Povijest Poljica kroz pjesme Fra Andrije Kacica Miosica

»Kačić kao čovjek pripada među
najidealnije - a kao pisac među
najznamenitije likove, što ih naša
književna povijest poznaje«
(Vienac, 22/1890, 543).

Taj rijetki superlativ, koji je hrvatska književna povijest koncem devetnaestoga stoljeća dala franjevcu i piscu fra Andriji Kačiću Miošiću, ništa nije izgubio na vrijednosti ni danas, nakon skoro stotinu godina. Nadamo se, da će to opravdati i slijedeći reci.

Fra Andrija Kačić Miošić rodio se u malome primorskom selu Bristu kod Makarske i bio kršten - kako se danas općenito drži - na ime Antun 17. travnja 1704. Otac mu se, ugledan i imućan seljak, zvao Bartul Miošić, a majka Manda od roda Tomaševića iz Baćine, koja je imala rođenoga brata fra Šimuna, gvardijana franjevačkog samostana u Zaostrogu (1714.-1717.) i provincijskog vikara velike franjevačke provincije Bosne Srebrene (1727: 1728.). Toj činjenici, da je Kačić za ujca imao tako uglednog franjevca, treba - među ostalim - zahvaliti njegovo školovanje i usmjerenje prema redovničkorn pozivu. Svršivši s uspjehom prvo školovanje u Zaostrogu mladi je Antun 10. ožujka 1720. pod imenom fra Andrija stupio u franjevački red u tome istom samostanu, u kome je dvije godine ranije u isti red ušao i fra Filip Grabovac (-1749.), Kačićev književni preteča. Nakon studija filozofije i teologije, koji je počeo, možda, u Budimu (1721.-1724.), a završio u Osijeku (1724.-1728.) fra Andrija je 22. svibnja 1728. u Šibeniku zaređen za svećenika. Međutim, određen za nastavničku službu u svojoj redovničkoj zajednici, mladomisnik se morao posvetiti daljnjem studiju (1728.-1730.), vjerojatno u Italiji, pa ga 20. svibnja 1730. starješinstvo postavlja za profesora filozofije, a 1734. za učitelja moralke u Zaostrogu. Međuvremeno je fra Andrija 1731. u Mlecima položio ispit za generalnoga profesora teologije.

       U prvoj polovici 1735. služio je župu Opuzen kao dušobrižnik. Upravo je te godine diobom Bosne Srebrene u Dalmaciji osnovana nova Franjevačka provincija presv. Otkupitelja i u šibenskom samostanu Sv. Lovre generalno teološko učilište prvog reda. Na toj najvišoj školi nove provincije fra Andrija je, od generala reda postavljen za profesora, te je u toj službi ostao punih deset godina (1735.-1745.) tako da je time postigao časni naslov »jubilarnog lektora«.
       Nakon 15-godišnje profesorske službe fra Andriju uprava provincije 1745. premjesti u samostan Sumartin na Braču, u kojemu je 1747.-1749. bio starješinom. Budući da je taj samostan bio maleni kućerak, nastao kao zbjeg makarskih fratara u početku kandijskog rata (1646.), fra Andrija je počeo zidati novi i veći, koji su drugi starješine dovršili, te još i danas postoji u stilu, koji mu je izvana dao Kačić. (Predaja kaže, da je za taj samostan i sam na leđima nosio kamenje, što je tako lijepo opisao Vladimir Nazor u romanu »Pastir Loda«.)
       Posljednje desetljeće života Kačić je proveo u svome samostanu Zaostrogu, kamo je 1750. preselio iz Sumartina. To je ujedno i najplodnije razdoblje njegova života, jer je kroz to vrijeme objelodanio sva svoja književna djela. Kroz tih je deset godina bio i gvardijanom Zaostroga, ali srećom samo godinu dana [1753.-1754.), pa je skoro sve svoje vrijeme mogao posvetiti književnom radu.
       Međutim, proslavljenog pjesnika u naponu snage doskora zadesi neočekivana smrt, i to u okolnostima, koje na život i djelo toga narodnog čovjeka bacaju posebno svjetlo.
       Kada su, naime, neki siromašni seljaci iz njegova zavičaja vraćajući se lađom iz Neretve s nešto isprošena žita u oluji ispod Baćine kod Ploča 27. listopada 1760. doživjeli brodolom, te izgubili ne samo sve isprošeno žito, nego se od petero njih troje utopilo, fra Andrija potresen tragedijom svojih zemljaka pođe u Neretvu u karitativnu akciju za njihove postradale obitelji. Kažu da je Kačić za unesrećene skupio tri puta više žita negoli su oni bili prvi put uprosili. Ali, na povratku iz Neretve naše putnike uhvati nevrijeme na moru s jakom kišom, od čega Starac Milovan zadobi upalu pluća i nakon kraćega bolovanja umrije u zaostroškome samostanu u nedjelju u ponoć, 14. prosinca 1760. - u 57. godini života.
       Slavni pjesnik pokopan je na ula zu u samostansku crkvu u Zaostrogu, i to u jedan od dvanaest pretinaca velike svećeničke grobnice - bez oznake u kojemu.

Na ulazu u grobnicu 1890. postavIjena je mramorna ploča s natpisom u stihovima fra Gabre Puratića (-1905.), koji glase:

POKOJ TEBI STARČE MILOVANE

KOJI RODU PISMARICU DADE

S KORABLJICOM DA MU VIDA JADE

DOK MU ZORA BOLJEG DANA SVANE

HLADNU PLOČU ŠTO TI KOSTI SKRIVA

HARAN NAROD POBOŽNO CĚLIVA

(1760.)

Kačić je iza sebe ostavio četiri tiskane knjige, od kojih je prva pisana latinskim jezikom za klasično naobražene intelektualce, a druge tri na hrvatskom za prosti puk. Sva su ta djela u razdoblju od posljednjih osam godina njegova života objavIjena u Mlecima, tadašnjem političkom i kulturnom središtu Južne Hrvatske, koja se tada nalazila u sklopu Mletačke republike.

1. Elementa peripathetica, 1752.

- Kačić je za vrijeme svoje višegodišnje profesorske službe izradio na latinskom jeziku cijeli »cursus philosophicus« (filozofski tečaj), tj. školska predavanja mladim franjevcima. Od toga je 1752. uspio tiskati u Mlecima samo prvi dio, tzv. »malu logiku« pod naslovom: »Elementa peripathetica juxta mentem subtilissimi doctoris Joannis Duns Scoti . . . ad usum tyronum peripatheticae scholae elucidata« (= Osnovni pojmovi peripatetične /aristotelovske/ filozofije po nauci oštroumnoga naučitelja Ivana Duns Skota . . . rastumačeni za uporabu učenika peripatetične škole).
       Kačićeva tiskana filozofija ima 12 + 502 stranice manjega formata (18X12 cm). Dijeli se na uvod i tri knjige. Uvod obuhvaća: posvetu, predgovor, kazalo i dopuštenje redovničke i političke vlasti.
       Pisac je djelo posvetio svome suplemenjaku kontu Jurju Pankraciju Kačiću, studentu u Padovi. U posveti fra Andrija ističe mnoge slavne muževe plemena Kačić: od Jurana iz najstarijih vremena do njihovih suvremenika splitskog nadbiskupa, hrvatskog primasa Antuna i Pankracijeva brata Mate, svjetskog putnika i poliglota, pa ih mladome Pankraciju stavIja za uzor potičući ga, da se nastoji obogatiti znanjem prave filozofije, koja se nalazi u djelima Aristotela, prosvjetljenim objavom. Ispod posvete se prvi put potpisuje punim imenom: »Fr. Andreas Cacich Miossich«.
       Iz predgovora »Ad lectorem« (Čitatelju) vidi se da je Kačić bio visoki intelektualac, koji je poznavao ne samo filozofska i teološka, nego također i pravna, medicinska, matematička i druga djela.

       Prva knjiga radi o pojmu, druga o sudu, a treća o zaključku. Pisac skoro na svakoj stranici spominje franjevačkog filozofa Duns Skota (t 1308.), koga zove »moj učitelj« a često se pozivlje i na Aristotela. Od ostalih filozofa izričito spominje: Antistena, Cicerona, Porfirija, zatim kršćanske mislioce: Boetija, Gilberta Poretanskog, Petra Seviljskog, Tomu Akvinskog, te Tartareta i Mastrija. Za razjašnjenje zamršenih filozofskih pojmova fra Andrija donosi mnoštvo primjera iz teologije, redovništva, astronomije, geografije, moralke, psihologije itd. Zanimljivo ie, da na zadnjoj stranici za »petitio principii,« (traženje načela) kao primjer uzimIje pojmove: sablju i vino . . .
       Kačić svoju filozofiju završava vinom i sabIjom, koji su nerazdruživi od junaka! Daljnja svoja djela objavit će na hrvatskom jeziku, a govorit će o junacima svoga naroda i o njihovoj sablji u hrabroj desnici, koja se bori za krst časni i slobodu zlatnu, i tek će ga ta djela učiniti slavnim.
       Inače, Kačićeva je filozofija tako lijepo i jasno pisana, da ju je oko 1907. profesor filozofije na zagrebačkom sveučilištu Albert Bazala predlagao, da se uvede kao školski udžbenik. U biblioteci zaostroškog samostana 1954. našao sam devetnaest dobro sačuvanih primjeraka Elementa, dok od Razgovora ugodnog iz 1756. niti jedan, a iz 1759. samo jedan primjerak. Očit dokaz koje je djelo Ijude više zanimalo.

2. Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1756.

- Nakon što je objavio 'Elementa peripathetica' Kačić je napustio izdavanje ostalih grana filozofije, pa se dao na narodnu pjesmu i prozu, u kojoj svome narodu pruža poučno i zabavno štivo. Plod toga rada objavio je četiri godine poslije pod naslovom: »Razgovor ugodni naroda slovinskoga u komu se ukazuje početak i svrha kralja slovinski, koji puno godišta vladaše svim slovinskim državam, s različitim pismam od kralja, bana i slovinski vitezova, izvađen iz različiti knjiga talijanski i složen u jezik slovinski . . .
U Mleci na 1756«.
Na početku knjige stoji odulja posveta djela na latinskom jeziku Vicencu Kosoviću, korčulanskom biskupu (1735: 1761.), rodom iz Dobrote, u kojoj među ostalim fra Andrija kaže, da je sadržaj za svoju malu povijest uzeo iz djela talijanskog povjesničara Ivana Nikole Doglionija »Anfiteatro di Europa«, te ga »prepjevao u desetercu, koji nije stvorila Kaliopa s Parnasa, nego naša Muza-Brdanka, da našinci, koji se raduju nad slavnom zaštitom i Ijubavlju privedroga dužda, izbjegnu zlu stranu besposlice«.
Slijedi kraći predgovor »Bratu štiocu«, u kome naglašava razlog svoga djela: »da siromasi težaci i čobani naroda slovinskoga . . . mogu doći u poznanje, da njiove pisme i davorije nisu brez temelja istinita, na službu istih siromaha dajem na svitlost ove knjižice, složene i prinesene iz različitih knjiga talijanski u jezik slovinski, u kojem će se viditi kralji, bani, gospoda i vitezovi slovinski, njiovi rati, junaštva i sva dilovanja dobra i zla« . . .

Pri kraju pisac hvali mletačku vlast ovim riječima: ,·Moj štioče poštovani, . . . poznat ćeš čestito, mirno i rajsko stanje, u komu se nahodimo sada pod krilom našega Privedroga Principa, za koga imamo u potribi našu krv proliti« .. . Slijedi tekst u kome se na 396 stranica maloga formata izmjenjuju proza i 41 pjesma.
Treba znati, da je Kačić prvo izdanje RU dao u tisak, dok je bio u stanovitoj duševnoj tjeskobi. On je, naime, bio duboko svjestan, da svojim sunarodnjacima, podanicima Mletačke republike, nudi knjigu i naslovom i sadržajem sličnu knjizi svoga redovničkoga subrata, radi koje je ovaj prije samih sedam godina životom stradao. Stoga ne samo da Kačić nigdje ne spominje inkriminirano djelo fra Filipa Grabovca »Cvit razgovora i jezika iliričkoga aliti rvackoga« (Mleci 1747.), koje mu je dalo početni poticaj za RU, nego u predgovoru ističe samo talijanskog pisca Doglionija, koji je bio odan mletačkoj vladi i njenim političkim ciljevima, kao da se samo njime služio. Plod Kačićeve tjeskobe jest i ona, više diplomatska, izjava o učestitom, mirnom i rajskom stanju« pod krilom duždevim. Čak se Kačić nije, dapače, usudio svoje djelo osobno donijeti u Mletke u tisak, dok ne vidi kakav će stav prema njemu zauzeti uvijek sumnjičava mletačka vlada . . . Kačić je, dakle, jasno ocijenio političke prilike, u kojima se imalo pojaviti njegovo, za porobljeni narod u Dalmaciji, epohalno djelo.

3. Razgovor ugodni naroda slovinskoga, 1759.

- Kad je vidio, da je njegovo djelo, namijenjeno »težacima i čobanima naroda slovinskoga« uspjelo, tj. da s jedne strane nije uznemirilo mletačku vlast, a s druge strane da ga je narod dočekao kao ozebao sunce, Kačić se dao na još veći posao, pa je kroz tri godine stvorio novo djelo pod istim naslovom i u istome duhu, ali skoro tri puta veće, kome naslovna stranica glasi: »Razgovor ugodni naroda slovinskoga . . . izvađen iz različiti knjiga i složen u jezik slovinski . . . Sada iznova prištampan . . . U Mleci na 1759«.
To je drugo izdanje obujmnije i formatom (22x16 cm) i sadržajem (XII + 338) te uz 30% proze sadrži 70% poezije, brojem točno 137 pjesama. (U taj je broj uvrštena i »Pisma glasoviti junaka Ante Radimira i njegova sina kavalira Bože iz Dobrote od Buke Kotorske«, zadnja Kačićeva tiskana pjesma, kako svjedoči nepaginirani original uvršten u zaostroški primjerak RU iz 1759, o čemu sam pisao u »Građi za povijest književnosti hrvatske«, 27, JAZU, Zagreb 1956.).

        Na početku djela pisac donosi dvojezičnu posvetu na talijanskom i hrvatskom jeziku, upravljenu knezu Luki Ivanoviću rodom također iz Dobrote kod Buke Kotorske, koji je bio Kačićev prijatelj i dobročinitelj njegove redovničke provincije, pa je kao »confrater« (subrat) uvršten među njene počasne članove i na dan 19. lipnja 1760. upisan u nekrologije spomenute provincije.
        Nakon dozvole državne vlasti od 8. lipnja 1759. slijedi predgovor »Pripoljubljenom štiocu«, u kome fra Andrija govori o razlozima, zbog kojih svoje knjižice prištampaje«: u prvome se izdanju ne nalaze »mnoge stvari i lipi događaji,. koji se prije, a niki posli porođenja Gospodinova zgodiše u državam slovinskim«, stoga je nadodao mnoge svece, junake i druge velikane »od našega slovinskoga naroda«. Sada mu nisu služile samo »knjige talijanske«, kako ističe u naslovu prvoga izdanja, nego je za to drugo izdanje »sve pomljivo izvadio iz knjiga latinski, talijanski i rvatski, iz različitih pisama i karata, diploma, dukala, atestata, davorija i svidodžbe staraca, redovnika i svitovnjaka.« Naglašava da mu je - osim slave Božje - glavna svrha: »neka se sadašnji i poslidnji vitezovi mogu ogledati kano u zrcalo u rabrenita vojevanja i glasovita junaštva svoji dida i šukundida.« Na kraju ističe objektivnost svoje knjige: »Retorike ni poesije, nakićena i napirlitana veza naći nećeš, nego jednu zgradu svrhu tvrdoga temelja od istine ziđanu.«
        Kačić svoje djelo nije pisao sistematski tako da bi ga razdijelio na posebne dijelove. Ipak, radi lakšega snalaženja, mi ga možemo razdijeliti na pojedine odsjeke držeći se u prvome redu piščeve kronologije:

Djelo završava autorovim pogovorom »Najposlidnji razgovori Starca Milovana s bratom štiocem«, u kojemu se najavljuje i treće izdanje (»Brzo ću, ako Bog dopusti, iste pisme prištampati«), ali do njega nije nikada došlo, jer je slijedeće godine Kačić već u grobu.
Priredivači ovoga izdanja smatrali su uputnim da Kačićevu djelu na kraju dodaju i »Pismu od Bosne i svetoga Jurja«, koju je spjevao Kačićev mlađi suvremenik i imitator fra Frano Radman (-1789.) i objavio je u posebnoj knjižici »Život sv. Jurja« (Mleci 1762.), a 1801. u svoje izdanje Razgovora ugodnog umetnuo fra Ante Puharić.

4. Korabljica, 1760.

- Zadnje godine svoga života Kačić je dao u tisak još jedno djelo na hrvatskom jeziku, koje je također namijenio našemu priprostitom svijetu i dao mu naslov: »Korabljica Pisma Svetoga i svih vikova svita događaji poglavitih, u dva poglavlja razdiljena. Jedno počimlje od počela svita do porođenja Isusova, a drugo od porođenja Isusova do godišta 1760. Prinešena iz knjiga latinskih, talijanskih i iz Kronika Pavla Vitezovića u jezik bosanski« . . .
        Djelo obuhvaća XVI + 495 stranica.
        U uvodu pisac donosi dvojezičnu posvetu (tal. i hrv.) knezu Jakovu Ivićeviću iz Makarske, tada pitomcu vojne škole u Veroni; slijedi riječ »Bogočasnomu štiocu«, u kojoj tumači naslov Korabljice (jer sadržajem sliči na korablju Nojevu, u kojoj »biše od svake vrste živućega, razložita i nerazložita«), te se ispričava zbog tiskarskih pogrešaka. Uvod završava dozvolom mletačkih cenzora od 30. travnja 1760.
        Cijelo je djelo pisano hrvatskom štokavsko-ikavskom prozom, osim dva latinska dokumenta i šest deseteračkih stihova (početak narodne pjesme o Bilopavlovićima iz Brista, 471 ). Prvi, dulji dio (1-358) uglavnome sadrži na pučki način prepričan Stari Zavjet, a drugi, kraći dio (359-395) Novi Zavjet, koji od str. 371. prelazi u opću i nacionalnu, građansku i crkvenu povijest. Svome stoljeću (1701.-1760.) pisac je posvetio samo jednu jedinu stranicu, i to o događajima iz opće povijesti.

        Kačić je, kako smo vidjeli, napisao na latinskom filozofsko djelo Elementa peripathetica za učeni svijet i na hrvatskom pjesničko djelo Razgovor ugodni za neuki puk. Prvo je djelo pisano stručno i na zamjernoj znanstvenoj visini, dok je drugo djelo bez naročite znanstvene vrijednosti, a ni umjetnička vrijednost ne prelazi mu osrednjost. Pa ipak u povijesti hrvatske kulture dogodio se paradoks: Kačićevo filozofsko djelo nije skoro ni malo uplivalo na hrvatsku kulturu, dok je njegov Razgovor ugodni izvršio golem utjecaj na narodnu i umjetnu književnost, te uopće na kulturu hrvatskog naroda, a djelovao je i na kulturna stremljenja svih Južnih Slavena, pa i preko njihovih granica. Kačić je, naime, »prvi pisac, preko kojega je strani svijet upoznao našu narodnu pjesmu i prvi hrvatski pjesnik čije su pjesme ušle u jednu svjetsku zbirku« (M. Kombol). »Tako je Kačić veći djelovanjem nego djelom: činjenica neobična, ali značajna, i još uvijek nedovoljno proučena« (I. Frangeš).
        Čim se 1756. pojavio Razgovor ugodni, neobičnom se brzinom stao širiti Južnom Hrvatskom unutar Mletačke republike, a onda i po ostalim »slovinskim državam«. Tako je utvrdeno, da je u »Hrvatskoj Ateni« u zbirci »Popjevke slovinske, skupjene g. 1758. u Dubrovniku« nepoznati prepisivač unio citate već iz prvoga izdanja RU. U turskoj Bosni fra Filip Lastrić, povjesničar i propovjednik, u djelu »Nediljnik dvostruk«, izdatom 1766, koristi se Kačićevom prozom za podatke o Jurju Kastriotiću Skenderbegu. U oslobođenom Podunavlju fra Emerik Pavić 1764. izdaje u izboru RU u latinskom prijevodu, a 1768. tiska »Nadodanje Razgovoru ugodnom«, u koje je uključio i one zgode koje nije našao u Kačićevu djelu. Zna se da su se već u 18. st. kajkavci Banske Hrvatske zanimali za Kačićeve pjesme, te ih prenosili na kajkavski dijalekt. Zna se također, da su svršetkom 18. st. Hrvati-Bunjevci u ondašnjoj Ugarskoj čitali Kačićev Razgovor ugodni i jednostavno ga nazvali »Pismarica«.
        Kačić je već u 18. st. bio poznat i među Slovencima, a nakon bečkog izdanja RU 1836. još više. Kada je Antun Kremlj pisao »Dogodovštinu štajerske zemlje« (1845.), Kačićeva pjesmarica služila mu je za uzor.
        Srbi su već u 18. st. poznavali Razgovor ugodni, pa su 1818. u Budimu tiskali prvo ćirilsko izdanje pod naslovom »Pesnoslovka . . . iz knjige g. Andree Kačića izvedena i po obrazu, vkusu i glagolu serbskom . . . ustroena«. Dapače, Kačićevo je djelo potaklo Vuka Karadžića (-1864.) na skupljanje srpskog i hrvatskog narodnog blaga (koje je on nazvao samo »srpskim«!) tako da je Danilo Živaljević priznao: »Da nije bilo Kačića, ko zna da li bi se Vuk ikada bio rešio da prikuplja narodne umotvorine.«