O, Blato drago, i rodno i škrto,

                           Sušom i žeđu kraj Cetine strto.

Djetinjstvo moje u tebi je svito,

Oskudno, gladno, više nego sito;

Miris naćava, pura iz bronzina,

I smijeh i radost uz žar sa komina.

                         Smilje i vrijesak tamo do obzora

                         Od Biokova pa sve do Mosora.

                         Grozdovi vise o trudu i muci

                         Kao blagoslov težačkoj ruci.

U sjećanju mi davna bijela stada,

Vrijedni seljani sustali od rada;

Derneci, ganga, zvuk zvona i sijela,

Život i spokoj u idili sela.

                         Blag vjetar ljetni sred trava i klasja,

                         Sav si ozaren, srećom lice zasja;

                        Od Blata Brda, i od Polja Blata

                        Bog je zanjiho zipčicu od zlata.

Cetina bješe od „briga do briga“

Ko davne rijeke iz biblijskih knjiga;

Na njoj bijahu i gazi i jaže

Što moćnom vodom mlinski kamen snaže.

                     Sada je krotka jedva Poljem plazi

                     Ko sustao putnik na tegobnoj stazi.

                     Mlinice  ne melju, a slapovi šute;

                     Nekad snažnoj rijeci promijeniše pute.

Kad u žaru ljeta čatrnje presuše;

Grlo se stegne, čemer u dnu duše,

I poskok sikće, drača srce bode -

O, Blato moje, žedno pokraj vode.

                  Cetina teče do Hvara, do Brača;

                  Blato je moje hrvatski Zid plača.

                  Teče Cetina, prema moru ode;

                  O, Blato moje, žedno pokraj vode.

Učini, naša Gospe od Karmela,

- skoroga dana, usred ovog  Sela -

Da provre vrutak poput svetog slapa

Ko nekad ispod Mojsijeva štapa.

Prof. Ivan Miljak