Punom snagom status predvodnika druge hrvatske poslijeratne književne generacije, koja je"naslijedila"znameniti naraštaj"prvih egzistencijalista"okupljenih oko časopisa Krugovi (s proznim prvacima Slobodanom Novakom i Antunom Šoljanom), Alojz Majetić potvrđuje svojim prvim romanom Čangi.

Osim u tom reprezentativnom romanu hrvatske"proze u trapericama", Majetić je i u svom pjesničkom djelu uspješan, uzbudljiv i mladenački otvoren zagovornik nesputana duha i eksperimentalnih traganja za novim izražajnim mogućnostima. Zbirka pjesama Otimam, objavljena iste, 1963. godine, kao i Čangi, imala je i sličnu sudbinu: bila je zabranjena! Duh totalitarnoga sustava nije, dakako, mogao drukčije nego zazornim shvaćati pjesnički glas koji je autentično progovarao o preokupacijama vlastita naraštaja, šireći i u poeziji tematske obzore (opet izrazit erotizam) i stilske varijacije (opet uporaba slenga i poigravanje jezikom i smislom). Majetić je i u kasnijim svojim stihovima, od kojih su ponajbolji odabrani u knjizi Daljinsko upravljanje (2002.), skladno spajao senzibilitet modernoga doba, nove poetičke postupke, s plodonosnim preispitivanjem poetske tradicije hrvatskoga (napose starog dubrovačkog) i svjetskoga pjesništva. Kritika ga je s mnogo pokrića već nazvala"klasikom moderniteta".

S uspjehom se obraćao i najmlađem čitateljstvu, najprije povijesnim romanom Omiški gusari (1981.), a zatim i romanom iz suvremenoga života mladih Glavata priča (1986.). U posljednjih tridesetak godina objavio je na radiju i televiziji i desetak dramskih tekstova, među kojima su najpoznatiji Kamo brzaš stari (1971.), Škola za frajere (1973.), Šuplja kuća (1975.), Kuća u srcu zemljina sna (1994.), Sjećanje na zavičaj (1995.) i Zvona za ptice (1995.).

Izvor: "Večernji list" - Bilješka o piscu