jezično umijeće, koje treba demistificirati zbiljsko. Pjesma ”Salut et fraternite” primjer je Yeatsove definicije retorike. Kaštelan u toj pjesmi ide od imaginativnog k praktičnom od svjesnog k zbiljskom. U pjesmi ”Jadikovka kamena” ide pak od praktičnog k imaginativno od zbiljskog k svjesnom. Inače, ta je pjesma primjer Tateove ”romantičke ironije”. U njoj pjesnik bježi od okrutnog svijeta u neživu materiju. Kamen je alegorija čovjeka. ”Ne daj mi oči koje gledaju zločin”, kaže završni stih.

Jure Kaštelan će 1950. godine doktorirati na Filozofskom fakultetu na temu ”Lirika A.G. Matoša”. Godinu dana poslije objavljuje svoju četvrtu knjigu pjesama ”Malo kamena i puno snova”, koja je kvalitativno drugačija od prijašnjih. Zbirku otvara eksplikativnom pjesmom ”Najezda slika”: ”Ako zatvorim oči – / vidim smrt. / Ako rastvorim oči – / život me gleda. / Ja ću rastvoriti i zatvoriti / kao dan i noć / kao noć i dan / svoje oči.”

Pjesma ”Krv i bura” opominje ovdašnje narode, posebno njezina dva stiha: ”Ovdje na Balkanu, na Savi, na Jadranu i gavrani su siti mesa.” i ”Krv, krv, krv moja vrišti u ovoj zemlji Hrvata.”.

Pjesma ”Vražda” na neki način je programatska. Sve objektivno ”urliče”, odnosno svojim postojanjem daje umjetnosti ”oblik”. A ”oblik je sklad”! Pjesnik više ne pjeva, jer hoće pjevati, već pjeva ono što ga pjeva. (”Ja nisam plakao suze, / same su plakale.”).

S vremenom, Kaštelan sve više tone u mitsko. Distancira se od prostora i vremena. Nova pjesma ”Kradljivci” sada je al pari nekadašnjoj ”Jadikovki kamena”. Pjesnik je svjestan utjecaja prirode, vanjskog svijeta, na čovjeka pojedinca. Konstatira: ”Okralo me sunce / Okrala me zemlja”, pa postavlja pitanje: ”Što mi ostade / Da sam sunce / suncu otimam. / Da sam zemlju zemlji otimam”.

Od 1956. do 1958. godine, Kaštelan je rektor hrvatskog jezika na Sorboni. U Parizu se vjenčao s dramskom umjetnicom Nadom Subotić, s kojom će imati kćer Ladu. Na Filozofskom fakultetu promoviran je 1961. godine u docenta, a iste godine izabran je i za izvanrednog člana JAZU.

S Bonaventurom Dudom, glavni je urednik kapitalnog izdanja Biblije, prevedene na suvremeni hrvatski književni jezik. ”Biblija je najčitanija i najviše prevođena knjiga koju je dao stvaralački genij čovječanstva… Svaki novi prijevod Biblije znači kulturni događaj za narod i sredinu u kojoj se javlja.”, napisao je u predgovoru.

U prosincu 1972. godine postaje izvanredni profesor, a 1976. godine dobiva status redovnog profesora. Te mu godine izlazi i zbirka pjesama ”Divlje oko”. Kao već zreli pjesnik, Kaštelan uvelike mijenja stil. Njegova poezija je otada simbolička i mitološka.

Njegove pjesme su više intelektualne i hermetičke. Sve veću pažnju poklanja jeziku. Pjesnik treba jezikom, naravno poetičkim, iskazati svaki kutak ljudske duše. Što pjesnik ide više u dubine, jezik mu postaje sve zagonetniji. Kaštelan je odlazio daleko u prošlost, kako bi pronašao istinu sadašnjosti. A istina je pjesnička istina samo ako je ”izvorna”. To će reći, istina ljudskog bivstvovanja nalazi se na početku, istina ima kontinuitet u vremenu. Dakle, istina je trajna, i zato pjesniku ”trajno” postaje bitnije od ”modernog”. No, postavlja se pitanje, je li ta istina, koja je trajna, pozitivna ili negativna. Za Kaštelana je negativna, i zato njegov početni optimizam ustupa mjesto pesimizmu. Njegov crveni konj preobrazio se u žrtvenog jarca. U tradiciji se prepoznaje kolektivno iskustvo, koje pojedinac nosi kao križ na svojim leđima. Kao da je Kaštelan prihvatio onu Marxovu: ”Mrtvi kao mora pritišću mozak živih.” Prošlost utječe na sadašnjost. Kolektivno određuje pojedinačno. ”Mrtvi žive u nama”, reći će u pjesmi ”Susreti”.

Kaštelan vjeruje u neki prapočetak, iskonsku vatru, i zato zaziva: ”O Slobodarke o Mironosne. / Evo prolazi između noževa stado bez pojilišta… Samo bljeskaju oštrice. Gdje ste?”

Međutim, pjesnikov san je na ”samom rubu”, ljudskom rodu treba novi početak. ”Neka me još jednom zapljusne pradavna voda / Još jednom neka imenodavac objavi svoj bjeličasti / znak iz nijeme jezgre mraka.”.

Kaštelan sve više gradi pjesme i na biblijskim motivima (zbirka ”Zavjet za Epetion”), na što je vjerojatno utjecao rad na Bibliji i povratak vlastitoj tradiciji (vrijeme studiranja na Dijecezenskom sjemeništu).

”Ako bismo ukratko htjeli reći smisao i značenje pjesničkog djela Jure Kaštelana, valjalo bi prvenstveno istaknuti kako je on umio u svome djelu spojiti običajno i moderno, mirnodopsko i ratno vrijeme, domaću sredinu i univerzalni osjećaj svijeta, male, neznatne stvari i velike misli o ljudskom putu, svijet sna i zbilje, ljubav i napast smrti, ladanjsku lagodu i trpnju, ono crno u ljudima svoga vremena, ali i ono svjetlosno nad tim crnim.”, reći će o Kaštelanovoj poeziji Šime Vučetić.

Jure Kaštelan je, pored pisanja poezije, pisao i drame i eseje. Najpoznatija njegova drama je ”Pijesak i pjena - Igre i dijalog s nepoznatim”. Od eseja valja izdvojiti: ”Goran i Dante”, ”Mozaik o Murtiću”, ”O Poljičkoj republici”, ”O narodnoj pjesmi, hajducima i ratnicima”.

Prevodio je s francuskog, makedonskog, španjolskog, grčkog, ruskog, češkog i talijanskog jezika. Tako je, između ostalog, preveo ”Makedonske narodne pjesme”, ”Muhe” (Jean Paul Sartre), ”Maskaradu” (Mihail Jurjević Ljermontov), ”Ciganjski romansijero” (Frederico Garcia Lorca).

Bio je nemalo talentiran i za crtanje.

Od 1979. godine redovni je član JAZU. Umirovljen je na mjestu šefa katedre za teoriju književnosti 1980. godine, a po njegovom izboru, naslijedio ga je dr. Ante Stamać.

Jure Kaštelan je skromno i samozatajno živio do smrti. Umro je u sedamdesetprvoj godini života.

Sahranjen je samo u prisustvu užeg kruga obitelji, jednostavno, pirandelovski. Obred pokopa obavio je prof. dr. Bonaventura Duda s još jednim svećenikom. Komemoracija koja je bila zakazana u Saboru Hrvatske nije održana, jer se navodno nije moglo naći govornika!

Kaštelan je mrtav, ali živi ”u srcu i u pjesmi”.

 

Crveni konjanik
Juri Kaštelanu

1.
Put je dug, dug, dug…
Vuku se koraci,
uz druga je drug.
Daleko je proljetni lug.
Pada gusti snijeg.
Na putu je šuma, planina, brijeg
Visoko je podignu stijeg.
Zavijaju vuci, vuci,
i vuci i jauci.
Ranjenik umire u muci.
Krvava je rana,
rana partizana.
I stopa je svaka
jedna ruka.
Teško je izaći iz mraka
u
novo
sutra.
– Jutra, jutra, jutra!

2.
Putuje kolona bogalja i tifusara
Netko preživi. Većina strada.
U vatri se novi svijet stvara.
Iz plamena izgara nada.

Teškim koracima putuje san,
Kroz noć hladnu i maglu bunila,
Putuje novi, svjetliji dan,
Kroz vrijeme ludila.

Putuju dani, sutrašnji dani
Smrt ostaje u noći.
Daleko su more i jablani.
Jutro će s osvitom doći.

3.
Vijavica vije, vije…
Zima brije, brije.
Smrt se u svima krije.
Na čelu kolone
Crveni konj,
U snijeg propada, glavom maše.
Na konju pjesnik jaše
i pjeva:
Oj Mosore, Mosore, skoro ćemo na more,
Skoro ćemo svom narodu donijeti slobodu.

Kosa njegova je barjak crveni.
Oči su mu pogled sneni.
Negdje prema Jugu stremi.
Na kraju pjesnik jaše.
Za njim ide kolona
partizana.
Vijori se griva
konja vrana
i pronosi pjesma
Jure Kaštelana.