Omiš, Croatia
© 2003-2008 www.almissa.com. All rights reserved.
Gertruda Munitić
Glazba (Music)
Rođena: 30. srpnja 1939. u Omišu
"U trenutku najveće slave i popularnosti shvatila sam da pomalo gubim ono što mi je najvažnije u životu- svoju kćer, i zato sam prihvatila ponudu iz Sarajeva, gdje sam uz angažman dobila i stan."
Nježne uspavanke operne dive
Gertruda Munitić (66), primadona sarajevske Opere, otkriva da ljubavlju prema unučici Martini nastoji nadoknaditi sve što kao majka, zbog karijere, nije pružila svojoj jedinici Anamariji
|
|
- Otkazala sam sve pozive za doček Nove godine kako bih tu najljepšu noć
uživala sa svojom dvoipolgodišnjom unučicom Martinom. Uz nju, kao baka,
nadoknađujem sve ono što sam propustila kao majka, jer, silom prilika, od
svoje kćeri Anamarije bila sam odvojena od njezine prve do šeste godine.
Ona je bila kod mojih roditelja u Splitu, a ja u Osijeku, u Hrvatskom narodnom
kazalištu, u kojem sam tada imala stalni angažman. Nisam joj mogla brisati
suze kad se rasplače zbog razbijenog koljena, čitati joj Crvenkapicu i
Tri praščića, češljati je, poljubiti za laku noć, pjevati
joj pjesmice i uspavanke, i zato sam neopisivo sretna što sve to mogu
nadoknaditi s Martinom. Već u petak skuham njezina omiljena jela, paštašutu
i šalšu od pomidora, kako bi nam, kad je mama i tata, Zlatko Murgić,
ekonomist, subotom ujutro dovezu k meni, ostalo što više vremena za igru i
ludiranje - kaže 61-godišnja primadona sarajevske opere Gertruda Munitić.
I premda su njezine uloge u operama, operetama i mjuziklima, od Gilde u "Rigolettu",
Traviate, do Lucie di Lammermoor i Male Floramy donijele svjetsku popularnost i
slavu, te je njeno ime uvršteno i u 4. ediciju Međunarodnog adresara
istaknutih ličnosti American Biographical Instituta, Gertruda Munitić
danas je najponosnija na ulogu bake, te oduševljeno priča kako je s
Martinom uživala u velikom vatrometu koji su promatrale kroz prozor njezina
stana u Sarajevu. Gradu u kojem je ostvarila sve svoje umjetničke snove i
koji nije napuštala ni za vrijeme rata, nesebično pomažući svojim
sugrađanima, a najviše onim najslabijima - djeci. U ratu, u kojem su joj
pratnja najčešće bile granate, imala je više od sto nastupa.
Na rubu gladi
- Ipak, pet posljednjih sarajevskih godina bilo mi je vrlo, vrlo teško. I to
zbog politike, koja se ne bi smjela miješati u umjetnost, ali, na žalost, i tu
je prisutna. U svojoj matičnoj kući, u sarajevskoj operi, bila sam
potisnuta u drugi plan, uloge su dobivali drugi pjevači...No, premda sam doživjela
mnogo nepravdi, i često jedva preživljavala, teško spajajući kraj s
krajem, nikoga zbog toga ne mrzim. Iza mene su moje uloge, moje nagrade, moje
ime, moj glas, koji publika još želi čuti - kaže Gertruda Munitić,
u čijem je koloraturnom sopranu, na proslavi pola stoljeća djelovanja
Saveza društava "Naša djeca", u HNK, nedavno uživala i zagrebačka
publika.
Na toj priredbi Gertruda Munitić bila je posebna gošća, kao
predsjednica društva "Naša djeca" BiH i vicepredsjednica "Prve
dječje ambasade", a zagrebačko gostovanje iskoristila je i za
dogovor o izlasku CD-a s njezinim najpoznatijim arijama, koji je odavna snimljen
u Croatia Recordsu.
Umjetnica koja je u bogatoj karijeri osvojila brojne nagrade, među ostalima
i Šestoaprilsku nagradu Grada Sarajeva i nagradu 27.juli BiH za kreacije u
"Rigolettu", "Traviati", "Kiss me Kate" i "My
Fair Lady", te bila miljenica mnogih ljubitelja opere, oduvijek je privlačila
zanimanje javnosti, posebno kad su je 70-ih strani mediji proglasili Titovom
četvrtom, premda nevjenčanom, suprugom, no njen je privatni život
ostao prekriven velom tajne. A brojni životni problemi, od siromaštva u doba
djetinjstva i djevojaštva, podstanarstva dok je bila na vrhuncu slave u osječkom
HNK i razdvojena od svoje jedinice Anamarije, dva propala braka, do ponovnog
siromaštva, straha i gladi za vrijeme rata u Sarajevu, kad je litra vode bila
pravo bogatstvo, dovoljna za pranje, kuhanje ručaka, ali i kave ne samo za
sebe nego i za susjede, na njezinu licu i raspoloženju gotovo nisu ostavili
traga.
- Čuvao me Bog i moja dobrota! I moji dalmatinski geni: ma što se dogodilo,
uvijek dignem glavu i idem naprijed. Ali, ono što me najviše održalo, to je
moja publika. Publika me oduvijek voljela. Recimo, nikada mi nije bilo teško
otići pjevati u selo. A mojim kolegama jest. I čudili su se zašto sam
ja tako popularna, a oni nisu. Ali, ja sam željela umjetnost, za koju mi je Bog
darovao talent, približiti običnom čovjeku, jer ne može svatko doći
u operu - kaže Gertruda.
Rođena je Omišu, 30. srpnja 1939., kao drugo dijete u obitelji Ante i
Magdalene Munitić. Ime je dobila po teti Gertrudi, najstarijoj majčinoj
sestri, koja joj je bila krsna kuma. Kako je majčina obitelj njemačkog
podrijetla, Schmidt, teta joj je, u skladu s tradicijom, na krštenju dala tri
imena: Gertruda Marija Magdalena, a kasnije je dobila i nadimak Bebi.
Kad su joj bile tri godine, obitelj se preselila u Split.
- Stanovali smo pokraj stadiona, u lijepom, prostranom stanu, a majka, Njemica,
od malena nas je učila lijepom ponašanju. Ali, kad je otac, zbog velike
ljubavi prema Hrvatskoj, kao politički osuđenik završio u zatvoru, život
nam se potpuno promijenio. Iz stana nas je izbacio jedan general, preselili smo
se na Peristil, tada jedan od najozloglašenijih kvartova u Splitu, a preživjeli
smo zahvaljujući majčinoj sestri Gertrudi, "tante Trudi",
kako smo je zvali moj brat Ante, sestra Herci i ja. Imala je frizerski salon i
hranila nas je dok je tata bio u zatvoru. Kad se otac napokon vratio, zarekla
sam se, onako mala, da se nikad neću baviti politikom - priča Gertruda,
koja je glazbeni dar naslijedila od oca i djeda, tenora, te majčine tete i
sestre, koje su također bile operne pjevačice: majčina teta je
pjevala u Bečkoj operi, a sestra Ana imala je prekrasan koloraturni sopran.
Čudo od djeteta
Gertrudin talent prvi je uočio otac, vrstan tenor u zboru HNK u Splitu i
dirigent uspješnih amaterskih zborova u Omišu i Dugom ratu. Svirao je nekoliko
instrumenata, ali, zbog velike treme, koje se nije uspio osloboditi niti nakon
45 godina pjevanja, nikada nije ostvario solo karijeru.
- Njegovi jedini solo nastupi bili su pod prozorom moje majke, kad joj je, s
gitarom u ruci, pjevao serenade. Tad su ga čule i Maja Strozzi, majka
Borisa Papandopula, i Erna Berger, austrijska operna pjevačica. Rekle su mu
da je drugi Caruzo i pozvale ga da dođe pjevati u Beč. Ali, bio je sin
jedinac, vezan za roditelje, a kako je njegova majka na porođaju izgubila
petero djece, nije ih želio ostaviti. Osim toga, zaljubio se u moju mamu.
Gertruda je odmalena pjevala, a njezina sestra Ivana Ivanka Herci
Marsden-Radovnik je plesala. Ona je klasična balerina, i već 40 godina
živi u Americi, gdje ima vlastiti studio, The State Ballet of Rhode Island.
Majka je četvero djece i baka troje unučadi, a njezin najstariji sin
Richard pleše u New York City Balletu. Brat Ante doktor je elektrotehnike i
predavač na Pomorskom fakultetu u Splitu, izvrstan je trubač, i dok je
bio mladić, imao je svoj orkestar, Aspalatos Brass. A njegov sin Neno
profesor je gitare na Visokoj školi za glazbenu umjetnost "Ino Mirković"
u Lovranu. I Gertrudina kći Anamarija ima izvanredan sluh, ali nije se željela
baviti glazbom.
Još kao sasvim mala djevojčica, Gertruda je pjevala kolorature, pa su
susjedi često govorili njezinoj majci: "Ma ova mala nam ide na živce,
koliko stalno viče!" I majka ju je poslala da pjeva u Crkvi sv. Duje.
- Pjevanje mi je išlo, hvalili su moje solo nastupe, ali učenje baš ne.
Jednog dana, kad se svećenik stoti put požalio da ništa ne učim,
tadašnji biskup Alajbeg, rekao mi je: Gertrudice, znam da nećeš naučiti
sve. Ali, možeš li barem, meni za ljubav, naučiti deset Božjih
zapovijedi? I molim te, neka uđu u tvoju dušu, a onda pokušaj s njima živjeti.
Bio je toliko sugestivan da sam sjela i naučila ih - kaže Gertruda, koja
je već tada bila pravi vražićak i čudo od djeteta: pjevala je na
svim pričestima, krizmama, djeci u bolnici i sirotištu. Nedugo potom,
Herci i Gertrudu majka je upisala i u dječje kazalište "Titovi
mornari".
- U mjuziklu "Priča o zemlji u kojoj kamen plače" igrali smo
Rikard Simoneli, Boris Dvornik, Zdravka Krstulović, Davor Boršić,
Ivica Vidović, Mirko Kraljević, Seka Vrca, moja sestra i ja. Rikard
Simoneli i Boris Dvornik glumili su zločeste životinje koje me žele istući,
ali, ne uspijevaju jer je dobrota Žaromila, kojeg sam igrala, bila jača od
njihove zloće - prisjeća se Gertruda.
Kad joj je bilo 11 godina, na prvom satu glazbenog odgoja profesorica Dora
Bakotić uočila je Gertrudin izniman glas i pozvala je k sebi.
- Sjela je za klavir i rekla neka otpjevam svaki ton koji je odsvirala. Zaključila
je da imam izuzetan koloraturni sopran i predložila da će me naučiti
nekoliko pjesama s kojima bih mogla nastupati i nešto zaraditi. Naime, tada smo
bili vrlo siromašni, i dalje nas je izdržavala teta, jer tata je nakon izlaska
iz zatvora, u poduzeću za ortopedska pomagala gdje je jedva dobio posao,
imao vrlo malu plaću. Jedva smo imali za hranu...
Prvi honorar u trinaestoj
Od svog prvog honorara, koji je zaradila s 13 godina, Gertruda si je kupila
lijep, nov kaput.
- Još čuvam taj plakat na kojem piše: "Najmlađa omiljena
13-godišnja pjevačica Gertruda Munitić pjeva na otvorenju ljetne bašte
Doma Vicko Krstulović". Nastupila sam u posuđenoj bijeloj
haljinici s volančićima, susjeda mi je posudila crvenu vestu, a
pokojni barba mi je od konopa napravio cipele i gipsom ih obojao u bijelo.
Nakon osnovne škole, upisala se u realnu gimnaziju, ali je ubrzo prešla u muzičku
školu u Splitu. Naučila je svirati klavir i violončelo, a pjevanje je
završila u klasi profesora Petra Markovića. Još dok je bila u školi,
dobila je prvu ulogu u kazalištu, u "Eri s onoga svijeta" i tada se
prvi put na sceni našla zajedno s ocem: ona u ulozi čobančeta, on u
zboru. Ali, na premijeri "Male Floramy", u kojoj je s nepunih 18
godina zablistala u naslovnoj ulozi, oca su svladale emocije i predstavu je, brišući
suze, gledao iz lože.
- Plakao je od početka do kraja, od sreće što mu se ispunio davni
san, ali i zbog moje kuraže na sceni koju on nikada nije imao. Kad je prvi put
gledao "Maly Floramy", pomislio je: Bože dragi, da mi kći ovako
pjeva, umro bih od sreće. I eto, san mu se ispunio.
O obožavateljima i ljubavima Gertruda Munitić nerado govori. U osnovnoj školi
voljela je, kaže, jednog Vladu, a ime svoje najveće i jedine ljubavi u
mladosti ni danas ne želi otkriti.
- Kad smo se zavoljeli, meni je bilo osamnaest. On je poznata osoba, iz svijeta
umjetnosti, ali ima obitelj i jednostavno ne želim otkriti njegovo ime. Dugo
smo se voljeli, ali život je htio da svatko od nas ode na svoju stranu. I danas
poštujemo i cijenimo jedno drugo.
Fotografije iz tog vremena svjedoče da je bila atraktivna, upadljiva plavuša
koja je plijenila pažnju svojim izgledom i stasom, ne samo glasom. Svi su se za
njom okretali, ali, njezina je unutrašnjost uvijek bila u sukobu s njenim
izgledom.
- Otac je bio strog, sestra i ja vrlo smo konzervativno odgojene. Imale smo
mnogo obožavatelja, bile smo vrlo društvene, ali, teško smo se upuštale u
dublje veze. Čak su me smatrali oholom i umišljenom.
Vjerojatno ju je takvom, kaže, doživio i Stjepan Mesić za prvog susreta
nakon festivala u Slavonskoj Požegi. Ispričao joj je to, priča
Gertruda, ovo proljeće, kad je kao hrvatski predsjednik posjetio Sarajevo.
Podsjetio ju je, kaže, kako je na partyju festivala jedva uspio doprijeti do
nje ne bi li s njom otplesao barem jedan ples.
- Oko mene su bila već petorica plesača. I, taman kad smo Stjepan i ja
trebali zaplesati, doslovce me oteo Mika Špiljak, koji je tada bio na višoj
funkciji od Stjepana Mesića. Tad je, kaže, pomislio hoće li ikad biti
jači od njega pa da me on otme prvi za ples. Ljubav i umjetnost kod mene su
u vječnom sukobu. Kao što je govorila slavna Isadora Duncan, da su je
ljubav i umjetnost okovali, i da bi koji put pobjeđivala ljubav, ali uvijek
više umjetnost jer je umjetnost bila njezina životna opredijeljenost. A meni
je umjetnost značila i egzistenciju mene i mojeg djeteta i zbog toga sukoba
teško sam nalazila unutarnju sreću. Željela sam da me muškarci vole
srcem, a ne očima.
Nakon završetka muzičke škole, dvije je godine honorarno pjevala u
splitskom kazalištu, a onda joj je stalni angažman ponudilo osječko
kazalište, u kojem je provela punih deset godina. Prvog supruga, profesora
glazbe Petra Simovića, upoznala je u Vukovaru, na gostovanju kazališta.
Bio je direktor glazbene škole, petnaest godina stariji od nje, vrlo šarmantan
i prvi ozbiljniji muškarac u njezinoj blizini. Vjenčali su se 1962., a
nakon tri godine braka, kad je njihovoj kćeri Anamariji bila godina dana,
razveli. Gertruda je ostala Osijeku, u podstanarskoj sobi u kojoj njezina
gazdarica nije željela malu bebu. Tako je Anamariju odvela baki i djedu u
Splitu, a Petar je otišao u Njemačku, u Dusseldorf, gdje i danas živi.
- U trenutku najveće slave i popularnosti shvatila sam da pomalo gubim ono
što mi je najvažnije u životu - svoju kćer. Zato sam odlučila
odabrati grad u kojem ću napokon, kao priznata umjetnica, dobiti i krov nad
glavom jer moje dijete mora biti uz mene i ja uz njega. A najbolje uvjete i stan
ponudilo mi je Sarajevo.
Njezina se karijera uspješno razvijala, sve do 1974., kad su je pozvali da
pjeva na proslavi AVNOJ-a u Jajcu, na kojoj su bili i Josip Broz i njegova
supruga Jovanka. Gertruda je predstavljala Bosnu i Hercegovinu, Čangalović
Srbiju, Eva Novšek Houška Sloveniju, Vladimir Ruždjak Hrvatsku, a Nikolovski
Makedoniju.
- Izvela sam "Uspavanku partizanke" uz pratnju Bogradske filharmonije.
Ali, kad sam završila, svi su mi čestitali. A predsjednik Tito i Edvard
Kardelj su mi rekli: Božanstveno ste pjevali, to je fantastičan kopf-ton!
Ostala sam zatečena, shvativši da sam pjevala pred ljudima koji se i te
kako razumiju u glazbu. Na večer, na primanju, Vladimir Bakarić
upoznao me s Titom i Jovankom, koja mi je rekla: "Mi pratimo vaše nastupe,
vaš razvoj kao sopranistice. Počašćeni smo što ste pjevali za nas!"
Na predsjedničkim primanjima, ili, kako su to mediji naglašavali, "za
Tita", Gertruda je nastupila četrnaest puta. Već nakon nekoliko
nastupa, proglasili su je Titovom osobnom pjevačicom, potom ljubavnicom, a
strani mediji nazivali su je njegovom četvrtom, premda nevjenčanom,
suprugom.
- Ništa od toga nije bilo istina. Prošlo je otad dosta vremena, i danas o tome
mogu govoriti bez gorčine. Zbog moje navodne veze s Predsjednikom došla je
u pitanje moja međunarodna karijera, jer, kad su me pozvali da pjevam u
Americi, uvjetovali su da ispod moje slike na plakatu piše da sam Titova žena.
I to sam, naravno, odbila. A najteže od svega bile su mi Anamarijine suze koja
je zbog toga imala silnih problema u školi - priča Gertruda.
- Za jednu Novu godinu, ne sjećam se više je li bila 1975. ili 1976., svi
su se umjetnici pozdravljali s Titom. Došao je red i na mene, a supruga Miše
Broza se pomakla da mogu na trenutak sjesti pokraj njega. Tito se nagnuo prema
meni i rekao: Zamislite što bi dali inozemni fotografi da mogu ovjekovječiti
ovu scenu? Zašto?, upitala sam. Pa sjedite s moje desne strane, na Jovankinu
mjestu! I godinu kasnije, po američkim novinarima, postala sam "njegova
supruga". On je, zapravo, na neki način bio vidovit, točno je
znao tko što misli, što radi i što može od njega očekivati u budućnosti.
Bio je velik čovjek i velik državnik.
Nevolje zbog Tita
- Ne znam točno od koga su potekle te priče. Možda od kolegica
koje su bile ljubomorne jer njihov glas nikada nije mogao doseći one visine
koje je dosezao moj? No, sigurna sam da će jednog dana sve isplivati na
površinu. Unatoč svemu, svidjeti se kao umjetnik državniku kakav je bio
Tito, koji je dobro poznavao i operu i tehniku pjevanja, bila je velika čast-
nastavlja Gertruda.
Skromni honorari te zlobne priče i komentari, kaže, bili su sve što je
kao "Titova pjevačica", zaradila. Nikada nije dobila nikakav dar,
pa ni zlatni sat koji su, po protokolu, dobivali svi umjetnici koji su tri puta
nastupali na predsjedničkim domjencima. Zbog svega toga karijera joj je
krenula nizbrdo, a takva joj reklama, kaže, nije trebala. Jer, davno prije nego
je pjevala za Tita, bila je priznata operna umjetnica.
Iako je pjevala u mnogim opernim kućama svijeta, najradije se sjeća
dva nastupa: onog u Meksiko Cityju, kad ju je publika doslovce zasula cvijećem,
a ovacije su trajale punih dvadeset minuta, i drugog, u ondašnjem SSSR-u, u
Kirgiziji, gdje su je s pozornice odnijeli na rukama, a "svečana večera"
bila je u njezinoj hotelskoj sobi u koju su direktor teatra i drugi umjetnici
donijeli kruh, salamu i vino.
Početkom osamdesetih, Gertruda se udala drugi put, za crnogorskog novinara
Slobodana Rackovića. Premda je, kaže, bio divan čovjek, njihov je
brak potrajao samo šest godina: on, naime, nije želio napustiti Crnu Goru, a
Gertruda Sarajevo. I stoga su se rastali.
Najveća i najbolja Gertrudina kritičarka oduvijek je bila njezina kći,
koja nije propuštala nijedan majčin nastup. Završila je studij turizma, a
kad je u Sarajevu počeo rat, otišla je u Jeruzalem. Ondje je naučila
hebrejski i vodila njihovu najveću turističku agenciju Omega.
- Ali, morali su se vratiti u Sarajevo. Naime, dva puta samo ju je čudo
spasilo od sigurne smrti. Prvi put, kad je od eksplozije bombe u autobusu kojim
je svako jutro putovala na posao, stradalo 40 ljudi, Anamarija pukim slučajem
nije bila u njemu. Autobus je, naime, kasnio i ona je, srećom, sjela u
taksi. Nekoliko mjeseci kasnije, autobus joj je pobjegao, opet je uzela taksi, a
u autobusu je opet bila bomba. Eto, u božjoj zemlji Bog je sačuvao moje
dijete jer se toliko borim za dobro sve djece. Tog dana nazvala me u ponoć
i rekla: "Mama, ne želim treći put izazivati sudbinu. Vraćamo se
u Sarajevo." A imala je dobro plaćen posao. I eto, vratila se, pa sam
u Sarajevu ostala i ja. Ona mi je jedino dijete i ne želim biti daleko od nje.
Ne bih joj željela ni smetati, samo pomoći.
Je li ipak, i na trenutak, požalila što je u Sarajevu ostala i za vrijeme
rata?
- Početkom sedamdesetih u Sarajevu sam našla utočište i zato, kad je
počeo rat, nisam se nimalo dvoumila: ovaj je grad pomogao meni, pomoći
ću i ja njemu. Kao operna umjetnica mogla sam otići kamo sam htjela,
pa i sestri u Ameriku, no osjećala sam da mogu, i moram, pomoći djeci
i svima kojima je pomoć potrebna. Poslušala sam svoju savjest i ostala.
Iako, da sam u tom trenutku znala kakva me kataklizma čeka, ne znam bih li
ostala. Ali, u kataklizmi se događaju i veličanstvene stvari, i nakon
tog iskustva završila sam i tečaj transcendentalne meditacije.
A kad danas gleda svoju unučicu, čini joj se, kaže, kao da gleda sebe.
Martina je pravi vražićak, svakom se zna uvući pod kožu, a baku vrti
oko malog prsta.
- Otkad je prohodala, ne treba mi nikakav fitnes. Svaki je vikend kod mene, i to
mi je najbolja rekreacija. Nema mira niti sekunde. Kad je čula da mama i
tata idu van na doček, bila je presretna što će biti sa mnom. I sve
je isplanirala: kako ćemo se odjenuti, dotjerati, našminkati. A nije
zaboravila ni naručiti svoje omiljeno jelo jer, "najviše voli
pastasutu, bakine kolace i baku" - kaže uz sretan osmijeh baka Trude.
Napisala: Snježana
Dragojević Harapin
Snimci: Ivan Posavec, Almin Zrno i obiteljski arhiv
- Tekst i fotografije posuđene sa WEB stranice "Glorie"
Objavljeno: 2001., siječanj, broj: 316
